Zona sumraka

NIkola Stjelja

Nikola je u međuvremenu upisao informatiku i, vjerovali ili ne, počeo dizati utege u jednome klubu. Pogledajte što je nova napisao...

Nedostatak svake boli dozvao je svijesti misao o nedostatku svakog osjećaja svojstvenog normalnom ljudskom biću.

Tama ga je okruživala, svaki pokret je rezultirao apsolutnim negativnim odazivom živčanih impulsa u mozgu. Nakon nekog vremena, nekolicne uzaludnih pokušaja odustaje.

Smiruje se, opušta mišiće, ili šalje signale na ona mjesta gdje mišići inače stoje. Smiruje dah, kojega na svu sreću osjeća. Onda svjetlost. Miris livada oštro napada njegove nosnice, teret sunčeve topline pritiska njegova gola leđa, leptiri lete oko njega. Trči, osjeća mišiće kako se napinju i opuštaju, osjeća bol u nogama, naviranje mliječne kiseline, krckanje suhe trave pod njegovim nogama, grančica opalih sa lokalnog grmlja. Nosnice mu toplo prihvaćaju miris pečenja što dopire iza brda nošen vjetrom. Slina mu navire u usne, jezik mu palucne, pojača hod, unese novu snagu u nožne mišiće. Na vrhu brda stane, pogleda dolje i ugleda gradić. Jasno su se ocrtavale drvene kuće, asfaltirana glavna ulica i mnoštvo malih, zemljanih, koje se sve zajedno ulijevaju u glavu gradsku arteriju koja naposljetku završava u ovalnom gradskom trgu. Sred trga neki spomenik. Ne vidi više, zato silazi.

Nalazi se na glavnoj ulici, auti su parkirani s a strane, neki su prazni, u nekima lutke. Ugleda ženu u govornici, potrča i otvori vrata, ali naiđe na lutku. Izađe i nastavi prema mirisu pečene slanine. Kroz stakla radionica, trgovina i marketa ugleda lutke, prazne stolice, šalice kave koje se puše, napola dovršene cigarete koje gore, znakove grada kojeg su stanovnici iz nekog nepoznatog razloga napustili, zaboravivši sve stvari za sobom, i ostavili lutke da bi zavarali slučajnog posjetitelja.

Napokon se nađe pred izvorom mirisa, nosnice mu se raširiše i blagonaklono prihvatiše navalu novih molekula. Digne pogled, toplim smeđim očima pogleda fasadu crveno-žute zgrade: "Fredov brzogriz - miris slanine na kilometre". Spusti pogled i uđe unutra. Prošeta se među niskim metalnim stolovima, kantama za smeće, dječjim igračkama. Na nekima novine, kave kako se puše, nedovršena jela kako šalju mirisne dimove u nebesa. Priđe šanku, na njemu nađe doručak kojeg očito nitko nije jeo. Sjedne, podigne hamburger i zagrize u hladnu, naoko jestivu plastiku. Odbaci je s gađenjem i izađe. Deset sati, po njegovoj slobodnoj procjeni, poslije bilo je još podne, sunce visoko na nebu. Glad ga grize svake sekunde, želudac je slao zamišljene signale u nebo svakog zamišljenog otkucaja sata. Četrdeset u hladu, hlače se lijepe, nema hrane, nema vode, svaki je pokret napor, leđa bole od žestokih sunčevih napada. Do njegova umorna uha doleti napadna zvonjava telefona. Podigne se, gegajući se dovuče do telefonske govornice iz koje je izgleda zvonilo. Uđe, podigne slušalicu, s druge strane muk. A onda mrak.

* * *

Debeljkove su se obrve grčile dok je promatrao vađenje onesviještenog muškarca iz hipno-aparata.

"Trebalo bi smanjiti intenzitet ovih izleta. Ovo je treći ovaj tjedan", obrati se mršavom muškarcu duguljastog lica za drvenim stolom u pozadini. Dim muškarčeve cigarete odražavao se na svjetlosti stolne lampe, lelujajući poput izgubljene ljudske duše.

"Ljudi plaćaju mnogo novca radi pravog ugođaja "Zone sumraka". Za svakog ovakvog, još stotinu tatinih sinova i kćeri navaljuju ovamo", odgovori mršavi.

"Ništa nećemo mijenjati." Debeljko uzdahne.

A onda mrak.