Vruć dan u paklu

dahh

Bračanin dahh od Cornera pojavio se i u Futuri (vid' ti čuda! :-) ), i to s pričom koju smo prvo mi objavili, nek' se zna, te još jednom, koju mi dosad nismo objavili, što ne znači da nije dobra. Ali nama je poslao više priča nego njima, tako nam mlijeka u prahu - evo pročitajte ovu, ako ne vjerujete.

Bio je to tako vruć dan. Da nije baš o Paklu bila riječ gotovo bi se mog'o opisat' paklenski vrućim.

Grabio sam nervoznim koracima kroz prilaz devetom krugu jedva noseći na ramenima vlastitu glavu tešku poput topovske kugle. Nervoza je bila sasvim podrazumljiva. Kasnio sam. Glavobolja također. Opih se sinoć u "Kuginoj kući", k'o deva. Danas je bila isporuka friškog mesa, a ja sam kasnio. Gazdi se ovo definitivno neće svidjeti.

Stresao sam se. Znao je biti tako odvratno maštovit kada je kažnjavanje svojih podanika bilo u pitanju. Pogotovu ako su usto još i šefovi sektora. A toj sam povlaštenoj kasti na svoju veliku žalost poodavno i sam pripadao, bilježim se sa štovanjem, Luisitano de Leon Garcia, šef sektora devet. Za klapu u "Kuginoj kući" deL, za svoju ekipu iz "devetog" Kapo Luis, a za sve ostale bijedne crve "smrad i trepet pakla nambr najn", koji je evo upravo dobio šansu da i sam na svojoj koži okuša neki od specijaliteta kuće. Nabijanje na kolac premazan prstohvatom soli, na primjer. Proklet bio Ramiro i njegovo kiselo vino! Naravno da nisam oduvijek bio kapo. I pakao, iako na prvi pogled izgleda kaotično i zbrkano, ima svoju hijerarhiju po kojoj se vrlo mukotrpno pentrati. Vrlo, vrlo mukotrpno, vjerujte na riječ onome tko je u pentranje krenuo sa samog dna.

U početku sam bio očajan, priznajem. Kada me "ključar" u prihvatilištu otpravio dolje, pošizio sam. Sve vrijeme prihvata sam psovao onog kujinog sina koji je procijenio da je sitan upad u računalski sustav Pentagona vrijedan vječnog rintanja u Paklu. Pa što da je centralno računalo, u pokušaju da me izbaci iz sustava, greškom pokrenulo kodove za lansiranje. Nek' onda u sumpor urone tu bezvrijednu hrpu žica i silicija, derao sam se. Nakon prvog čerečenja više se nisam derao, jedva možda malo tulio. Nakon drugog čerečenja prestao sam i tuliti tek bih tu i tamo dozvolio sebi luksuz da u društvu prijatelja uvrijeđeno objesim nos. Nakon trećeg čerečenja, shvatio sam dvije stvari: Prvo, u Paklu prijatelji služe da preko njih zagaziš svom snagom pri svom pentranju ka vrhu. I drugo, da je zaista krajnje vrijeme da se počnem verati, jer su mi od pustog čerečenja oni bedaci iz "servisne" počeli prišivati stvari na kriva mjesta.

Kad sam tako raščistio sa vlastitim nedoumicama oko toga što ustvari želim napraviti sa svojim kukavnim zagrobnim životom, stvari su sjele na svoje mjesto. Moja karijera krenula je strahovito strmom uzlaznom putanjom. Takvi smo vam mi hackeri, kad si jednom zadamo cilj grebemo noktima, grizemo zubima i ne posustajemo dok ga ne ostvarimo, bez obzira radilo se o jurišu na neku zaštičenu vojnu kantu ili na mjesto šefa sekora devet.

No, da preskočim nevažne detalje, sad sam, evo, kapo. Jedan od najboljih, skromno priznajem, jedan od onih koji nikada ne prave greške... gotovo nikad.

***

Listić koji mi je je čuvar na ulazu u deveti krug pružio drhturavom rukom raspršio je sve moje nade. Ako ih je uopće i bilo. Poruka je bila surovo kratka:

"Javi se žurno na raport."

Lapidarius Major Prvi tajnik Princa tame

Noge su mi se namah odsjekle i nekako sam se sav oduzeo. Čak sam i čuvara zbog drhtanja ruku izbičevao nekako mlohavo i blago, na čemu mi je bio duboko zahvalan.

***

Mislim da u čitavom Paklu nema lika kojeg mrzim više od Lapidariusa Majora, od milja zvanog Lapan. Prvo, uspio se uspeti stepenicu više od mene, što je samo po sebi već sasvim dovoljan razlog za jednu finu, crno nijansiranu mržnjicu. Nadalje, stalno mi je uši parao onim svojim kenjkavim "ne'š vjerovat'"...

"Servus Garcia..."

E da, dodajte svemu još i činjenicu da je jedino on našao shodnim da me oslovljava sa Garcia. Valjda zato što me to nerviralo do besvjesti i natrag.

"...e ne'š vjerovat' čovječe..."

Sve vam je jasno jel' da.

"...ali izgleda da gibaš odavde. Ono malo ljudi što je na zemlji preostalo nakon tvog vica sa pentagonskim hardverom izgleda da je na koncu ipak zbrojilo dva i dva i sad su, ne'š vjerovat', krotki poput ovaca. Čak i odgriske od jabuka ne bacaju više gdje stignu. Štoviše, ne jedu ih uopće. Ne'š vjerovat', al' gazda je odozgo dobio hitan zahtjev za transfer, potpis'o ga je Sijedi osobno. Izgleda da si ga se baš dojmio. K'o bi rek'o da šaka koda može napraviti ono što "njegova providnost" pokušava još od Evinog kiksa. Samo stavi paraf tu i tu i ideš gore, pravo nebu pod oblake. Ne'š vjerovat', al' gotovo da ti zavidim."

"Ne brini, Lapane, i ne'šu...."

Olakšanje me preplavi poput plime. Nasmijah se u sebi. O, jarčevih mi crijeva, onoliki strah i patnja, a sve zalud.

Još nevjerujući da sam u zadnji čas spasio rit od zasoljena pruta, potpisah papire i stegnuh Lapidariusovu ruku u znak pozdrava. Bila je ljigava poput lešane skuše, ali na to nisam obratio preveliku pozornost, u mislima sam već bio na svom putu prema gore. All the way up.

Sve vrijeme mog hoda prema izlazu veselo sam zviždukao stežući u ruci kopiju potvrde o premještaju. Dok sam prolazio ispod sad već poprilično ofucanog "Lasciate ogni..." natpisa nešto me presjeklo, onako žestoko i iznutra. Kad sam napokon skužio što, nisam mog'o doć sebi od čuda.

Negdje duboko u sebi bio sam ipak nesretan, jer bio je to tako paklenski vruć dan u Paklu.

Vrlo ugodan, dakle.