Ruža

Sandra Miše

Zagrepčanka Sandra je nova autorica na našim stranicama. O sebi kaže da radi u zdravstvu (uzima krv nesretnicima, khm), da se bavi raznim stvarima i da puno čita SF, a najviše voli Zelaznyja i Tolkiena. Otkad je kupila računalo ima grčeve od miša (dobrodošla u klub), a trenutno igra "Half-life". Što mislite, da li joj odatle potječe i ideja za ovu pričicu..?

"Koji te je samo divljak bacio ovamo, da mi je znati?", osvrnula se oko sebe.

Stari, napušteni kamenolom postao je lokalno stovarište krupnog otpada. Pri pomisli na svu onu kiselinu iscurjelu iz olupine koja je ležala u dnu prašnjave rupetine, smučilo joj se. "I onda se čude što je voda zagađena, a zrak onečišćen svakavim smradom", mrmljala je za sebe, pokušavajući strpati nesretni ružin grm u najlonsku vrećicu, pri čemu ju je, naravno poderala oštrim trnjem. Jauknula je, ubodena trnjem.

No, lakše malo, prekorila je samu sebe kad je nagonski trgnula ozlijeđenom rukom, pri čemu joj ostadoše dugačke ogrebotine na koži. Divno, izgledati ću k'o čudo sutra na poslu ovako ukrašena. Hvala Bogu, da nosim kutu. "Pa dobro", pomisli s olakšanjem, "uspjela sam te strpati u vreću. Nadam se da ćeš bez vode preživjeti još malo do svoje nove kuće. Tamo će ti biti dobro, vidjet češ." Zabacujući ruksak veselo na leđa, uzme vrećicu u ruku i zaputi se puteljkom prema izlazu iz kamenoloma.

* * *

Dok su potočići vode lagano otjecali natapajući zemlju oko biljaka, ona je stajala i zamišljeno promatrala novopridošli grm. Lišće, jučer još gotovo suho, danas je več živnulo. Ruža kao da je narasla, potjerala pupove.

"Nemoguće. Previše sam buljila u računalo. Priviđa mi se", sama će sebi. Odjednom, preplašeno se trgne kad joj se nešto mekano i dlakavo omota oko noge. Bio je to samo njen mačak. S olakšanjem odahne, dižući ga na ruke i mazeći ga iza ušiju, na što on spremno odgovori predenjem. "To si ti, skitnico jedna! Nisi još vidio našu novu ružu, nije li divna?", upita ga i okrene ga da pogleda grm. No, mačak nenadno frkne i istrgne joj se iz naručja, grebući na sve strane. Nakostriješen, u hipu nestane u polumraku među grmljem dublje u vrtu. "Stvarno, nisi normalan!", vikne ona za njim. Pokušala ga je dozvati, ali uzalud.

"Već češ se ti vratiti, kad ogladniš", zaključila je, upitno pogledavajući grm koji joj je uzrokovao ogrebotine na rukama.

* * *

"Taj je mačak stvarno šiznuo, nema ga već četri dana", s takvim zabrinutim mislima svako je malo pogledavala kroz prozor zaklonjen zavjesom, očekujući da ga ugleda kako se lijeno šeće među cvijećem. Ali, uzalud.

A tamo, u vrtu, na vidnom mjestu, stajala je gordo, kao neka kraljica, ruža sa smetlišta. U ovih je par dana uočljivo narasla, a pupoljci, prije veličine zrna pšenice, sada su prijetili da se svakog trena raspuknu u cvjetove i mamili je da pogađa koje će boje biti. Baš taj neprimjereni razvoj nekako ju je opčino, tjerajući je da stalno pogledava na nj, kao da će ga, možda, uhvatiti dok raste.

Po ko zna koji put toga lijenog poslijepodneva, odložila je knjigu i otišla do prozora. Neka ptičica, sjenica koliko je mogla zaključiti s ove razdaljine, skakutala je po grmlju loveći kukce. Uhvativši poveću lovinu, skočila je na deblju ružinu grančicu, pripremajući se da ga pojede.

Odjednom, granje je oživjelo i u sekundi se sklopilo oko bespomočne ptičice. Nekoliko je kapljica krvi kapnulo po lišću koje je zadrhtalo, kao od zadovoljstva. Taj je događaj tako kratko trajao, da je pomislila da joj se pričinilo. A onda se ruža protegnula i još malo narasla, stresajući nekoliko ptičjih pera na zemlju.

Njoj je još dugo trebalo da pomakne ukočene noge i svali se na kauč. Kad je malo došla k sebi, mozak joj brzo počne slagati misli. Sjetila se svog nedjeljnog izleta na kojem je pronašla grm. Ispred crkve je okupljenim ljudima neki lokalni pijanac uzbuđeno pripovijedao događaje od prethodne noći. Dok je pijuckao iz boce, sjedeći kraj puta na nekoj kladi, zabljesnuo ga je snažan bljesak praćen silnim vjetrom. U daljini, u smjeru starog kamenoloma začuo je tresak, kao da se nešto strovalilo na zemlju s neba.

"Mislil sem da je došel sudnji dan i da je zvezda opala dole", mucao je suhim usnama, "pak sem, kad me strah malo minul, odišel tam. Z kamenoloma se dizal črni dim. Prišel sem i videl neku olupinu kak stoji v kutu. To bi se moglo dobro prodati, pomislil sem i htel razgledati, kad se odjednom nekakva zver svalila na mene! Tak je šištala i vriskala i kandžima me trgala da sem vrisnul i uspel ju hititi dole sa sebe i pobeči. Trčal sem, a kak je selo daleko, malo sam si htel otpočinuti, ali sem zaspal. Dajte ljudi, idemo tam, da vidite..."

Ali gomila se smijala i polako razišla. Neki mu je dobronamjerni gazda ponudio kupicu vina, ali je stari uporno ponavljao priču, na šta je ovaj odmahnuo rukom. Kad je vidio da će mu prilika pobjeći, zašutio je i s dobročiniteljem otišao u krčmu.

"Tko bi pomislio da je to sve istina", nervozno će ona sama sebi u bradu. Onda skoči kao oparena. Mačak! Pa nije li ova - ruža? - pojela i njezinog jadnog mačka!?

"Platit ćeš mi to, moj cvjetiću", ljutito je prosiktala između zubiju.

Oblaci su plovili nebom, pokrivajući Mjesec koji je pokušavao svojim punim obrazom rasvijetliti mrakom obavijeni vrt. Vrt kojim je ona odlučno, sa sjekirom čvrsto stisnutom u rukama, koračala prema grmu. Bolje nego da je netko po danu vidi kako cijepa po ukrasnom vrtu.

Stala je. Vjetar je lagano šumio lišćem.

Pri pogledu na biljku, onako nepomičnu na mjesečini, bijes ju je prošao i sada se gotovo smijala sama sebi i onom ludom pijancu. Ruža - ubojica! Kako joj je sada to glupo zvučalo! Prekorila se i gotovo zahvalila nebesima da se osvijestila na vrijeme. Gotovo je uništila divnu biljku. U razmišljanju je prekine pokret granja koje se miče. Čudno, pa vjetar nije tako jak. Zapravo je prestao. Kao odgovor na njene misli, grm se počne uvijati i siktati.

Ona panično podigne sjekiru.

Jutarnje je sunce lagano dizalo ljetnu izmaglicu i polako je ali uporno raščinjavalo, da bi posljednje kapi zablistale na grmu ruže, prepunom ljeskavih krvavo crvenih cvjetova.

Svježih i mamećih, u tom vrtu punom tišine i mira.