Skica za umiranje

Viktoria Faust

Prva dama hrvatskog horrora s ovom je pričom prošla slično kao s "Psiho-faktorom" u prošlom broju Via Galactice. Naime, "Skicu..." smo davno zametnuli, tek je neki dan pronašli i vidjeli da je, siroče, posve nezasluženo skupljala prašinu u tamo nekom zaboravljenom direktoriju. Ali da je crnjak, jest, da znate...

I. Umiranje

Sto i jedan dan, sto i dva dana, sto i tri dana… Odbrojavanje. Stopedeset sedam dana, sto dvadeset četiri dana, četrnaest dana… Gubljenje razuma. Ne više… sto devedeset četiri… ne više… sto devedeset pet… ne više… Molitva. I onda ponovno buđenje. Još uvijek živ.

Ostao je bez noge. Toliko o Sortijskoj mogućnosti samoobnavljanja. Toliko o tvrdnji da je posve moguće preživjeti možda čak i godine, ne hibernirajući, svjestan, hraneći se vlastitim mesom, crpeći rezerve mješavine plinova upravo minimalnih količina koje su dozvoljavale da njegov mozak funkcionira toliko da je svjestan svoga stanja, svjestan situacije, dozvoljavajući njegovom tijelu tek toliku aktivnost da može otkidati komadiće vlastitog mesa i hraniti se njima. Sortijcu je moguće zaboraviti bol. Ne, bol nije bio čimbenik njegovog gubljenja, njegovog očajanja, njegove patnje. Na bol je zaboravio još davno onda, dok je bio još sasvim maleni dječak od tri godine, kada mu je otac, u žaru svog bijesa, a otac je padao u žarove bijesa tako vrlo često, otkinuo ruku i zagrizao u dječje meso tolikom silinom da ga je još vruća krv poškropila po licu kao da je još uvijek pričvršćena za živo tijelo, kao da još uvijek kola žilama. Još dobro se sjećao boli. Nije je osjećao. Sjećao se svog zgražanja, svoje mržnje, sjećao se užitka koji je nastupio mnogo, pa bar se činilo mnogo godina kasnije, kad je ubio oca. Ne, ne bol. Strah možda. Iznenađenje, najvjerojatnije. Mjesec dana je gledao kako iz njegovog ramena izlazi čudna formacija meke kosti obložene nježnom kožom fetusa. Mjesec i po dana nakon početka samoobnove stisnuo je svoje nove, sada okoštale prste, u pesnicu. Sedam godina nakon toga ubio je oca. Majku je ubila sestra. Sestru je ubio brat. Brata je na kraju ubio rat, ali kao da je to važno. Svi oni bili su u ratu.

Ali sada… Bilo je besmisleno sjećati se svega toga. Zatočen u maloj kapsuli, lijesu (o, znao je da je to njegov lijes, nije se zavaravao, Sortijci ne gaje lažne nade o životu i stvarnosti), već… koliko?… već dvjestotrinaest sortijskih dana, negdje u svemiru, bez nade da će ga itko pronaći, bez nade da će njegov život moći biti nastavljen. Uostalom, čak i kad bi ga našli to ne bi značilo spas. Ubili bi ga. Drugi bi ga ubili. Jer Drugi su bili jedini za koje je znao da krstare ovim prostorima Svemira. A oni, Drugi, nisu voljeli Sortijce. Jedan od razloga bio je taj što niti Sortijci nisu voljeli njih. Jer Sortijci nisu voljeli nikoga. Sortijci nisu voljeli niti sami sebe.

Još jedan zalogaj. Poznavao je okus svoga mesa. Uzimao ga je gotovo ritualno, u posve određenim vremenskim razmacima. Samo zalogaj. Sedamdeset osam dana nakon početka uzimanja tkivo je počelo osjetno sporije cijeliti. Devedeset tri dana nakon početka na njegovoj je butini bila je nezacjeljiva rana. Sto petnaestog dana oglodao je prste na nozi i odbacio kosti. Sada su ležale kraj njega još vlažne, u atmosferi koja nije dozvoljavala gubitak vlage o kojoj je njegovo preživljavanje ovisilo. Dvjestotog dana čeprkao je po ostacima butne kosti i onda je otrgnuo. Nije mu više trebala.

Nije se imao čemu vratiti. Ali onda, Sortijci se nikada nisu vezali za osobe, niti predmete, nikad nisu dozvoljavali ono, što su Drugi nazivali osjećajima, da utječu na donošenje odluka, da mute njihov tako dragocjeno čuvani ratio. Drugi to nisu razumjeli. Drugi su govorili za Sortijce da su bezosjećajne zvijeri. Sortijci ih nisu razumjeli. Umirali su po njihovim zatvorima, gledali kako se izvode suđenja nad pripadnicima koji su imali nesreću biti zatočeni i svaki od njih bi prije ili kasnije našao priliku da si oduzme život, bez da pri tom osjeća išta. Oduzeti si život bilo je u skladu s raciom, bilo je u skladu s načinom razmišljanja. Oduzeti život općenito bilo je u skladu s načinom života kojim su živjeli. Od njih se to očekivalo. Od trenutka kad su izašli iz majčine utrobe od njih se očekivalo da se bore. Zašto to Drugi nisu razumjeli bilo je posve nevažno i suvišno za razmatrati. Drugi i onako nisu bili u skladu s raciom Sortijaca. Uostalom, Drugi su bili ti koji nisu bili u redu. Drugi su bili ti koji su došli i zagospodarili Sortom. Ubijanja su počela, počeli su ratovi. Sortijci su znali što su ratovi, u ratu su bili, svaki od njih, od onog prvog trenutka kad su im srca počela samostalno kucati, ali Drugi su bili previše jaki i umiranja su počela. Bilo je logično da će uskoro nestati i posljednjeg Sortijca. Nitko se nije previše brinuo za to. Sigurno ne Sortijci koji su i onako kroz cijelu povijest koje su se sjećali tamanili jedni druge i koje je od samouništenja sačuvala samo otpornost, samoobnavljanje i velika mogućnost razmnožavanja - što je bilo neophodno jer su roditelji i onako vrlo često ubijali svoje potomke. Od obitelji, koja je u prosjeku imala dva do tri muška pripadnika i dva do tri ženska pripadnika i dvadeset do trideset članova podmladka, odraslu dob bi dočekao otprilike jedan novi član na svaku odraslu osobu. Populacija nikada nije bila u opadanju, ali nikada nije bila osjetno niti u porastu. Sortijska priroda je uvijek činila svoje i za vrijeme ratova (bez obzira što rat nikada nije bio dobar za potomstvo, bez obzira što je nedostatak hrane, koju je rat uvijek nosio, zahtijevao da potomstvo bude ubijano kako bi odrasli, sposobni za borbu, preživjeli), za vrijeme velikih gubitaka mnogo ih je rađano, organizmi Sortijki prilagođavali su se i nerijetko rađali, osim uobičaenih dvojki, trojke i četvorke, a razdoblje trudnoće od četiri mjeseca bilo je pogodno da se tijekom jedne godine od sedamnaest mjeseci rađa bar tri, ponekad i četiri puta. Naravno, takvi napori bi obično izmorili osobu koja bi naposlijetku, najvjerojatnije kao i njeni novorođeni, bila pojedena od ostalih pripadnika obitelji, ali je tako nešto bilo očekivano. Pripadnici koji su bili plodniji i seksualno aktivniji bili su predviđeni da u doba ratova služe kao oni koji će pribavljati hranu kada je bude nemoguće pribaviti. Meso Sortijca za svakog Sortijca bilo je ono koje je najbolje vraćalo snagu. Od samo jednog novorođenog obitelj je mogla preživjeti čitav tjedan, na granici gladovanja, ali dovoljno da se mogu boriti. Rijetko kada su se hranili tijelima pobijeđenih. Neke stvari su ipak bile ispod časti. Drugo je bilo hraniti se novorođenima ili drugim pripadnicima obitelji, a ipak drugo krasti meso s tijela onih koji su ostali na ratištu. To nije bio čak ni krajnja solucija. To je bilo nedopustivo. Jedina krajnja solucija za svakog Sortijca bio je on sam.

A on je upravo dolazio do zaključka da crpi svoju posljednju, krajnju soluciju.

Dvijestotinedvadeset i prvi dan. Počeo se panično bojati da će ga naći. Da, sad se sjećao osjećaja. Bila je to slabost iz djetinjstva. Mržnja, bijes, strah. Ljubav? Ne, ipak ne. Bila je to riječ koju je pokupio negdje. Negdje iz onih knjiga koje su Drugi donosili u Centar za rehabilitaciju. Rehabilitaciju? Koja smijurija! Oni su ih željeli promijeniti. Promijeniti - kako? Oni su bili ono što jesu, Sortijci. Zar se to moglo promijeniti? Bili su rođeni kao Sortijci, odgajani kao Sortijci, bili su spremni umrijeti kao Sortijci. To se nije dalo promijeniti. Kako promijeniti nečije gene? Kako jednu rasu pretvoriti u drugu, pravila i načine jedne rase pretvoriti u pravila i načine druge? Nikako. Čak ni ako to radiš s onako mladim Sortijcem kakav je on bio. Imao je deset godina i dva ubojstva iza sebe. Oca i nekog dječaka, nekoga kome čak ni ime nije znao, čija je jedina krivnja bila što se našao u krivo vrijeme, na krivom mjestu. Nitko. Nevažan. Otac je bio važan. Ponosio se ubojstvom oca. Bilo je teško za dječaka njegovih godina ubiti odraslu osobu. Bilo mu je tek devet. Ocu je bilo nešto preko trideset. Otac je podcijenio mržnju svoga sina. Dobro. Pravo mu budi. Bio je užitak ubiti ga. Bio je užitak osjećati poslije strah koji su ostali u obitelji osjećali prema njemu. Čak i drugi otac. Drugi otac poslije nije progovorio ni riječi s njim. Niti majke. Tako nije bilo ni kad je sestra ubila majku. Sestra je rodila dijete nekog od očeva. Majci se to nije svidjelo i sestra ju je ubila. Zato je brat ubio sestru. Moguće je zapravo da je brat bio otac tog djeteta. Tko zna. Koga je uopće briga. Brat je poginuo zajedno s ostatkom obitelji kad su Drugi došli.

Uzeli su najmlađe. Drugi nikada nisu ubijali najmlađe. Zvali su ih nedužnima. Dugo mu je trebalo da shvati taj izraz čak i onda kada je dobro poznavao jezik Drugih. Na kraju je shvatio: nedužni su oni koji nikada nisu ubili. Dakle, nedužni su prezreni, nedužni su oni kojima se odrasli hrane u ratovima. Nije želio biti nedužan. Ali bojao se Drugih. I sve dok je bio u Centru shvaćao je da ne smije objelodaniti da nije nedužan. Ubio je oca i onog dječaka. Vrijedan je da se bori, stoga, vrijedan je da živi. Ali Drugi to nisu shvaćali. Slali su one koji nisu bili nevini na "suđenja". A on je znao što "suđenja" znače. Na suđenjima osuđenima govore kako je loše to kad ubiješ i da zbog toga moraš i sam biti ubijen. To je bilo tako čudno! To je bilo tako drugačije. Nije to mogao shvatiti. Ali ako je želio pobjeći i dokazati da nije nedužan morao je šutjeti i pokoravati se čudnim idejama Drugih. Znao je da će rat uskoro doći. Rat se uvijek širio poput zaraze.

I rat je došao. Sa njim, kao i uvijek, došli su Sortijci.

Bilo je dobro ponovno biti normalan. Bilo je dobro ponovno znati što te očekuje. Oni koje Sortijci nisu ubili u Centru, pobjegli su. On je bio među njima. Veliki dio grada koji su Drugi sagradili ondje na Sortu bio je oslobođen Drugih. Vrlo skoro došli su Sortijci sa svojim obiteljima. On se skrivao i izlazio samo onda kad je nebo bilo posve tamno i bez velikog, crvenog koluta mjeseca koji je bacao nejasnu svjetlost na uvijek zamagljenu površinu planeta. Znao je da bi ga ubili da ga nađu. Sortijci su uvijek ubijali one bez obitelji. Naravno da bi ga ubili. Osobito da su znali da je jedan od preživjelih iz Centra. Sortijci su tako prezirali one koji su ikada boravili i preživjeli u društvu Drugih. Ali sad je bar znao na čemu je.

I onda je rat ponovno došao i ponovno su došli Drugi. Bili su tu kratko vrijeme prije nego su se Sortijci vratili. Ponovno pokolj i ponovo neka nova vrsta straha. Bilo je drugačije bojati se Drugih, a drugačije Sortijaca. Više se bojao Drugih. Nije ih razumio, možda zato. Vjerojatno zato, sigurno.

Ovaj puta Sortijci su bili organiziraniji. Naučili su nešto od Drugih. Drugi su znali ratovati. Imali su tehnologiju za istrebljavanje. Sortijci su naučili njihovu tehnologiju. Ipak, nisu se toliko razlikovali. Trebali su izvršiti samo male, tehničke modifikacije. Fizički su bili slični, mada opet, tijela su im funkcionirala na razne načine. Njihovi mentalni sklopovi bili su slični, ali opet, razmišljali su na različite načine. No, kad je bila riječ o ratovanju - to je bila točka na kojoj su se našli.

Našao je načina da uđe u Sortijske redove. Trebali su one koji su razumjeli tehnologiju Drugih. On ju je razumio. Boraveći među njima naučio je stvari koje su se sada pokazale korisnima. Uostalom, bilo mu je dosta skrivanja, straha, gladi i nedjelovanja. To nije bilo u skladu sa Sortijskim načinima razmišljanja. Na kraju krajeva - već je imao šesnaest godina. Bio je odrastao Sortijac.

Dali su mu letjelicu, ušao je u borbu i borio se dobro, tako dobro, skinuo je tako mnogo letjelica Drugih koji su došli da ga ubiju i osjećao se tako dobro, sloboda mu je tako prijala i… i onda je došla ta letjelica kakvu nikada do tada nije vidio i znao je da je ne može pobijediti, nije mu dopuštala da sleti i on se vinuo, ona je krenula za njim i on je bježao i bio je brži. Ipak, ne dovoljno brz. I baš se pitao nije li besmisleno to što ga slijedi u dubine svemira kad ga je presrela nova letjelica i pretvorila njegov brod u vrišteću kuglu plamena.

Nisu se potrudili čak niti uništiti kapsulu. Ostavili su ga tu, samo Bog zna gdje u svemiru, da umre. I to se događalo, bio je toga svjestan. Umirao je. Svijest u njegovom uništenom tijelu gubila se, svakim trenutkom sve više, sve brže. Sve do poslijednjeg, konačnog trenutka kad će nestati svega.

Gotovo da je prizivao taj trenutak. Jer bojao se koliko još može izdržati. Bojao se da će ga Drugi naći, bojao se da će ga Sortijci naći i ubiti. I bojao se da će na kraju ubiti sam sebe.

II. Duša

A onda je odjednom počeo dolaziti do zaključka da i nije tako loše umrijeti kad se prevlada početni strah. Došao je do zaključka da je smrt neminovna, te da je svako daljnje razmišljanje o njoj suvišno. U neminovnim stvarima poput rođenja, smrti i hranjenja nikada nije bilo previše govora u Sortijskim pričama. Možda zato jer su ih svi bili previše svjesni, a onda ipak i posve nesvjesni. Nije li to možda bio najbolji odgovor na pitanje zašto je netko takav kakav je? Možda je to bio slučaj i sa smrću. Svi su je bili svjesni, ali samo oni na samrti mogli su je potpuno sagledati. No, on, mada svjestan da je na samrti, nije mogao sagledati ništa više od toga da dođe do zaključka da smrt donosi strah kakav on do sada nije upoznao, i kao ishod tog zaključka da je samo strah ono što čini smrt tako užasnom. Ne smrt sama, već strah. I mada je pokušavao ne razmišljati o strahu on je i dalje postojao i ništa ga nije moglo potisnuti.

Sortijci nikada nisu govorili o Duši i Bogu. Doduše, postojali su neki od njih koji su rabili slične termine, ali oni su većinom bili izopćenici društva i luđaci. Sortijci nikada nisu gajili predodžbe da postoji život viši od onoga koji žive jer racio nije dozvoljavao taakva odstupanja. S tim u vezi one grupice Sortijaca koje su propovjedale Stanje Duha i Stanje Božanstva kao najviše netjelesno stanje mogle su se jednako smatrati zastranjenim pojedincima koji su se priklonili ideologijama Drugih. Oni su, uvjek suprotno shvaćanju Sortijaca, upravo na pitanju Duše i Boga zasnivali sve svoje postojanje. Skupine Sortijaca sa pričama o Duši i Bogu postojala su i prije nego su Sortijci doznali za Druge. Pripovjedanja o Staroj Vjeri postojala su prije priča o bogovima koje su Drugi štovali. No, ako su sve to ipak bile priče, kako se moglo objasniti da su dvije tako različite vrste, koje su uz to dijelili i tako različiti stupnjevi društvenog i tehnološkog napretka i tolike svjetlosne godine, u većoj ili manjoj mjeri imali vrlo slične legende? I nije li to moglo nagnati pojedinca da se zapita nema li u tome svemu ipak neke istine?

Osjećajući kako je sa svakim satom i zalogajem koga je otkidao sa svoga tijela smrt sve bliža, on se upravo pitao isto.

Bile su mu poznate teorije Drugih, ali nikad nije o njima ozbiljno razmišljao. Dok je bio u Centru bio je previše mlad, a kasnije nije našao ni vremena ni razloga zašto bi o nečemu tako apstraktnom razmišljao. I dalje je držao da bi samo ljudi koji su na samrti takve stvari mogli ozbiljno shvaćati, ali kad je već došao do toga, možda je svemu tome trebao posvetiti više pažnje nego inače. Nije želio da ga nepoznato uhvati na prepad. Ali, onda, priče su govorile da život oblikuje Dušu i da bi o izvanživotnim pitanjima trebalo voditi brigu mnogo prije nego što smrt zaprijeti. Pokušao se usredotočiti na pitanje što je Duša, ali misli su mu bježale.

Pokušao je pronaći u sebi ono što bi mogao nazvati Dušom, ali nije osjećao ništa osim pustoši i bola. Pitao se da li je istina ono što su neki govorili da postoje oni koji su bez Duše i pitao se nije li on jedan od njih. I na kraju: pitao se kako će sve izgledati kad se završi i koliko mu je još ostalo do kraja.

Počeo se moliti da sve završi što prije, sa što manje bola, sa što manje osjećaja i da od sjećanja na kraju ne ostane ni poslijednji bljesak vizije u zraku. Molio je da je sve već gotovo. Molio je po prvi put u životu. Molio je, mada molitve nije znao. Da je imao dušu, možda bi molio i za njen spokoj. Ali nije imao dušu i nije znao molitve i zbog toga je samo smrt, koja će neumitno doći na kraju, bila stvarna. I zato se molio njoj - svojoj jedinoj stvarnosti. Molio je da dođe što prije i ugasi njegovu svijest.

Osjećao je sve otvorene rane na svome tijelu, osjećao je prazninu koja je sada bila umjesto njegove noge koju je pojeo prije mnogo vremena i uzaludni, slabi pokušaj svoga tijela da tu počne stvarati novu nogu. Kvržica meke kosti oblože nježnom kožicom. Mrzio je tu izraslinu. Ta izraslina je govorila o njegovom tijelu koje se još uvijek nije dalo i nije željelo predati. Još borbe, još toliko uzaludne borbe. Tako je želio da prestane. Svakim trenutkom kojim se njegovo tijelo otimalo od smrti njegov bi um sve više vrištao za mirom. Želio je da se mrak konačno spusti.

Prestao je uzimati hranu. Znao je da će na poslijetku njegov želudac početi prerađivati sam sebe i da će glad postati njegov najveći neprijatelj, želudac-zvijer koja će ga izgrizati iznutra svojim moćnim sokovima i da će na kraju umrijeti strašnom, sporom i bolnom smrću od unutrašnjeg krvarenja. Kakva smrt! Čuo je za pojedince koji su izdržali do kraja ili koji su bili prisiljeni izdržati do kraja tamo negdje u zatvorima Drugih, u njihovim laboratorijima i pod njihovim znatiželjnim očima. Gledali bi ih kako se muče i čudili se. Oh, Drugi su bili tako glupi i okrutni! Bili su nedostojni postojanja. A, ipak, postojale su te priče…

Sortijci nikada nisu puno vodili računa o svim onim starim zapisima i terminalima s bazama podataka koje su na njihovim planetu postojale tko zna koliko stoljeća. Bilo je vidljivo da su u određenom vremenu oni bili vrlo napredna rasa, daleko naprednija nego su Drugi sada bili. No iz nekih razloga civilizacija je propala. Kada su stigli Drugi bilo je to prvi puta da netko, poslje tko zna koliko stotina godina, poseže za znanjima koja su čuvale napuštene sortijske knjižnice i univerziteti, sada posve uništeni i vlažnom sortijskom klimom izgrizeni ostataci onoga što je prije nekoliko tisućljeća bila jedna od najmoćnijih civilizacija Mliječnog puta. Ono što su Sortijci pamtili i što su još imali od starih vremena bile su samo krhotine. Ono što su podaci u njihovim bio-kompjuterima govorili bilo je… zastrašujuće.

Ali da li su postupili išta drugačije kad su saznali? Drugi, da li su Drugi išta promijenili u svom odnosu prema Sortu kad su naposlijetku saznali istinu? Ne. Moglo se reći možda samo to da su istrebljenja krenula još krvoločnije, kao da se osvećuju. Nikada zapravo nisu rekli u javnosti ono što su našli. Bilo je kao da se stide. Bilo je kao da ih mrze zbog onoga što su otkrili. Bilo je kao da im je nametnuto nešto što ne mogu i ne žele priznati. Bilo je kao da ih je Svemir postavio pred zrcalo da prvi put ugledaju svoj odraz. I oni su okrenuli glavu, odrekli se svog odraza u zrcalu i razbili ga. Možda zato, jer su naposlijetku shvatili ono na što nikada nisu posumnjali: da su cijelo vrijeme bili s pogrešne strane stakla. Da je ono za što su možda mogli pomisliti da je kopija zapravo original, i da su kopija zapravo oni sami. Ružna slika. I od tog su trenutka znali su: moraju uništiti original, da nitko nikada više ne posumnja. Moraju zatrti trag onoga što je ružno i čega se treba stidjeti, što treba uništiti. Mora nestati tog nakaznog paradoksa, jednom za svagda.

Mogao je to razumijeti. I on je ubio svoga oca.

III. U očima boga

U očima Boga stvari se događaju tako vrlo jednostavno. Božansko biće tom svojom jednostavnošću samo naglašava svoju uzvišenost i preko jednostavnosti naglašava bitnost stvari ili pak nebitnost. U očima Boga život pojedinca biva lišen svoje misterioznosti i tako pojednostavljen biva sveden na svoju bit. U očima Boga entiteti su samo zupci bezbrojnih kotačića u mašineriji koja se sprema uništiti samu sebe.

Ali što se događa kada je Bog čitava jedna civilizacija? Što se događa kada je um Boga zapravo um milijardi koji su zajedno samo um mase i svijest mase? Što se događa ako takav Bog, stoglavi, stoživi bog, stvori od svoje krvi i svoga mesa novu civilizaciju i onda je napusti? Neće li dijete strijemiti da se digne do visine božanskog oca i onda ga uništi?

I neće li u tome u isto vrijeme imati i potpuno pravo i potpuno krivo? Napušteno dijete, ogorčeno dijete, zaboravljeno dijete. A Stvoritelj koja je vrijeme satrlo u sjenku onoga što je nekada bio pada pod stopalom novorođenoga. Nije li sudbina kučka? Dijete lišeno legende, lišeno mita, lišeno stremljenja ka božanskom, dijete koje gleda izborano lice svog senilnog Oca Stvoritelja koji se više niti ne sjeća kad ga je stvorio. To boli. To rušenje nade, to obezvrjeđivanje svih onih beskrajnih milijardi koje su živjele i umirale za Boga i koje su se nadale da će se u smrti spojiti s njim. Spojiti sa čim? Sa ovim? Sa zvijeri koja je lišena čak i one male ljudskosti da štiti svoje mlade? Zvijeri koja će ubiti bez razmišljanja? Sirotoj, posrnuloj zvijeri koja prijeti da istrijebi samu sebe jer je postala nesposobna da kontrolira svoje ubilačke nagone? I što da Dijete kaže na to? I što da kaže na ideju da je stvoreno od toga bića i što da kaže na ponosnu tvrdnju da je Dijete Boga, od Boga nastalo i da će se ka božanskom dignuti? Što da kaže sad: da postat ću ova zvijer, jer Zvijer je moj Otac? Ili da se odreknu kao što su to oni učinili, Drugi, djeca jedne izgubljene civilizacije.

I dijete govori: Ja odričem se Boga koji me je stvorio, jer snažan sam kao Bog sam i jer moje moći, moja etika i moral jači su od Božjih. I stoga, kao takav, ja jači sam od Boga, i stoga, kao takav, ja jesam Bog. I neka se Naše Božansko Postojanje štuje. A sve ono što prlja Naše Božansko Postojanje bit će uništeno.

Mladi bogovi jedu stare bogove. Tako je od pomtivjeka. Na grobu koljevka - novorođenče ubija Boga.

I neka je molitva Bogu vječna. Ali svi oni pred čijim oltarima danas ničice padaju svi oni koji mole neka znaju: možda već sutra bit će sami žrtvom za novog Boga koji dolazi. To je istina. To je istinsko postojanje. Samo Svemir čuva tajne svih bogova koji su pali. A samo življenje i stremljenje ka božanskom rađeno je prema shemi koju samo bogovi znaju. I skica tog postojanja ima samo jedno ime i zove se umiranje.

Otvorio je komandnu ploču i bez oklijevanja gurnuo ruku u kondenzator energije. U samo jednom trenutku sagorio je i nestao. A energija njegovog postojanuja u tome se trenutku spojila s prvobitnom energijom u kojoj je Svemir prestao postojati. Svemir je pjevao. Svemir je vrištao. Svemir je bio tih kao i uvijek.

Bog je umro.