Android

Marko Bijelac

I Marko je novi autor na stranicama Via Galactice, ali o njemu ne znamo gotovo ništa, osim njegovog e-maila: mbjelac@public.srce.hr . Možda će vam sama priča više reći...

Oblak nad Zagrebačkom Monarhijom je lijevao kiselu kišu na oronule građevine, dok su mutanti zakapali nuklearni otpad na turopoljskim ravnicama.

Bilo je proljeće, 2157. Godine Gospodnje, ali znaci proljeća se nisu pojavljivali. Zemlja se polagano okretala u još jedno ledeno doba. Veliki rat je za sobom ostavio mutante, feudalne monarhije i tristo milijardi stanovnika koji su ubrzano mutirali i umirali od radijacije.

Toplana je bila zapuštena i u radioaktivnoj magli koja je bdjela nad tim dijelom grada je izgledala kao kakvo pretpotopno čudovište koje se izležava na muljevitim obalama rijeke Save kako bi uhvatilo nešto sunca prije ledenog doba.

Martin se probudio u starom kotlu Toplane čiji su zidovi bili crni od radioaktivne čađe. Povukao je rešetku sa stropa prostorije koja je zapremala oblik uspravnog valjka i iz tlačne komore izvukao dugački predmet zamotan u smeđu krpu. Bio je to njegov harpun i dugi nož. Išao je u lov. Zaklao je svećenika u radioaktivnoj magli koja je lebdjela gradom-monarhijom. Dugi nož je prošao kroz crnu halju kroz leđa i dalje kroz prsnu kost i izašao na prednjoj strani potpuno crven dok je svećenik pokušavao nešto reći otvarajući usta kao riba na suhom. Martin je opustio stisak i svećenik je pao na vlažni pločnik. Nož je obrisao o svećenika, primio jadnika za noge i stao ga odvlačiti u mrak.

Odjednom je iza ugla doklizio policijski automobil. Njegovu blistavu crnu plastiku je mogao primjetiti na petsto metara kroz gradsku maglu. Odmah su primijetili široki trag krvi preko pločnika. Martin je zgrabio knjigu iz svećenikove ruke i potrčao niz tamnu uličicu. Trčao je neko vrijeme niz uličicu a zatim ga je zaustavio zid. Baš mu je to trebalo: slijepa ulica.

Popeo se uz metalne ljestve na prvi kat, i upao kroz prozor u kuću. Kuća je prije bila staro skladište; sada je bila napuštena. Čuo je zvuke policajaca koji su se oznojavali pokušavajući se popeti uz ljestve. Ugledao je stepenice pored metalnih vrata za dizalo u daljem zidu prostorije. Drotovi su se popeli uz ljestve i sada su pregledavali prostoriju svojim neonskim svjetlima. Ništa. Ugledali su stepenice.

Što mislite, koliko treba dvojci drotova da se popnu tri-četiri kata poslije penjanja po ljestvama? Manje nego što biste očekivali. Za nekoliko minuta već su bili na terasi zgrade.

Stari ventilatori su mirovali već tko-zna-koliko godina. Ovdje gore je bilo malo hladnije. Nije bilo magle i vidio se grad pod zagađenim oblacima. Na udaljenom uglu terase je sjedila žena. Pred njom je stajao štafelaj i bila je zaposlena slikajući panoramu. Dotrčali su do žene. Nakon kraćeg ispitivanja zaključili su da žena nema pojma o čemu govore. Snuždeno su se vratili dolje, u maglu, i nastavili loviti odbjegle robove-mutante. Iz stare strojarnice za dizalo se začulo lupanje. Nakon nekog vremena su metalna vrata za pristup radi održavanja dizala izletjela iz ležišta i iz strojarnice je izašao Martin.

Žena ga je gledala.

On je gledao natrag nju.

"Tražilo vas je par redarstvenika." reče ona

"Mhm", reče android.

"Ja sam Karmen", reče žena i pruži ruku

"Martin". Rukovali su se.

Karmen je imala velike smeđe oči koje su trenutačno bile uperene prema ljubičastim očima androida.

"Ja" poče Martin, "moram ići." I sjurio se niz stepenice. Karmen je slegla ramenima i nastavila oslikavati monarhiju. Pošto nije htio ići po svećenika, zaklao je obližnjeg prolaznika i njegovo tijelo odvukao u Toplanu.

Vani je lijevala kiša dok je on spravljao svoj eliksir života od ljudskih sokova. Imao je stare epruvete i tikvice, čak i plamenik koji je izvukao iz nekog drevnog laboratorija. Većina staklovine je bilo napuknuto, no to androida nije sprečavalo u održavanju njegovih funkcija.

Bio je uključen 24. prosinca 2080. Barem mu je tako govorio njegov program, model A3000. Jamstvo mu je isteklo odavno, jednako kao i plutonijumske baterije. Radioaktivnost mu se vjerovatno već razlijevala po utrobi.

Sama činjenica da si je nadjenuo ime govorila je da je sišao sa svog silikonskog uma. Procesor mu se pokvario i cijelo se vrijeme vrtio u petlji. Ta je petlja obuhvaćala ubijanje civila - onoliko koliko je potrebno da održi potrebnu razinu nektara u tijelu. Nektar je bio bijela viskozna tekućina koja je androidima služila kao ljudima krv. Za razliku od ljudi, nektar je androidima služio i kao živčani sustav. Bio je vrlo provodljiv.

Procesor se pokvario pred kraj bitke za granicu. Krško je provalilo po drugi put. Isto tako, nuklearka u Turopolju je bila mrtvo već nekoliko godina. Nije znao kako je saznao da može funkcionirati bez plutonijumskih baterija. Samo što je svakodnevno morao unositi obogaćeni nektar u organizam. Pročitao je u nekoj knjizi, valjda.

Sada je također čitao knjigu. Nije znao zašto ju je uzeo od svećenika. Zvala se 'Biblija'. Nije nikad prije čuo za tu riječ. Nije čak ni znao zašto je čita. Mislio je na Karmen. Očito je da mu se procesor potpuno pokvario. Morati će ga dati popraviti negdje.

Jutro. Kao i svako drugo jutro tih godina, bilo je sivo-smeđe sa primjesama zelenog tamo gdje se dešavalo nešto neobično, no nitko nije mario pošto su svi uživali u prirodi. Ulicama je sporo tekla neka sluzava tvar. Tamo gdje nije bilo nagiba stvarale bi se lokve.

Tip je imao neku smiješnu kapu na glavi. Nije bilo važno. Ako je imao krv, limfu i još neke stvari, bio je kandidat za odstrel. Bio je na drugoj strani ulice. Harpun brzo rješava stvari.

Uf! Koji peh. Promašio je leđnu moždinu ali je zato prošao kroz lijevo plućno krilo i srce.

Martin si je rekao da mora više trenirati bacanje harpuna. Ne mora loviti baš svakog dana. Dovoljno je par tijela mjesečno, ali je cijeli prošli mjesec ljenčario oko toplane. Stvarao je nove prijatelje i naučio je da u Zagrebu stvarno ima svakakvih. Nije važno. Svi će oni ionako biti iscijeđeni u tikvicu za destilaciju prije ili kasnije.

Sreo je nekog starog ofucanog psa mješanca. Rješavao je zadatke sa integralima i derivacijama najbrže od svih koje je Martin ikada upoznao. Rekao je da se zove Tesla. Ha, napuhana džukela.

Palo mu je na pamet da potraži Karmen. Ne da je zakolje, naravno, nego tek tako. Nije u stvari znao zašto mu je takva stvar pala na pamet i nije znao kako je moguće da androidu nešto padne na pamet tek tako bez logičkog unosa. Stvorene su neke nove funkcije, primjetio je, ali varijable su bile strahovito komplicirane vrijednosti. Nisu bile jedan i nula kao većina. Volio je binarne funkcije; imaju samo dva stanja i točno je znao kada je jedno, a kada drugo. Toplo, hladno. Sumnjiv zvuk, povjetarac. Ubij, nemoj ubiti. Češće je iznos bio 'ubij' tj. 1 ili 'istina', ali to nije bilo bitno. Bitno je bilo to da su funkcije jako dobro radile, s greškom jednom u svakih 50.4 godine, a za funkcije sa kompleksnim vrijednostima nije bio siguran. Faktor pogreške je munjevito rastao kada ga je izračunavao za te funkcije, a to je bilo loše. No, na neki način su mu te nove funkcije govorile da je sve u redu.

Otišao je na onaj krov. Nije bilo nikoga. Popeo se na krov strojarnice za dizalo i sjeo. Imao je vremena, oko mjesec dana. Sjedio je na krovu i promatrao Zagreb. Bila je to zgrada u Folnegovićevom naselju, pa se, kada se okrenuo prema sjeverozapadu, mogla vidjeti većina Gornjeg grada. Čitav je Zagreb pred jutro bio u magli, ali navečer je bilo čisto. Čak se pojavilo nekoliko rupa među oblacima na što su se čuli uzvici užasa sa ulice, no brzo su utihnuli kada su shvatili da je sunce već zašlo.

Nije je bilo par dana, pa je odlučio protegnuti noge. Lutao je gradom. Oslanjao se na faktor 0.00075 koji je govorio o vjerojatnosti da ju sretne. Bolje išta nego ništa.

Našao ju je na Cvjetnom trgu. Sjedila je ispod kipa obraslog gljivama. Kažu da se zvao Preradović. Gledala je u prazno. U rukama je držala smiješnu kapu.

"Bok" reče Martin.

Karmen polako digne glavu. Nije ga se odmah sjetila. "Bok" reče tiho.

"Tražio sam te na krovu." One binarne, jednostavne funkcije su mu govorile da je ovo što radi potpuno nepotrebno, no njih je čuo tek kao pozadinski šum iza složenih funkcija koje su sada imale inicijativu.

"Nema ga," reče Karmen "nema Pere. Policija kaže da su našli samo lokvu krvi i njegovu kapu." Počela je jecati.

Na površinu uma mu je isplivala jedna strahovito očita izlazna varijabla:"Sranje".

Martin se pitao koji su faktori vjerojatnosti da se ovako nešto dogodi. Ubio je Peru. Peh nad pehovima. Prokleta murija! Da ga nisu lovili, ne bi nikad vidio Karmen. Dobro, možda i bi, ali bio bi to bio zadnji put da je vidi živu. A sad taj neki Pero. Sranje.

Što je baš prolazio onom ulicom? Bolje bi bilo da se okušao u Novom Zagrebu. Podsjetio se da je Novi Zagreb ekološki nenastanjiv. Nije bilo važno tko je Pero; za androida je Pero bio jedan od uzroka problema. Drugi uzrok su bile te proklete funkcije. Morati će naći nekog nanomehaničara, dok mu procesor nije postao neupotrebljiv.

Odlučio je svećenikovu knjigu dati prosjaku Luki za rođendan. Prosjak Luka je dežurao na ulazu u Toplanu sa svojim društvom. Grijali su se na vatri koja je gorjela u bačvi otpada, a ponestajalo im je goriva. Biblija je bila debela knjiga, držati će plamen još malo, a onda će prosjaci morati prijeći na radikalnije metode. Legao je u svoj kotao i buljio u strop. Što dalje? Funkcije su mu govorile da nađe Karmen. I onda? Neke su govorile da kaže istinu, ostale da šuti i da se pravi da prvi put vidi smiješnu kapu. Nije znao što bi.

Našao je nanomehaničara. Bio je to mutant. Živio je u jednom od urušenih atomskih skloništa u Trnju. Tražio je puno novaca. Martin je rekao da će mu zaklati sve rođake i poznanike, a onda će doći njemu i rastrgati mu najveću moguću količinu tijela, a da ostane živ. Nanomehaničar je rekao da mu se android zbilja sviđa i da će ga zato ovaj put častiti besplatnim popravkom. Martin se uljudno zahvalio.

Oblaci su bili zlosutni. Posvuda je ležala napetost i psi su očekivali da će nešto puknuti. Tesla je znao čim je vidio Martina.

Pas je ležao u svojoj kućici od kartona i lima (bilo je tu i par enciklopedija koje je pročitao i koje su sada služile kao utezi da vjetar ne odnese kartone). Ležao je u mraku svojeg skrovišta i samo mu je njuška virila van. Vidio je androida kako izlazi iz Toplane. Nije taj pas imao telepatske sposobnosti, ali kada ste tako dugo na svijetu kao što je on bio, počinjete shvaćati neke stvari sami od sebe. Tesla je znao da će stvar loše završiti.

Ne može android voljeti, pobogu! Kako je ovaj svijet tužan, pomislio je mješanac, uz glasan uzdah. Martin je išao u lov. Prestao je vjerovati u faktore vjerojatnosti. Nekako se uvijek događaji poklope unatoč tome što su faktori uvijek bili cijeli brojevi puta deset na minus šestu.

Sreo ju je. Karmen. Samo što to trenutačno nije bila Karmen nego skup krvi, limfe i još nekih ljigavih stvari. Složene funkcije su vrištale, ali nanomehaničarev blok algoritam je radio savršeno.

Harpun je preletio svoj put u blagom luku i nježno sletio između lopatica djevojke. Šapatom je prošao kroz tijelo polovinom svoje dužine. Ovaj put je pogodio kralježnicu, pomislio je Martin, no to je bila misao koja je djelomično prešla granice memorije koja je bila izmučena borbom složenih funkcija i nanomehaničarevog algoritma.

Out of stack space.

Martin je znao da je to kraj. Naslućivao ga je već dugo. Duže od napuhane džukele.

Android se srušio na hladni pločnik kojim je tekla sluzava tvar. BIOS mu je bio posve uništen tim prokletim algoritmom, a to je značilo da nema više nade za restart sustava.

U padu je vidio kako Karmen leži mrtva na pločniku sa harpunom u leđima.

Iz mračne ulice došljapkao je ofucani mješanac.

"Kakva tragedija", pomislio je Tesla.