Lovina

Bojan Sudarević

Volite li space-opere? Ja moram priznati da davno nisam pročitao neku, pogotovu od naših domaćih autora. Pa, i Bojan je Zagrepčanin, i žali se da je umalo pao godinu, jer je nestrpljivo čekao da mu stanovita urednica stanovitog domaćeg SF-časopisa konačno javi kako odbija objaviti ovu pripovjetku. He-he, pa evo, objavljujemo je mi, sve u nadi da ce to na autora pedagoski djelovati... :-)

1.

Već dva sata nakon skoka kroz hipersvemir, Mike je shvatio da ga potjera počinje sustizati. U normalnim okolnostima to bi značilo pripreme za novi skok, ali sadašnje okolnosti su se teško mogle nazvati normalnima, naime, njegova je letjelica bila 'Wave 454', model koji se ne proizvodi preko trideset godina. Za skok kroz hipersvemir toj staroj kanti treba preko tri sata priprema - što je više nego dovoljno vremena da ga potjera stigne, i zatim otpremi na Lockhard 4, planet na kojem je jučer ispraznio trezor Centralne banke.

Druga okolnost, koja mu također nije nimalo olakšavala situaciju, bila je rana koja se nalazila na nadlaktici lijeve ruke, iz koje je izgubio dosta krvi, tako da mu organizam vjerojatno ne bi izdržao još jedan skok.

Određeno vrijeme je razmatrao, čini se, jedinu razumnu opciju - predaju. Ali njegovo razmišljanje je prekinuo glas iz radio-prijamnika.

"Gospodine McLaury, govori Jake Perkins, zapovjednik patrole 238. Pozivam vas da se predate, ovo je zadnja prilika."

Ova ponuda mu je pomogla da donese odluku i da, prilično vedrim glasom, odgovori: "Dobro jutro, narode! Slušate radio postaju Mike McLaury, ako imate glazbenih želja, rado ćemo ih ispuniti!"

"U redu, gospodine McLaury, ako tako želite… znate posljedice ovakve odluke", bio je odgovor njegove pratnje.

Skokom kroz hipersvemir otišao je daleko od granica istraženog svemira. Niti on, niti njegova pratnja nisu znali gdje se nalaze. Kako se sad činilo, trenutno se nalazio u sunčevom sustavu sličnom mnogim drugima; u sredini sunce, okolo kruži nekoliko planeta.

Brodsko računalo je uzelo u obzir sve podatke koje su vanjski senzori prikupili, i nakon petnaest minuta izbacilo hrpe informacija o sustavu.

"Da vidimo što kaže… sunce je staro 1.3 milijarde godina… četiri planeta… s obzirom na udaljenost planeta od sunca i ostale parametre, druga planeta vjerojatno ima temperaturu pogodnu za život, kao i gravitaciju od 0.7 g koja se može smatrati prihvatljivom… za podatke o sastavu atmosfere i o eventualnom životinjskom i biljnom svijetu potrebno je izvršiti detaljnija istraživanja…" Ali, Mike nije imao vremena za detaljnija istraživanja.

"Trebao bih stići do planete za dvadeset i osam, a moja potjera za četrdeset i dvije minute." rekao je, zaključivši da je spuštanje na tu planetu jedini mogući spas.

Prvi pogled na planetu bio je zaista ugodan. Oko devedest posto površine bilo je prekriveno plavetnilom mora. Na polovima se nalazio led, a na planeti su se vidjela dva kopna podjednake veličine, koja su izgledala obećavajući zeleno. Jedno kopno se nalazilo sasvim blizu južnog pola, a drugo na pola puta između sjevernog pola i ekvatora.

Bez mnogo razmišljanja se odlučio za sjeverno kopno - jednostavno nije volio hladnoću, a pretpostavio je da sjeverno kopno mora biti toplije, s obzirom na veću udaljenost od pola.

Dok se letjelica spuštala, kompjutor je izbacio vrlo zadavoljavajuće podatke o atmosferi: kisik 41 %, ugljik-dioksid 29 %, vodik 19 % i razni drugi plinovi 11 %. Dobre vijesti Mike je prokomentirao u svom stilu. "Još ako dolje nema nekih velikih mesoždera…"

Pouzdano je znao da će mu dolje probleme praviti jedna druga, posebna vrsta, prema kojoj su sva čudovišta koje je mogao zamisliti samo mačji kašalj - svemirska policija.

2.

Slijetanje na jednu poveću livadu proteklo je bez problema.

Mike je odmah izašao iz letjelice i zaključio da je odluka o spuštanju na sjeverno kopno bila ispravna. Temperatura je bila ugodnih 23°C, jedini problem bio je zrak prezasićen kisikom, tako da ga je mučila blaga vrtoglavica. Zatim se popeo na vrh najvišeg drveta u okolini i čekao oko petnaest minuta. Tada je uočio malu, a onda sve veću točku na nebu, koja se približavala tlu, i na kraju se spustila otprilike tri kilometra od njega. "Našli su me!" bila je najpametnija rečenica koja mu je pala na pamet.

* * *

Zapovjednik Perkins bio je vrlo nezadovoljan preciznošću pri određivanju lokacije slijetanja.

"Carteru, shvaćaš li da ga možemo izgubiti zbog tvoje nepažnje?" grmio je. "Karen, koliko ćeš još dugo određivati lokaciju?"

"Ne određujem ja, nego tragač!"

"Karen, pazi na ton kad samnom razgovaraš! Jel' jasno?"

"Da gospodine!"

"Karen, ne pričaj, nego radi!"

Perkins je bio jednako omiljen kao i većina zapovjednika kod svojih podređenih. Međutim, Perkins je bio čovjek u kojeg si se mogao pouzdati. Čovjek koji nikad neće svoje ljude ostaviti na cijedilu, niti žrtvovati ljude zbog zadatka. Jednostavno, njegovi ljudi su mu vjerovali.

"Zapovjedniče, odredila sam lokaciju. Smjer 92 stupnja, udaljenost 2760 metara."

"Na noge, ljenčine!" viknuo je Perkins, i iskočio iz svemirskog broda. "Idemo u lov!"

Neki ljudi love zečeve, jelene, ili fazane, ali Perkinsova specijalnost bila je lov na bjegunce. Svakoj lovini bi ponudio jednu priliku da se preda. Bjegunac koji bi odbio ponudu, sebe je osuđivao na smrt. U svojoj policijskoj karijeri Perkins je uhvatio (eliminirao, kako je on to običavao reći) na desetke odbjeglih kriminalaca, dakako, uz stopostotni učinak. Bio je vrlo zadovoljan ekipom s kojom je sada radio. Uz njega je bilo dvoje iskusnih policajaca, Dave Carter i Joe Holly. Međutim, četvrtom članu ekipe ovo je bio prvi zadatak. Karen Benucci je tek došla s Akademije, istina, sa najboljim ocjenama, ali i sa napomenom sljedećeg sadržaja: neodgovorna, pustolovna, i sklona kršenju pravila. Osim toga, Perkins nikad nije vjerovao ženama.

* * *

Mike je znao da će potjera lako odrediti njegov položaj. Dok je bio u vojsci pod kožu su mu ugradili identifikacijsku pločicu koja je imala nezgodnu osobinu - većina tragača su registrirali pločicu na udaljenosti do pet kilometara, dakle, bilo je vrlo jednostavno slijediti ga. Ipak, oko podlaktice desne ruke je omotao aluminijsku foliju, koja je trebala bar djelomično oslabiti signal njegove identifikacijske pločice.

"Ovo će biti igra mačke i miša!" kratko je prokomentirao svoju trenutnu situaciju, i zatim ušao u letjelicu da bi uzeo sve što mu može koristiti tijekom slijedećih nekoliko dana.

Uz mnogo psovanja je utvrdio da u spremnicima više nema dovoljno goriva za polijetanje, te je zaključio da se stara kanta više neće podići s tla ove planete.

Nakon što je sve uporabljive predmete i 2,5 milijuna kredita spremio u ruksak koji je stavio na leđa, odlučio je krenuti prema istoku i pokušati se što više udaljiti od svojih progonitelja.

3.

Ubrzo nakon što je sa livade ušao u šumu, Mike je shvatio da će kretanje kroz nju biti teže nego što je očekivao.

Šuma je bila gusta, a među drvećem je raslo grmlje koje ga je usporavalo. Već nakon jednog kilometra osjetio je umor u nogama, što je u kombinaciji sa povrijeđenom lijevom rukom bilo vrlo loše. Osim toga, grmlje je bilo vlažno, i odjeća mu je bila mokra. Gusto grmlje imalo je i jednu prednost: tako će se razmak između njega i progonitelja sporije smanjivati, ali dok je razmišljao o svojoj budućnosti, vidio je sebe u prugastoj odjeći, kako lebdi u ćeliji zatvora Cape.

Zatvor Cape bio je vrlo specifičan. Nalazio se na svemirskoj stanici koja je kružila oko Lockharda 4. Specifičnost je bila u tome što ćelije nisu imale gravitaciju, tako da zatvorenici koji bi duže vrijeme proveli iza rešetaka, više nikad nisu mogli stupiti na tlo neke planete ili u polje umjetne gravitacije. Iz kostiju bi im nestao kalcij, a organizam bi postao preslab da izdrži gravitaciju. Iz razmišljanja ga je trgnuo urlik neke ptice. Kad je podigao glavu prema nebu, vidio je mjesec, i shvatio da postaje sve mračnije.

* * *

Mala kolona od četvero ljudi se vrlo sporo probijala kroz šumu. Mokra odjeća, grmlje i trnje, činili su zapovjednika Perkinsa još nervoznijim.

"Šta je bitange?" prigovarao je. "Umorili ste se?"

Karen Benucci je nezadovoljno klimala glavom. "Zapovjedniče, signal je sve slabiji, a na trenutke i sasvim nestaje. Vjerojatno zbog sve gušće šume."

"Što bih ja sad trebao napraviti? To je samo razlog više da požurimo. Do zalaska sunca moramo stići do njegove letjelice."

Joe Holly i Dave Carter su samo mudro šutjeli. Znali su da u Perkinsovom prisustvu treba što manje govoriti, osim u rijetkim prilikama kad je dobro raspoložen, a niti njima se nije sviđala ova balavica. Naravno, mislili su, bilo bi joj pametnije da doma kuha i pere nego da se igra policajaca, jer su oni to smatrali muškim poslom.

Kao što je Perkins i zahtijevao, do zalaska sunca su stigli do bjegunčeve stare letjelice. Na brzinu su je pregledali i utvrdili da je brodski kompjutor jedini dio vrijedan pažnje. S obzirom na malu količinu goriva, zaključili su, ta će letjelica ostati spomenik čovječanstva na ovoj planeti zauvijek, nakon što oni odu. Naravno, s lovinom.

* * *

Do zalaska sunca Mike je prešao, po vlastitoj procjeni, oko tri i pol kilometra, te se osjećao zadovoljnim zbog toga. Odredio si je vrlo jak tempo hodanja, i zasad je napredovao brže od svoje pratnje.

Tijekom noći se situacija potpuno izmijenila - s mnogo je žalosti utvrdio da je ručnu svjetiljku ostavio na brodu, i pretpostavio da njegovi protivnici nisu počinili istu grešku. Odlučio je sjesti na jedan poveći kamen i kratko se odmoriti. Nakon što je popio par gutljaja vode iz čuturice, počeo je razmišljati o svojoj situaciji. Bio je ljut zbog brzopletosti, i zbog panike koja ga je uhvatila kad je napuštao svoju staru letjelicu. Bio je svjestan da bi ga svjetiljka mogla koštati glave, a imao je i onaj dobro poznati osjećaj, kao svaki put kad je kretao na duže putovanje. Osjećaj da je popis zaboravljenih stvari i propuštenih prilika još duži.

U strahu da mu se mišići ne ohlade, ustao je, i zadovoljno zaključio da su mu se oči priviknule na mrak. Nešto sporijim tempom nego tijekom dana nastavio se probijati kroz šumu.

4.

Zapovjednik Perkins je bio vrlo zadovoljan poslom koji su obavili preko noći. Nakon što im je do zalaska sunca lovina pobjegla na udaljenost od 3450 metara, tijekom noći su smanjili udaljenost na samo dva kilometra. Sat vremena nakon izlaska sunca stali su da bi se odmorili.

Perkinsovo dobro raspoloženje se prenijelo na Cartera i Hollya, koji su, ne baš oduševljenoj Karen Benucci, pričali događaje sa svojih 'najuzbudljivijih' akcija.

"Karen, jesi li čula, za Tsu Changa? Normalno da jesi!"

Joe se pravio važan. "E, taj tip je opljačkao, pazi sad, sedamnaest banaka u našem sustavu, i pobio trideset ljudi, prije nego što je eliminiran."

Nakon kratke stanke, tijekom koje je Karen nezainteresirano zijevnula, Dave je nastavio tamo gdje je Joe stao. "I onda kad su svi već bili u očaju, slučaj su dodijelili nama. Da, tad je u ekipi bio i stari Bud, tvoj prethodnik", reče Dave uz pogled prema Karen, a zatim nastavi. "Changa smo našli već nakon dva dana, u javnom WC-u u New Castleu, gradiću na planeti Bates 2. Jake mu je plazmom spržio glavu. Je li tako, Jake?"

"Je, tako je. On je jedini bjegunac kojem nisam ponudio predaju - ionako bi odbio." reče Perkins uz široki smiješak, i zatim prekine raspravu. "Idemo momci, vrijeme za odmor je isteklo. Dok smo mi pričali, lovina je bježala. Neka svatko popije još tri energetske tablete. Sad ne smijemo usporiti, moramo ga stići do sutra ujutro!"

* * *

Mikeov plan je bio jednostavan. Planirao je napraviti polukrug kojim bi došao točno sjeverno od policijske letjelice, a zatim krenuti ravno na jug i stići do nje prije njezinih vlasnika. Zbog toga je potjeru morao stalno držati na razumnoj udaljenosti iza svojih leđa, ali ne izaći iz kruga njihovog tragača. U tom slučaju bi oni možda odustali od potjere i krenuli natrag prema svojoj letjelici. Dalje, ako bi uspio stići do nje na vrijeme, pokušao bi uključiti motore i otići sa ove planete koja, kako je noćas utvrdio, ima dva značajna nedostatka.

Prvi nedostatak: krediti su ovdje potpuno bezvrijedni; drugi, mnogo važniji: zasad nije vidio nijednu osobu suprotnog spola.

Unatoč mjesečevoj svjetlosti, noćas je vrlo sporo napredovao. Mnogo puta se spoticao, padao, ustajao, i tako u krug. Jednom je čak morao stati da previje ranu, pošto se otvorila. Uz sve te probleme, počela ga je mučiti i neispavanost, naime, probudio se prije 48 sati, zatim opljačkao terzor, pobjegao u svemir, nakon punog dana letenja stigao na ovu planetu, i sad već 20 sati hoda.

Sat vremena nakon izlaska sunca, šuma se značajno prorijedila. Grmlja skoro da više i nije bilo, tako da se sada kretao uz manje napora, međutim, dva puta se zabio u drvo, i shvatio da je hodajući zaspao. Nadao se da će do slijedećeg jutra stići do policijske letjelice.

Otprilike u vrijeme kad je sunce bilo u najvišoj točki na nebu, Mike je počeo oštro skretati prema jugu. Planirao je da će do zalaska sunca prevaliti dvije trećine preostalog puta do cilja. Bilo mu je jasno da će policajci ubrzo shvatiti njegove namjere, i u strahu da zauvijek ne ostanu na ovoj planeti, pojačati tempo. Zbog toga je i on uskoro ubrzao korak. Međutim, neispavanost je postepeno prerasla u vrtoglavicu i mučninu, a zatim i u potpunu slabost.

5.

"Ah! Sranje, sranje, sranje! Gad nam želi ukrasti letjelicu!" bjesnio je zapovjednik Perkins. "Karen, je li on sposoban to učiniti, reci, što šutiš, ti se razumiješ u elektroniku, pa pobogu, prije nego što si diplomirala na Akademiji, studirala si i elektroniku. Reci nešto!"

Nakon što je promislila, Karen je mirno odgovorila. "Zapovjedniče, s obzirom na to da je i gospodin McLaury, ili 'lovina' kako ga vi nazivate, diplomirao elektroniku na jednom od najcjenjenijih sveučilišta u ovom dijelu galaksije, Sveučilištu 'Nikola Tesla' na Marsu - pretpostavljam da će znati ukloniti sve zaštite na brodskom kompjutoru i pokrenuti motore. Što se tiče samog ulaska u letjelicu - gospodin McLaury je tijekom zadnjih nekoliko godina, koje je živio 'izvan zakona', vjerojatno naučio provaljivati."

"On nije 'gospodin'. On je najobičniji dezerter!" ljutito je odgovorio Perkins.

"Oprostite?" reče Karen, uz začuđeni pogled. "Dezerter?"

"Da, tako je i došao 'izvan zakona'. Tijekom rata protiv Zemlje, Venere i Marsa, odbio je uzeti pušku u ruke. Rekao je da ne želi ubijati nikoga, a posebno ne 'izvorne' ljude, i svoje prijatelje sa studija. Tijekom rata se skrivao prvo na Marsu, a zatim na Zemlji. Kad su Zemlja, Mars i Venera kapitulirali, morao je pobjeći, jer je kao dezerter došao na potjernice širom svemira. Zatim je prešao u kriminalce. I ti takvog čovjeka nazivaš gospodinom?"

"Zapovjedniče, smijem li postaviti još jedno pitanje?" upita ga Karen.

"Reci!"

"Je li McLaury ikada ubio nekoga?"

Perkins nakratko zastane, uputuvši Karen pogled pun prijezira, i zatim odgovori. "Zar ti misliš da je on to u stanju? Pa vidiš da nije imao hrabrost ispuniti dužnost prema domovini, nego je pobjegao na drugu stranu. Ne, nije nikog ubio, a uskoro ću ga osloboditi mogućnosti da to ikad učini."

Nakon tog razgovora, dugo su hodali u tišini.

* * *

Mike je, promatrajući zalazak sunca, istodobno osjećao zadovoljstvo zbog ispunjenog plana - uistinu je prešao put koji je odredio - ali i ljutnju zbog umora koji ga je savladavao. Popisu stvari koje je, u panici, zaboravio uzeti iz svoje letjelice, dodao je i energetske tablete. Da ih ima, mislio je, sad ne bi već pola sata sjedio naslonjen na drvo, nego bi prašio prema konačnom cilju.

Glavom mu se stalno vrtjela ista misao: "Još samo pet minuta odmora i onda krećem". Ta ga je misao napustila onog trenutka kad je pao u duboki san.

* * *

Perkins je sjedio na zemlji, držao se za gležanj i nezadovoljno klimao glavom, te komentirao. "Odsad ćemo se kretati nešto sporije. Ne bi bilo pametno razdvajati se, jer imamo samo jedan tragač, a orijentiramo se isključivo po njemu."

Joea i Davea je uhvatila panika. "Ali Jake, tip će nam pobjeći, i ostaviti nas ovdje…"

U tom trenutku, nakon višesatne šutnje, oglasila se i Karen. "Zapovjedniče, imam vijesti koje će vas oraspoložiti. McLaury miruje već sat vremena. Udaljeni smo dva kilometra od njega."

"Oh, odmah me i noga boli manje. Naša lovina je zaspala. Vjerojatno je mrtav umoran", zadovoljno je zaključio Perkins i zatim ustajući nastavio, "a ne zna da se neće probuditi!"

6.

Mike je bio sretan. Mama mu je upravo donijela topli kakao i kekse. Najviše od svega je volio jesti kekse umočene u kakao. Još jučer je spremio putnu torbu, tako da ovaj dan, zadnji pred odlazak na sveučilište, može provesti s roditeljima. Pred njim je bio vrlo dosadan tjedan - čak i najbržim svemirskim brodovima trebalo je sedam dana za put od Rexisa do Marsa. A tada je mama progovorila svojim ugodnim glasom. "Sine, ponosna sam na tebe, zaista. Jako malo ljudi doktorira prije tridesete."

"Mama, ja još nisam doktorirao, za tjedan dana branim doktorski rad." odgovorio je.

"Znam sine, naša se domovina mora braniti krvlju, a to je dužnost vas mladih!"

Uopće mu nije bilo jasno o čemu mama sada govori. U tom je trenutku shvatio da je odjeven u vojnu odoru. Nije shvaćao kako je to moguće, jer, sjećao se da je maloprije odjenuo svoje najljepše odijelo.

Mama je nastavila govoriti. "Upamti da su i tvoj otac i oba tvoja brata poginula za svoju domovinu, nemoj ih razočarati, sinko moj!"

"Ali mama, Kate je sa Marsa! Zar da ratujem protiv braće svoje zaručnice, i protiv svojih prijatelja?"

"Sine! Kate više nije tvoja zaručnica! Ona je neprijatelj tvoje domovine!"

Tada je tužno pognuo glavu, ustao, uzeo vojni ranac i bacač plazme, te polako izašao iz kuće. Kad se okrenuo da mahne mami, umjesto kuće vidio je nekakva velika metalna vrata. Tad je shvatio da sanja.

Pomislio je "Dobro je, u snu mi se ne može ništa dogoditi".

Ubrzo je prepoznao i velika vrata, bila su to vrata trezora. Trezora iz kojeg je upravo vadio kredite i trpao ih u aktovku. Svatko s njegovim znanjem je bez većih problema mogao otvoriti ovaj trezor. Tipovi iz Centralne banke su previše vjerovali elektronici koja je štitila trezor, trebalo mu je samo tri minute da nadmudri kompjutor, koji mu je čak rekao: "Gospođo predsjednice, trezor je otvoren". Da je trezor, kojim slučajem, bio zatvoren mehanički, lopovu bi trebalo nekoliko sati da ga otvori.

Baš u trenutku kad je uzimao zadnji snop novčanica, u lijevu ruku ga je pogodio tanki mlaz plazme. Dok je zbunjeno gledao, trenutak u trezor, trenutak u ruku kako krvari, polako je shvaćao o čemu se radi. Podigavši zadnji snop novčanica, uključio je alarm i pokrenuo mehanizam koji je ispalio mlaz plazme.

"Bože, sva sreća što nisam stajao tamo gdje su predvidjeli da će provalnik stajati."

Držeći torbu punu kredita, po njegovoj procjeni barem dva milijuna, krenuo je prema stražnjem izlazu iz banke. Pri izlasku se spotaknuo i pao. Pogledao je oko sebe, a onda sjeo.

Niti ovaj dio sna mu se nije činio ljepšim od dosadašnjeg, jer, sad je imao lisice na rukama i sjedio je naslonjen na drvo. Pred njim su stajala tri tipa u ružnim, plavim odorama, i držali bacače plazme u rukama. Iza njih je stajala vrlo lijepa žena, također u plavoj odori. U ruci je držala nekakvu crnu kutijicu. Razmišljao je da li da joj kaže da bi ljepše izgledala u uskoj, crnoj odjeći. Zaključio je da bi se mogla uvrijediti. Srednji od tri čovjeka je izgledao vrlo opasno. Bio je to crnac obrijane glave, a osim toga, bio je visok barem dva metra.

"Međutim, pošto je ovo san," ponovio je u sebi, "ništa mi se ne može dogoditi", tako da je desnom rukom odmaknuo od sebe cijev crnčevog bacača plazme.

Tri tipa su prvo izmjenili poglede, a zatim prasnuli u smijeh.

Crnac se naglo prestao smijati, i rekao mu nešto što ga je prilično šokiralo. "Dobro jutro šaljivdžijo! Zapovjednik Jake William Perkins ti poručuje da ima glazbenu želju! Pjesma se zove 'Probudi se'!"

Naravno, Mike je već bio budan, ali ovo ga je potpuno razbudilo.

7.

Nakon što je uhvatio bjegunca, Perkins se osjećao vrlo samozadovoljno. Cijelu noć se probijao kroz sve gušće grmlje, ali se trud isplatio. Čak mu ni bol u desnoj nozi nije previše smetala.

Mike je cijelo vrijeme govorio sebi u bradu. "Ahh… ja sam glup! Ja sam ustinu idiot! Samo idiot može bježati pred policijom i onda zaspati", komentirao je svoju situaciju, dok je hodao prema policijskoj letjelici, sa sviješću da su iza njegovih leđa tri tipa sa uistinu gadnim oružjem u rukama.

Perkinsu je bio poseban užitak vrijeđati i plašiti lovinu, naravno, sa neizbježnim smiješkom na licu. "Da, slažem se da si idiot. To sam oduvijek i tvrdio, mada mi kolegica Benucci nije vjerovala. Znaš momče, baš u vrijeme kad si ti zaspao, ja sam uganuo gležanj, ali, kao što vidiš, svijest o tome koliko si glup mi je dala energiju! Da li znaš koji je razlog da si još uvijek živ? Ne znaš? Zaista ne znaš? E, pa ne želim nositi takvog idiota pet sati kroz šumu, i još zaprljati odoru!"

Joe Holly i Dave Carter su kao i inače ugađali svom šefu, ponavljajući njegove rečenice, i ponekad dodavali neku vlastitu. "Hej Jake, da li i ti misliš da je ovaj tip najgluplja lovina koju smo ikada lovili?"

"Da, dečki, mislim. Nego, momče," ponovo se obraćao Mikeu, "nisam te još upoznao sa kolegicom Benucci. Karen Benucci." ovdje je kratko zastao, a onda nastavio. "Zar ti se ne sviđa Karen? Bio sam dobar pa sam joj naredio da hoda ispred tebe, na čelu kolone, tako da ti poslijednji pogled bude lijep. Što je, zašto šutiš glupane? Ne sviđa ti se naša Karen? "

Čak suprotno, Mikeu se Karen sviđala, ali glas i riječi krupnog crnca išle su mu na živce. Pitao se "Da li me zaista namjeravaju ubiti? Nemoguće!". Primjetio je da se Karen nekoliko puta okrenula prema njemu, čak mu se jednom pričinilo da se osmjehnula, ali nije bio siguran je li to podrugljivi osmijeh, kao kod Perkinsa, koji ga je nastavio podbadati. "Znaš momče, nije bilo pristojno od tebe što si nam htio ukrasti letjelicu! Istina, ja sam znao da si ti preglup za tako nešto, a čak da si i pobjegao, i ostavio nas na ovoj planeti, mi bismo brzo našli neku zanimaciju, posebno zahvaljujući Karen. Možda bismo čak stvorili gustu populaciju!"

Mikeu je već bilo dosta, i kratko je odgovorio. "Odjebi!"

Perkins je nekoliko sekundi razmišljao da li da odmah ubije 'lovinu', ali onda se sjetio ružnih mrlja na uniformi, i udario ga kundakom u glavu.

Nakon što je utvrdio da je Mike u nesvijesti, izdao je kratko naređenje. "Joe, Dave, žao mi je, ali morat ćete ga nositi ostatak puta."

8.

Iz letjelice su izašli Jake, Joe, Dave i Karen. Nakon kratkog dogovora sa Joeom i Daveom, Jake se okrenuo prema Karen.

"Jesi li sigurna da ne želiš pucati? Znaš, to je poseban užitak."

"Majko mila, kakvi imbecili! Kako romantični tipovi", pomislila je, i kratko odgovorila. "Ne, hvala na ponudi, ali još nisam sigurna u legalnost takvog pogubljenja!"

"Čuj, ovdje je legalno ono što ja kažem, osim toga," rekao je i okrenuo se prema Mikeu, te nastavio, "u izvješću će, kao i uvijek, pisati da je pucao na nas."

Karen je do sada mislila da rade predstavu, valjda zbog nje, ipak joj je ovo bila prva akcija. Ali sad joj je već bilo sumljivo. Utrčala je u letjelicu i počela pretraživati bazu podataka u brodskom kompjutoru.

Čula je kako Dave komentira njezin nagli odlazak. "Pusti je Jake, ovo joj je prva akcija." Za manje od minute je našla podatke koje je tražila. Ukočila se od straha.

"Pa oni se ne šale, patrola 238 zaista nikad nije uhvatila živog zarobljenika. Svugdje piše: 'Opirao se pri uhićenju'."

* * *

Boljela ga je glava. Još uvijek je imao lisice na rukama, a nakon što se pokušao pomaknuti, Mike je utvrdio da je zavezan za drvo.

Dvadeset metara ispred njega bio je parkiran policijski svemirski brod. "Lijepa spravica," pomislio je, "model 'Wave 878', izbačen na tržište prošle godine. Sad mi je jasno kako su me onako brzo stizali - to je najbrža letjelica u klasi".

Nakon što su izašli iz letjelice, policajci su kratko razgovarali. Karen je brzim korakom ušla u letjelicu, a Perkins, Carter i Holly su mu se počeli približavati. Napokon je Perkins progovorio.

"Možeš biti ponosan!" rekao je. "Nekada se strijeljanje smatralo časnom smrću. Ološ kao što si ti je išao na vješala!" Zatim su trojica policajaca počeli podešavati širinu mlaza na bacačima plazme. "S obzirom na malu udaljenost, mogu upotrijebiti i najširi mlaz," pomislio je "Doslovno će me raskomadati - toliko o časnom umiranju."

"Ne gubite vrijeme, ljudi! Žuri mi se." rekao je Mike sarkastično, premda je osjećao strah. Činilo mu se da je zadnja minuta trajala kao cijela vječnost. Kad su sve podesili, policajci su podigli oružje, i počeli nišaniti. Mike je zatvorio oči i slušao sve brže kucanje srca.

Umjesto mlaza plazme, čuo je tri prigušena pucnja, a zatim mu se pričinilo da čuje kako tri vreće padaju na zemlju. Shvativši da je neozlijeđen, otvorio je oči i ugledao zanimljivu scenu: ispred njega su ležala tri policajca.

Jasno je vidio kratke strijelice koje su im bile zabijene u leđa. Karen je polako izlazila iz letjelice. U ruci je držala zračnu pušku. Prvo je pokupila oružje od trojice svojih kolega, a zatim je odvezala Mikea od drveta, uz kratki komentar. "Lisice će biti dovoljne."

Mike je sjeo na zemlju, i naslonio se na drvo. "Nemoguće! Prvi put u životu da sam se već pomirio sa smrću, i onda…" "Što je bilo u strijelicama?" pitao je.

"Vrlo jako sredstvo za uspavljivanje. To je oružje koje ovi tipovi," rekla je pokazujući na Perkinsa, Cartera i Hollya, "vrlo rijetko koriste. Probudit će se za desetak sati. Možda i kasnije, pošto nitko od nas nije spavao već duže od tri dana." Izvadila je iz džepa bočicu energetskih tableta. Bila je prazna.

"Hej, srce, imam jedan prijedlog!" viknuo je, naglo oraspoloženi Mike.

"Ne zovi me 'srce'," odgovorila je Karen, i zavalila se u ugodni, mekani naslonjač koji se nalazio u unutrašnjosti svemirskog broda, ali odakle je još uvijek dobro vidjela Mikea, kao i on nju.

"Malena, želiš li čuti moj prijedlog?" ponovio je pitanje.

"Slušam te, mada me ne zanima."

"OK, slušaj pažljivo", reče on i namjesti se udobnije. "Kad se ove tri budale probude, neće ti biti ugodno. Čak je moguće da te upucaju zajedno sa mnom, i onda napišu u izvješću da si hrabro poginula u okršaju sa banditom Mikeom McLauryem." Tu zastane i dopusti joj da razmisli, a onda nastavi. "Znam što misliš curo, stavit ćeš i njima lisice, i sve ćeš ispričati šefovima na Lockhardu 4. Što misliš, kome će šefovi vjerovati, okorjelom kriminalcu i mladoj policajki, ili trojici legendarnih policajaca?"

"O tvojim riječima vrijedi razmisliti", bilo je sve što je odgovorila.

"Nisam još završio." Mike reče i nastavi, "Nemoj misliti da su ostali policajci na Lockhardu 4 imalo drugačiji. Čak i da se riješiš ove trojice, želiš li život provesti među papcima poput njih?", reče i pogledom pokaže prema Jakeu, Daveu, i Joeu. "Moj prijedlog je jasan. Imamo odličan svemirski brod i 2,5 milijuna kredita. Sada duže vrijeme mogu biti pasivan, i držati se dalje od mjesta na kojima ima policije. Što se tiče ove trojice pospanaca, na njih možeš zaboraviti… oni se više neće micati sa odavde. Nazovimo to kaznom."

"Sad šuti, bio si jasan. Pusti me da razmislim." Naravno, dopustio joj je da razmišlja. Konačno je imao vremena za pažljivije promatranje. Imala je oko dvadeset i pet godina, bila je visoka, vitka, kratke crne kose i uistinu privlačna.

Bila je to teška odluka za Karen. Sve što je McLaury rekao, bilo je točno. Ostaviti sadašnji život i započeti život 'izvan zakona', ili… McLaury joj je lijepo objasnio što je opcija 'ili'. Proklinjala je sebe, zato što je ocu ispunila posljednju želju, tako što je nakon studija elektronike krenula njegovim stopama.

Morala je priznati da je McLaury zanimljiva osoba. Bilo joj je jasno da on nije kriminalac koji bi naudio nekome, uostalom, razlog zašto je postao kriminalac bio joj je razumljiv, i ona bi postupila jednako u istoj situaciji. Osim toga, primjetila je da joj se taj buntovnik počinje sviđati. Nakon nekoliko minuta počela je osjećati nagomilani umor, i činilo joj se da se prostor oko nje zamračuje. Htjela je reći: "Upalite svjetla", ali nije stigla…

9.

Dok je gledao kako planeta 'Jake Perkins', kako je nazvao to mjesto na kojem je proveo zadnja dva dana, postaje sve manja i udaljenija, Mike je slušao zvuk motora policijske letjelice 'Wave 878'. Bacio je pogled na mekani naslonjač, u kojem je Karen još uvijek čvrsto spavala.

"Kad se probudi," pomislio je, sa smiješkom na licu, "pitat ću je što je odlučila". Mike je bio sretan što kad je krenuo u utrku sa policajcima nije imao energetske tablete sa sobom. Istina, da ih je imao, pobjegao bi još ranije, jer sigurno ne bi zaspao, ali pobjegao bi sam. Nikada ne bi upoznao Karen, a vjerojatno se niti Karen ne bi sjajno provodila s onom trojicom tipova, tijekom slijedećih tridesetak godina.

Bilo je uistinu lijepo gledati njezino prekrasno lice dok je razmišljala o tome kako da postupi. Ostaviti sva dosadašnja životna postignuća, ili riskirati, i otići sa čovjekom čija je glava ucijenjena u cijelom svemiru. Mekani naslonjač, u kombinaciji sa potpunom neispavanošću, izmorenošću i nedostatkom energetskih tableta, spriječio je njezin mozak da donese odluku. Glava joj je padala sve niže, i niže… dok na kraju nije opušteno legla u naslonjaču. Mike je zatim tiho uzeo Perkinsove ključeve od lisica te se oslobodio, i zajedno sa 2,5 milijuna kredita ušao u letjelicu.

Nakon kratke rasprave sa brodskim kompjutorom, 'Wave 878' se odvojio od tla. Još nekoliko minuta je potrošio na promjenu identifikacijskog koda letjelice, i sada se mogao slobodno kretati.

Preostale su još dvije stvari koje mora napraviti: nabaviti novu odjeću za Karen i naučiti brodski kompjutor da ga ne oslovljava sa "zapovjedniče Perkins".