Slon

Ranko Šajfar

I vidi ti sad ovo... ovu smo priču dobili bukvalno samo ovako, ime, prezime i naslov, bez ičeg drugog. Igor mi kaže da ju je donio Davor, pa onda njega pitajte o autoru... :-)

Bila je duboka, crna noć, bez zvijezda, bez mjeseca, bez tračka svjetlosti koja bi obasjala ogromnu, sivu prikazu što se polako probijala kroz visoki korov i trnje, i kroz oblake pare koja se dizala nad velikom močvarom. Sve što se čulo bilo je zapljuskivanje mutne, prljave vode, i, na trenutke, teško i potmulo disanje velike zvijeri. Ponekad bi zastala, uronila surlu u močvaru punu smeća, smrada i otrova i bacala odvratnu tekućinu u duboki bezdan svojih usta, i zatim se okrenula lijevo i desno, pogledala u nikuda te nastavila svojim sporin ritmom, teško izvlačeći noge iz mulja, pomalo posrćući, potresajući sve oko sebe pritom, potpuno izgubljena u svom čudnom svijetu.

A negdje u daljini se slabo nazirala mutna mrlja svjetlosti, mala, treperava točkica, kao nekakva nesretna zvijezda koja šalje svoj posljednji pozdrav ostatku svemira prije no što se zauvijek pridruži ništavilu koje gore prevladava. Tamo je, u svojoj maloj, drvenoj kućici, mirno ležala tamnoputa žena, i jednim okom punim patnje, ali i ponosa i nekog čudnog zadovoljstva promatrala svoje malo djetešce kako spava cuclajući palac, neometano i sretno u svome carstvu nekih čudnovatih, sićušnih i razigranih spodoba. Bila je tišina.

Odjednom, njihov je spokoj prekinula tiha, ali prodorna i jezovita rika negdje iz daljine, nečija naricaljka koja je jurila zrakom parajući debeli mračni ogrtač, uvlačeći stravu u kosti svakom tko joj se našao na putu pa i ovoj ženi koja je sada otvorila i drugo oko, nervozno ustala i sjelana rub kreveta, prebacivši pogled sa djeteta na pukotinu u podu između njenih crnih stopala. Sada se rika ponovila, ali ovaj put puno žešće i glasnije, tlo je počelo podrhtavati i dobro je čula kako tanjuri na polici iznad peći udaraju jedni u druge. Ustala je, uzela petrolejku i otišla do prozora da vidi što to remeti njihov mir. Dijete je još uvijek sanjalo. Kad je pogledala kroz prozor, zanijemila je od straha. Ugledala je siluetu ogromnog slona kako brzo napreduje prema njihovoj kućici. Idućeg trenutka bila je na podu, među isprevrtanim i polomljenim stvarima, među drvenim gredama koje su padale u oblacima prašine. I vatra je počela pucketati kraj nje i u oblacima je mogla vidjeti to ogromno stvorenje kako lomeći sve pred sobom ide prema krevetiću njenog malog dječaka, kako ga podiže surlom i kroz plamen odnosi van. Otvorenih usta, ne ispuštajući nikakvog zvuka, ispuzala je za njima, kleknula na zemlju i isprativši ih nijemim pogledom, zabila glavu duboko u prašinu.

Čulo se kako vatra pucketa i uništava malu drvenu kolibicu. Kad je podigla glavu, vidjela je pred sobom veliku, sivu životinju kako nježno spušta njezinog sina na zemlju pored nje. Plačući je pogledala slona u oči, uspravila se na koljenima i raširila ruke. Slon ju je obgrlio, podigao ju visoko od zemlje i odnio u noć. Ispratilo ih je samo tiho jecanje djeteta koje je sjedilo pred zgarištem, igrajući se nekakvom grančicom.

Već je polako svitalo kada je slon, noseći zgrčeno, drhtavo ženino tijelo, stao ispred nepregledne mase pomiješanih ogromnih kostiju i trulog slonovskog mesa i mnoštva lešinara koji zadovoljno uživaju u obilatom doručku. Slon je polako spustio ženu na meku travu i svojom velikom nogom jednostavno stao na nju. Pogledao je prema suncu koje je upravo izašlo, a onda se odgegao pod krošnju starog, ogromnog baobaba, izvalio se i zaspao.