Za ljubav krvi

Vanessa Hawksworth

U prošlome smo vas broju upozorili da je Vanessa vrlo mlada. Čitajući ovaj kratki čisti 'naturalistički' horror po svim pravilima, pitamo se što će mala pisati kad odraste... i da, priča stvarno nije za osjetljive osobe.

Još malo stežem konopac oko vrata svoje žrtve. Ona dahće za zrakom. Sviđa mi se to. Osveta! Svim ženama koje su me ponižavale.

Ovo je sedmi put da im se svetim. Pažljivo ih biram: visoke, vitke, plave, s dječjim plavim očima. Cure poput ove misle da su predobre za mene! Ha! Pokazao sam im. Sve žene misle da su bolje od nas. Kao moja majka. I nju sam udesio. Kojih li izraza na njezinom licu dok sam je silovao i izbo.

Sad ću je ubiti! Izvlačim nož i bijesno je ubadam i ubadam.

Obožavam krv. Topla ljepljiva tekućina teče mi po prstima. Prekriva plahte, zidove i njezino lijepo lice, svuda je okolo i svuda po meni. I u glavi mi je, pluta, prekriva grad, cijelu zemlju. Sva ta krv!

Budim se u ledenom znoju. Sutra će me osloboditi. Psiholog jamči da mi je sada jasno da je ubijanje žena loša stvar. Osjećam da više nisam opasnost za zajednicu. Više ne osjećam potrebu za ubijanjem. Kako sam se ponašao u zatvoru, zaslužio sam ovo uvjetno puštanje na slobodu. Rehabilitiran sam.

Spuštam se natrag na krevet, uzbuđenje mi divlja tijelom. Konačno zaspim.

(tjedan dana kasnije)

Normalan sam život započeo u novome stanu u Houstonu, Texas. Svaki sam se dan javljao časniku za uvjetno puštanje prošli tjedan, a sada ću samo jednom tjedno. Rijedak sam slučaj - obično ne puštaju serijske ubojice uvjetno. Baš sam sretnik. Socijalni mi je radnik pronašao posao u jednoj garaži. Pomalo se razumijem u mehaniku.

Po prvi put se u životu osjećam kao normalna osoba. Odlučio sam da više ne pijem i ne drogiram se. Sviđa mi se sav taj svježi zrak. Zapravo, još uvijek nisam izašao iz stana - strah me da ću naići na ženu. Znam da ih ne mogu izbjegavati cijeli život. Teško mi je o tome misliti. Cijelog sam života gledao na žene kao na zla bića koja trebaju biti kažnjena.

Cijelo sam jutro proveo igrajući ručnu video-igricu. Onda sam gledao neki film. Sasvim sam se normalno ponašao. Tako je mirno ovdje, ne kao u zatvoru. Otvorio sam si hladnu kokakolu i upalio televizor. Taman su bile vijesti i lijepa plavuša je izvještavala o nekoj nesreći. Baš bih rado vidio tu drolju kako krvari, pomislih na sekundu. Ugasio sam televizor. Žene nisu zlo, ne trebam ih ubijati, ponavljao sam si ponovo i ponovo, kako mi je psiholog rekao. Pokušao sam razmišljati o drugim stvarima, kao o… kao o… kad je netko zakucao na vrata. Vjerojatno časnik za uvjetni otpust. Otvorio sam.

"Kako smo ovog jutra?", pita ulazeći.

"Dobro", odgovaram.

"Jesi li izlazio već?", pita nježno.

"Ne", rekoh.

"Još se brineš da će te žene povrijediti?", upita zabrinuto.

"Ne", lažem. Ne želim da me opet zatvore.

"Još nisi išao ni na posao?", pita on dalje, upisujući u knjižicu.

"Mislio sam da počinjem u ponedjeljak", pomalo sam zbunjen.

"O, točno. žao mi je, zaboravio sam. Napreduješ, znaš", kaže.

"Hvala", mumljam.

"Vidimo se slijedeći tjedan", kaže na odlasku.

Moram se opustiti. Moram biti normalan. Čini se da normalni ljudi uživaju u pijenju kave i čitanju novina. Napravio sam si šalicu kave i sjeo u omiljenu zelenu stolicu. Pijuckajući vrelu tekućinu počeo sam čitati. Naslovna je priča o ubojstvu mlade žene. Pa odustao sam od toga!

Cijeli sam tjedan samo čitao i visio u stanu. Dosadno mi je. A gnjavio me i časnik za uvjetni otpust i slina papirologija. Popio sam kavu žedno i natočio si još.

Izašao sam na balkon, duboko udahnuo, gledao ljude dolje. Vidim žene, sve te drolje, prljave žene! Bacio sam šalicu i gledao je kako pada. Udarila je jednu od zlih stvorenja. Zaželio sam da joj je razbila glavu. Sjeo sam na hladni betonski pod i suze mi navriješe na oči. Normalan, moram biti normalan! Žene su dobre! Treba mi pivo. Samo jedno. Dobro, jedno pivo, pomislio sam.

Hodam ulicama prvi put nakon dvadeset godina. Gledam u tlo. Da bih bio normalan, moram pomoći ljudima da ih ne ubijem. Umalo sam se sudario s uplakanom djevojčicom. To je moja šansa!

Pogledao sam je u oči. "Izgubila si se?", pitam je.

"Da", odgovara.

"Želiš li da ti pomognem?"

"Ne! Mama mi kaže da ne razgovaram s nakazama poput tebe!"

Mala kurva! Kako se usuđuje nazvati me nakazom! Misli da je predobra za mene! Mogao sam je zamisliti kakva će biti kad naraste. Pet joj je godina i već zna kako vrijeđati ljude. Zaslužuje smrt! Spasit ću sve one ljude koje će povrijediti. Sve su one jednake, iste kao moja majka prostitutka. Sve me napuštaju i povrjeđuju, kao ona. Sve me žele udarati, kao ona. Zaključala me na tavan sa štakorima! Sve me žele vidjeti kako patim. Iznajmila me čovjeku koji me istukao i silovao. Pržila mi ruke na pećnici. Silila me da ližem svoju krv dok mi je tekla niz lice. Lomila mi kosti… Više to neću trpjeti! Dat ću im svima što zaslužuju! Ja sam žrtva!

Hvatam djevojčicu, prekrivam joj rukom usta i odvodim je u mrak, u park. Več je kasna večer i nema prolaznika. Bit ćemo sami dok je kažnjavam.

Odvlačim je do gustog drveća, grmlje nas okružuje. Pritišćem je na zemlju, trgam joj odjeću. Skroz pokušava vrištati. Udaram je, jako. Zašutjela je. Počinjem je silovati. Zaziva majku, plače, moljaka me, govori da je boli. I mene boli, po prvi put. Da li ju je briga? Da li ju je briga što je meni bilo četiri kad sam prvi put silovan, tako da moja majka ima dovoljno novca za drogu? Naravno da ne. Ona krvari, obožavam krv. Kad pogledam u to nevino lice, te plave kovrče, te velike zelene uplakane oči, vidim svoju majku. Vidim svoju majku kako umire.

Posežem u stranu i nalazim granu drveta. Otkidam je i zarivam joj u oko! Ona vrišti, užasno. Krv joj teče niz lice. Zarivam joj granu i u drugo oko, nastavljam je bosti, kurvetinu! Bodem drolju! Koljem majku!

Vrisne posljednji put i prestaje disati.

Uzimam joj maleno golo tijelo i dižem ga na drvo. Visoko, tako da svi mogu vidjeti zlo.

Žurno hodam kući, s rukama u džepovima. Nikoga ne gledam.

Stigavši kući, skidam svu odjeću i odlazim pod tuš. Srce mi još udara. Rano odlazim u krevet i ne sanjam.

Budim se oko devet. Pravim si kavu i palim televizor. Vijesti. "Tijelo petorogodišnje Cassy Collins pronađeno je kasno sinoć u parku u jugoistočnom Houstonu, Texas. Njezino golo tijelo našla je majka. Silovana je i više puta ubodena sirovom granom, otkinutom s obližnjeg drveta. Policija nema osumnjičenika", kaže reporter.

Netko kuca na vrata i dva detektiva ulaze.

"Jeste li vi Stuart Bailey?", pitaju.

"Da", kažem.

"Gdje ste bili sinoć oko 22 sata?"

"Ubijao sam djevojčicu", jednostavno kažem.

Umalo ih nije srce.

Rekao sam im da se idem obući, pa mi mogu pročitati moja prava. Posljednji sam puta pogledao svoj mali stan.

Vratili su me u zatvor. Priznao sam krivicu za silovanje i ubojstvo petorogodišnje Cassy Collins. Tri sam mjeseca čekao na izvršenje smrtne kazne, a samo su me jednom napali u zatvoru, pokušavajući me silovati. Nije loše za sitnog čovjeka poput mene. Mirno sam čekao smrt. Spalit će me na električnoj stolici.

Pa je dan došao. Ponosno sam ušao u sobu, ne kao neki mlakonje koje sam vidio kako cmizdre cijelim putem. Sjeo sam na oruđe smrti. Zavezali su me. Mogao sam osjetiti poglede žrtvine obitelji.

"Imaš li posljednje riječi?", netko je pitao.

"Da, imam. Želim reći nekoliko riječi Cassienoj obitelji prije no što me smirite zauvijek.

Pokušao sam se ponašati normalno, ali to nije tako lako. Ispričat ću vam kratku priču, o žabi i škorpionu. Jednoga je dana škorpion došao žabi i tražio je da ga prenese preko jezera na svojim leđima.

"Neću", rekla je žaba, "jer ćeš me ubosti, pa ću umrijeti."

"Razmisli", rekao je škorpion, "želim da me preneseš, jer ne znam plivati. Ako te ubodem, i sam ću umrijeti."

Žaba razmisli i odluči da ga prenese. Škorpion joj se popne na leđa i ona zapliva preko jezera. Na pola puta, škorpion je ubode.

I dok žaba užasnuto dahće i polako umire, upita ga: "Zašto si to učinio? Sad ćemo oboje umrijeti."

A škorpion tone u jezero i davi se, i samo prokrklja: "Takve sam prirode."

I kako završavam priču, oni prebacuju prekidač i ja umirem za svoju ljubav prema krvi.