Nikola Stjelja:
Snovi davatelja snova

Nikola puno piše i ponovo je s nama, ovaj put u jednoj pesimističnoj kiberpankerskoj fantazmagoriji...

Osjećam kako tumorna groznica polagano razdire moje trulo meso. Nemoćan da okrenem glavu, buljim u bijele bolničke plahte koje pokrivaju moje izmrcvareno tijelo. Ne mogu govoriti, jezik mi obamro, moje se misli projiciraju preko headseta kojeg nosim na glavi na LCD zaslon kraj moga kreveta. Terminal je malko prilagođen tijekom mojih kratkotrajnih trenutaka zatišja između naglih i silovitih oluja bolnih grčeva. Endomorfij mi lagano klizi kroz vene, promatram svijet kroz crvenu izmaglicu nuklearnog holokausta, hladnom stroju ostavljam svoje posljednje riječi.

Neutronska glazba polagano se širila među stvorenjima u lokalu. Vani je padala sumporna kiša, oko mene narkići, dileri i kurve, ukratko moja vrsta ljudi. Ja sam snovodavac, trgovac snovima, dajem ljudima ono što žele u zamjenu za njihove duše ili da budemo precizniji za njihov novac. Svi dolaze kod mene, svaki od njih ima svoju malu, skrivenu maštariju koju strasno želi, ali ne može je dobiti. Sve zadovoljavam, naravno uz određenu cijenu. Mušterija me već čeka, nervozni činovnik u svojem crnom odijelu i orijentalnim crtama lica odskače od okolnog klišea. Osmjehujem se. Frajer je tražio snuff film, black jack, nazovite kako god hoćete, sve se svodi na isto: seks sa smrću u živo, a mali Azijat u glavnoj ulozi. Pozdravljamo se na orijentalni način. Sjedam za njegov stol i zmjenjujemo pakete, nakon provjere kvalitete robe, naravno. Azijat odlazi a ja naručujem piće… Slika se lomi u izmaglici bola.

Trčim niz ulicu. Strah me je, osijećam ledeni dah svojih goniča. Trčim, trčim, trčim. Prolazim kroz smeće, upadam u smrdljivi industrijskim otpad ali trčim, a oni su još uvijek iza mene. Kraj puta. Stižem do velikog glatkog zida. Pokušavam se penjati, ali uzaludno, moji se svjetlucavi nokti lome o njega. Krv kaplje po crnom gradskom asfaltu, iznad mene crni gradski oblaci koji nikad ne prolaze. Moji goniči dolaze, kočim se, ne mogu se pokrenuti. Užasnuto gledam kako me jedan hvata a drugi trga odjeću s mene. A onda, ohhh, Kriste! … Odllaze, ostavljaju me na žđivotu. Uzimam komadić stakla s poda. Moja čast je okaljana, moram je povratiti. Moja čast je okaljana, moram se ubiti… Slika nestaje u novom navalu boli. Soba je crvena. Zvuk sirena prodire unutra. Ljeto je, velike vrućine, bit će mnogo mrtvih na ulicama…

Imam 20 g., roditelji mi imaju veliku kuću izvan grada, bazen i sva ostala sranja. Zarađuju dovoljno da meni omoguće život u standardu, kako oni kažu. Uspješan u školi, kapetan momčadi, djevojka urednica školski novina, buduća dobitnica Pulizerove nagrade. Palim svijeću. Imam lijep auto, Ferrari, crven poput vraga, ja volim svoj auto. S njime sam prešao nebrojene kilometre u društvu s vjetrom. Stavljam snijeg na žlicu. Kažu da imam budućnost pred sobom, znate ona sranja, kuća, žena, djeca, dva auta, dobar posao, uobičajeno. Grijem žlicu na vatri. Zaručit ću se u proljeće, korak prema sigurnoj budućnosti. Punim špricu. Uspješno sam dijete, uspješnih roditelja. Zaboravi sve, jer sada letim… Slike izbjeljuju u mraku… Sve je puno svijetla. Cijeli dnevni boravak obasijan je svijetlošču iz mnogobrojnih svijeća. Niz dugačak stol postavljene su stolice, svakome svoje mjesto, a ja na čelu stola. Pa što bi ste htijeli deseti se rođendan slavi samo jedanput. Mnogo jela, a u sredini velika torta, služinčad obavlja završne pripreme. Dolazi sastav kojeg je moj otac naručio specijalno za mene iz Grada. Jednog dana ću ići tamo, u veliki Grad, otuda sve potječe čak i mama i tata. O tuda su se oni doselili ovamo, kad je tata dobio novo zaposlenje terrainženjera. Gosti dolaze i pune prostoriju. Dočekujem ih, uskoro bi mama i tata trebali stići i zamjeniti me na toj važnoj dužnosti da bi se ja mogao baviti još važnijim, jedenjem kolača. Sretan sam. Vrisak, tata pada niz stepenice. Zaustavlja se na dnu, iz oka mu vire škarice. Mama stoji na vrhu stepenica, haljina joj je crvena na nekim mjestima, žene se deru, padaju u nesvijest, ostali idu prema mojoj mami. Mene sklanjaju, odrasli uvijek imaju nešto važno za raditi što ja ne smijem vidjeti… Sestra mijenja ampulu s endomorfijem, uskoro u moje tijelo prodire novi val euforije… Danas je veliko finale, danas je ona Velika, danas trebamo pokazati koliko vrijedimo. Stižem do dvorane. Zvoni telefon. Javljam se, hladni metalni glas javlja mi da je moja žena poginula u obrušavanju gradskog bloka s moje dvoje djece. U komi sam, guraju me u moj oklop i ubacuju na teren. Ne vidim ništa ne znam gdje sam, razbijač se obrušuje na mene. Tama… i na ekranu zablista ravna linija smrti.