dahh:
Kako miriše plavo

Da, u pravu ste, onaj dahh, iz Internet Monitora, a sada iz Cornera. Što se čudite? Voli čovjek SF i fantastiku, a kad već piše, zašto da ne piše i to? Poslao nam je cijelu malu hrpu priča, sve napisane u njegovom poznatom stilu, tako da ga u budućnosti često očekujte na našim stranicama. Ova je priča, po našem skromnom mišljenju, jedna od... no, možda je bolje samo pustiti vas da je pročitate, ali poslije se nemojte iznenaditi ako je nađete i u Futuri.

Reći za Erika da je daltonist bio je preblag izraz. Bio je slijep za boje onako kako netko može biti gluh k'o top kad je glazba u pitanju.

Priznajem da to i ne bi bio neki valjan razlog za naricanje da Erik nije volio slikanje. Ma što volio, živio je za njega. Strast prema slikanju otkrio je već prvog dana škole, zajedno sa svom boli koju pravilu uzrokuju sve neuzvraćene ljubavi.

A njegova je bila baš takva. Neuzvraćena do kvrgavih mu koljena.

Kada je njegova učiteljica prvi put vidjela zelene makove obasjane ljubičatim suncem djelomično zastrim roza-oblacima, pomislila je da se radi o izuzetno razuzdanoj likovnoj fantaziji jako bistrog dječaka i nagradila je čistom peticom. Za originalnost, glasilo je obrazloženje.

No, za mrtvu prirodu garniranu plavim narančama i crnim bananama koja je uslijedila nakon toga Erik je izvukao tek mršavu trojku. Jer radilo se o pukom ponavljanju provjerene formule, po njezinom mišljenju.

Jata narančastih galebova u grozničavom letu nad olujno-žutim morem bila su kap koja je prelila čašu. Erik se doma dovukao sa jedinicom velikom kao trokatnica. Bez obrazloženja.

Šmrcajući, pokazao je ocu svoje slikarije pokušavajući mu objasniti kako se njegov stvaralački pristup likovnoj umjetnosti nije promijenio ni za dlaku, što se ne bi moglo reći za učiteljičin sustav vrednovanja istog.

Stari je prvo smirio malca povećom porcijom kakao-pudinga, zatim ga spravio u krevet, a onda ostatak noći proveo jako dugo i vrlo zamišljeno proučavajući ta tri lista.

Boje su zaista bile pogrešne, tu nije bilo zbora, nabacane na papir konfuzno, bez nekog reda i smisla za mjeru. Pa ipak...

Nije uspio dovršiti misao. Ostavio je da lebdi u zraku sobe iznenada svjestan blagog mirisa koji mu je draškao nosnice.

"Makovi?", pomisli začuđeno i upravo u tom trenutku osjeti topli ugriz sunca na svojoj nadlanici.

Prestrašeno ispusti listove iz ruku i oni se šuštavo rasuše po podu a miris makova i sunčev dodir namah nestadoše sa obzora njegovih osjetila.

Osvrtao se jedno vrijeme zbunjeno po sobi misleći da netko s njim zbija šale, no osim Erika koji je spavao u svojoj sobi u dnu hodnika, u stanu nije bilo nikoga. Na koncu se ipak nasmije svojoj uobrazilji, pažljivo pokupi listove s poda i nastavi šarati pogledom po njima.

Nije dugo trebalo da se ponovno počne događati.

Jedno vrijeme je odlučno odbijao povjerovati kiselosti jabuke u svojim ustima, no kada mu je nepcem zatitrao slatkasto-ljepljivi okus banana ništa više nije moglo spriječiti uspravljanje dlačica na njegovu zatiljku. Skočio je iz fotelje kao oparen, dok mu se slina slijevala niz kutove usana. Ovaj put bio je siguran, u pitanju nije bila njegova mašta. Okus je bio tako stvaran i intezivan i definitivno je imao neke veze sa slikarijama koje su po drugi put u pola sata ležale rasute po podu. Stisnuo je šake i noktiju zarivenih u dlanove sakupio na hrpu ono malo preostale prisebnosti što mu je preostalo, te zirnuo još jednom prema njima. Zračile su nekom čudnom energijom koja ih je činila tako stvarnima i jezivo živima. Kako? Onaj tko je vjerojatno mogao dati odgovor na to pitanje spokojno je hrkao u svojoj sobi i stari ga odluči upitati odmah.

Okrećući se prema vratima krajičkom oka primjeti pokret na podu. Prisebnost koju je tako mukotrpno skupljao raspe se poput pijeska na vjetru i on potrči hodnikom prema dječjoj sobi praćen nervoznim kricima galebova.

***

Erik je sneno trljao oči još uvijek ne shvaćajući što to stari traži od njega. On mu još jednom pokaže prstom na sniježno bijeli list papira na radnom stolu i ponovno ga zamoli da mu pokaže kako to on slika.

I Erik mu pokaza.

***

Sutradan je sa slikarijama pod jednom i još uvijek pospanim Erikom pod drugom miškom pohitao kod svog dobrog prijatelja liječnika. Nakon podužeg ispitivanja ovaj mu je rekao ono što ste vi znali od početka. Da je klinjo, kad su boje u pitanju, gluh k'o top. To jest, posve slijep.

Dok je grabio prema školi bijesnim koracima, stari je i dalje pod jednom miškom stezao Erika, no slikarijama pod drugom pridružio se i list papira ispunjen latinskim izrazima koji su na sebi svojstven, dakle običnim smrtnicima nerazumljiv način, objašnjavali zašto su krijeste na valovima Erikova žutog mora tako drečavo ljubičaste.

Izgleda da je to djelovalo na sirotu učiteljicu. Ili je u pitanju ipak bio stari čiji je gromki glas tog jutra tresao stakla na prozorima zbornice.

Bilo kako bilo, Erik je u svojem stvaralaštvu nastavio uživati u okrilju vlastita doma. Prekidajući tu i tamo s pokojim pitanjem očevo čitanje.

"Tata, kako miriše plavo?", našto bi stari odložio svoje novine na stolac, posjeo dječarca na koljena i satima mu pričao o teškom kiselom zadahu neba pred oluju, o reskom vonju ozona nakon kiše i prpošnom mirisu cvijetnog peluda u zraku mirnog proljetnog dana... malac bi gutao svako njegovu riječ, a nakon što bi stari završio sa pripovjedanjem, otklipsao bi u svoju sobu i nastavio stvarati svoje slikarije, držeči čvrsto platno objema rukama sve dok sve one pogrešne boje u njegovom umu ne bi zauzele prava mjesta na njemu.