dahh:
Kako
miriše plavo
Da,
u pravu ste, onaj dahh,
iz Internet
Monitora, a sada iz Cornera.
Što se čudite? Voli čovjek SF i fantastiku, a kad
već piše, zašto da ne piše i to? Poslao nam je cijelu
malu hrpu priča, sve napisane u njegovom poznatom
stilu, tako da ga u budućnosti često očekujte na našim
stranicama. Ova je priča, po našem skromnom mišljenju,
jedna od... no, možda je bolje samo pustiti vas da
je pročitate, ali poslije se nemojte iznenaditi ako
je nađete i u Futuri.
Reći
za Erika da je daltonist bio je preblag izraz. Bio
je slijep za boje onako kako netko može biti gluh
k'o top kad je glazba u pitanju.
Priznajem
da to i ne bi bio neki valjan razlog za naricanje
da Erik nije volio slikanje. Ma što volio, živio je
za njega. Strast prema slikanju otkrio je već prvog
dana škole, zajedno sa svom boli koju pravilu uzrokuju
sve neuzvraćene ljubavi.
A
njegova je bila baš takva. Neuzvraćena do kvrgavih
mu koljena.
Kada
je njegova učiteljica prvi put vidjela zelene makove
obasjane ljubičatim suncem djelomično zastrim roza-oblacima,
pomislila je da se radi o izuzetno razuzdanoj likovnoj
fantaziji jako bistrog dječaka i nagradila je čistom
peticom. Za originalnost, glasilo je obrazloženje.
No,
za mrtvu prirodu garniranu plavim narančama i crnim
bananama koja je uslijedila nakon toga Erik je izvukao
tek mršavu trojku. Jer radilo se o pukom ponavljanju
provjerene formule, po njezinom mišljenju.
Jata
narančastih galebova u grozničavom letu nad olujno-žutim
morem bila su kap koja je prelila čašu. Erik se doma
dovukao sa jedinicom velikom kao trokatnica. Bez obrazloženja.
Šmrcajući,
pokazao je ocu svoje slikarije pokušavajući mu objasniti
kako se njegov stvaralački pristup likovnoj umjetnosti
nije promijenio ni za dlaku, što se ne bi moglo reći
za učiteljičin sustav vrednovanja istog.
Stari
je prvo smirio malca povećom porcijom kakao-pudinga,
zatim ga spravio u krevet, a onda ostatak noći proveo
jako dugo i vrlo zamišljeno proučavajući ta tri lista.
Boje
su zaista bile pogrešne, tu nije bilo zbora, nabacane
na papir konfuzno, bez nekog reda i smisla za mjeru.
Pa ipak...
Nije
uspio dovršiti misao. Ostavio je da lebdi u zraku
sobe iznenada svjestan blagog mirisa koji mu je draškao
nosnice.
"Makovi?",
pomisli začuđeno i upravo u tom trenutku osjeti topli
ugriz sunca na svojoj nadlanici.
Prestrašeno
ispusti listove iz ruku i oni se šuštavo rasuše po
podu a miris makova i sunčev dodir namah nestadoše
sa obzora njegovih osjetila.
Osvrtao
se jedno vrijeme zbunjeno po sobi misleći da netko
s njim zbija šale, no osim Erika koji je spavao u
svojoj sobi u dnu hodnika, u stanu nije bilo nikoga.
Na koncu se ipak nasmije svojoj uobrazilji, pažljivo
pokupi listove s poda i nastavi šarati pogledom po
njima.
Nije
dugo trebalo da se ponovno počne događati.
Jedno
vrijeme je odlučno odbijao povjerovati kiselosti jabuke
u svojim ustima, no kada mu je nepcem zatitrao slatkasto-ljepljivi
okus banana ništa više nije moglo spriječiti uspravljanje
dlačica na njegovu zatiljku. Skočio je iz fotelje
kao oparen, dok mu se slina slijevala niz kutove usana.
Ovaj put bio je siguran, u pitanju nije bila njegova
mašta. Okus je bio tako stvaran i intezivan i definitivno
je imao neke veze sa slikarijama koje su po drugi
put u pola sata ležale rasute po podu. Stisnuo je
šake i noktiju zarivenih u dlanove sakupio na hrpu
ono malo preostale prisebnosti što mu je preostalo,
te zirnuo još jednom prema njima. Zračile su nekom
čudnom energijom koja ih je činila tako stvarnima
i jezivo živima. Kako? Onaj tko je vjerojatno mogao
dati odgovor na to pitanje spokojno je hrkao u svojoj
sobi i stari ga odluči upitati odmah.
Okrećući
se prema vratima krajičkom oka primjeti pokret na
podu. Prisebnost koju je tako mukotrpno skupljao raspe
se poput pijeska na vjetru i on potrči hodnikom prema
dječjoj sobi praćen nervoznim kricima galebova.
***
Erik
je sneno trljao oči još uvijek ne shvaćajući što to
stari traži od njega. On mu još jednom pokaže prstom
na sniježno bijeli list papira na radnom stolu i ponovno
ga zamoli da mu pokaže kako to on slika.
I
Erik mu pokaza.
***
Sutradan
je sa slikarijama pod jednom i još uvijek pospanim
Erikom pod drugom miškom pohitao kod svog dobrog prijatelja
liječnika. Nakon podužeg ispitivanja ovaj mu je rekao
ono što ste vi znali od početka. Da je klinjo, kad
su boje u pitanju, gluh k'o top. To jest, posve slijep.
Dok
je grabio prema školi bijesnim koracima, stari je
i dalje pod jednom miškom stezao Erika, no slikarijama
pod drugom pridružio se i list papira ispunjen latinskim
izrazima koji su na sebi svojstven, dakle običnim
smrtnicima nerazumljiv način, objašnjavali zašto su
krijeste na valovima Erikova žutog mora tako drečavo
ljubičaste.
Izgleda
da je to djelovalo na sirotu učiteljicu. Ili je u
pitanju ipak bio stari čiji je gromki glas tog jutra
tresao stakla na prozorima zbornice.
Bilo
kako bilo, Erik je u svojem stvaralaštvu nastavio
uživati u okrilju vlastita doma. Prekidajući tu i
tamo s pokojim pitanjem očevo čitanje.
"Tata,
kako miriše plavo?", našto bi stari odložio svoje
novine na stolac, posjeo dječarca na koljena i satima
mu pričao o teškom kiselom zadahu neba pred oluju,
o reskom vonju ozona nakon kiše i prpošnom mirisu
cvijetnog peluda u zraku mirnog proljetnog dana...
malac bi gutao svako njegovu riječ, a nakon što bi
stari završio sa pripovjedanjem, otklipsao bi u svoju
sobu i nastavio stvarati svoje slikarije, držeči čvrsto
platno objema rukama sve dok sve one pogrešne boje
u njegovom umu ne bi zauzele prava mjesta na njemu.
|