Tomislav D. Matković:
Oporuka

Osim što vrijedno radi na novom broju MonolitHa, Tomislav i dalje piše interesantne priče, a ova je mračna i odgovarajućeg svršetka...

Proba. Proba. Radi. Dobro. Počinjem govoriti. Ostavljam svoju oporuku onome tko će me pronaći, bilo mene, bilo moje kosti.

***

Ne znam kako je sve počelo. Znam samo da je počelo prije nekoliko dana. Dva, tri možda i više. Čovjek se izgubi u ovom skladištu. Previše sporo vrijeme prolazi da bi se čovjek mogao orijentirati. Još ako ste ostavili sat u kabini, a brodski ne radi. Onda ga jebi. Nema nikakve šanse da se vremenski orijentirate. Prostorno još i da. Oči vam se priviknu s vremnom na tamu i na prokleto crveno bljeskanje žaruljice pokraj vratiju. Ulazi mi u mozak već nekoliko dana. Ispočetka nije bila toliko frustirajuća, ali sada kada sklopim oči vidim to malo prokleto svjetlo kako mi bode u mozgu. Okrenem se od njega i ništa. Osjećam ga na svom potiljku kako polagano ulazi u moj mozak i svijetli. Svijetli do besvijesti. Ubit će me. Pokušao sam ga razbiti. Ne ide. Neprobojno staklo. Prokleta kompanija, mislili su na sve osim na situaciji u kojoj sam ja sada. I vjerojatno se neću izvući, ali će valjda netko pronaći ove moje bilješke i nešto naučiti iz njih. Iskreno rečeno sumnjam da će ih netko naći, ali još više sumnjam da će netko nešto naučiti iz njih. Ako ih ikada i netko pronađe na ovom i od Boga zaboravljenom planetu smatrat će sve što se ovdje dogodilo jednom velikom glupošću i ljudskom greškom. Vjerojatno će na kraju otkriti da smo se sami poklali što naravno nije istina. Ali možda i jest. Ne znam više što se događa. Tišinu možete rezati nožem. Jučer sam slušao prašinu kako pada. Svoje vlastito disanje, otkucaje srca i bilo kakav šum koji sam napravio. Znam da to nije pametno. Mogli bi me čuti, a i onda bih i ja završio kao i ostali. Glupo od mene. Bojim se šumova, a dobro znam da sam u zvučno izoliranom prostoru. Nema nikakve šanse da me netko čuje. Niti ja da čujem ikoga ispred vratiju. Možda su i otišli? Možda više nema nikoga? Ali ne usuđujem se provjeriti. Strah od smrti u meni je prevelik. Nije više važno, spasa mi nema. Od svih skladišta na brodu odabrao sam ono najgore. Tehničke materijale. Umjesto da sam utrčao jedna vrata dalje i ušao u skladište hrane ili dvoja vrata dalje, kriokomore, ili troja vrata dalje ili četvrta ili ne znam više koja. Ima ih mnogo. Na ovom brodu ima mnogo vratiju. Predviđen je za to. Jednom kada se spusti, kao što smo to mi napravili, povratka nema. Barem idućih dvjesto godina. Ipak smo mi kolonizatori, a ne neki tamo trgovci. Prokleta vrata. Što nisu smjestili skladište hrane ovdje ili komore za hibernaciju. Sve me boli od spavanja na čeliku o gladi da i ne pričam. Gladan sam. Nisam jeo već nekoliko dana. Moj želudac je sve bučniji i bučniji. I bojim se da će uskoro shvatiti da sam ovdje, ako zbog ničeg drugog, a ono po zvukovima koje ispuštam. Opet glupost s moje strane. Zvuk. Ha! Kao da me netko i može čuti. Ili spasiti...

***

Jučer sam shvatio da polagano dehidriram. Još tri dana i umrijet ću od žeđi. Ovdje je suh zrak, pa se još i prekomjerno znojim. Žedan sam, a ne smijem piti. Pišalinu stavljam u posebnu bočicu. Stavio sam čep na nju. Ostavljam je za trenutke kada stvarno više neću moći. Počet ću je piti. Još danas ili možda sutra. Kasno je, a i ja sam umoran. Idem spavati na moj omiljeni čelični dio poda. Nastavit ću sutra ili kada se probudim. Ne mogu više diktirati na Farmijevu ploču. Pretražio sam čitavo skladište čim sam ušao u potrazi za oružjem. Pronašao sam Farmijev diktafon prije nego su svjetla ugasla. Trebalo je vremena da mi se oči priviknu na tamu. I sada, nekoliko dana kasnije dobro znam da u skladištu nema ništa od koristi, ali ga i dalje pretražujem više pipajući nego gledajući. Usta su mi suha i umoran sam. A i previše tih. Šapćem dok govorim.

***

Nastavljam ovaj zapis od prije nekoliko sati. Ništa se nije promijenilo. Lampica i dalje uporno osvaja moj mozak. Smijem joj se. Smiješna je u svojoj upornosti, a ja sam tvrd kao stijena, kao čelik. Neće ući, neću joj dozvoliti. Žedan sam i mokar. Sav sam u znju. Ne vidim ga, ali znam da je ovdje. Odjeća mi se lijepi. Postaje hladno. Skidam odijelo i sada sam samo u hlačama. Ženska publiko divite se mom tijelu koje sada gledate. Iako vjerojatno gledate moj kostur, ali znajte da je tu nekada bilo 90 kilograma dobro razvijenog muškarca. Lampica ne prestaje. Bacam stvari na nju u mislima jer se ne usudim na javi. Mogli bi me čuti i doći po mene. Oni ne znaju da sam ja ovdje. Sam i nenaoružan. Ali ne dam se. Neće me imati. Niti jedno od njih. Pobili su sve. Svu posadu. Ja sam bio u hodniku i vidio što su radili, ali ne mogu.... izraziti. Onaj tko dođe poslije mene shvatit će.

***

Upravo sam popio gutljaj dragocjene tekućine i moram priznati da i nije tako loša. Bljutav okus, ali taj okus meni život znači. Nikada nisam ni sanjao da ću piti tako nešto. Kažu da pišalina ima 99% vode. Zanima me je li okus u onom preostalom postotku. Ostalo mi je još nešto više od pola bočice. Bit će dovoljno za dva do tri dana. A što onda?

***

Raskrvario sam prste trgajući lampicu sa zida. Nisam ni sanjao da će mi prijati okus vlastite krvi. Nisam je slomio. Previše tvrdo. I dalje uporno trepće svojim ubojito dosadnim svjetlom. Prekrio sam je košuljom. Probija se kroz košulju. Ali barem manje ubojito svijetli. Zanima jesu li još uvijek vani. Osjećam ih. Znam da su ovdje, izvan skladišta. Čekaju me, ali ne mogu ući. Čekat ću još malo, a onda provjeriti.

***

Nisam smogao snage da provirim u hodnik. Znam da su tamo i da se goste mojim prijateljima. Briga me. Čak bih im se i ja pridružio. Ne sjećam se kad sam zadnji puta jeo. Gladan sam. Žedan i umoran. Ne mogu spavati. Ovdje postaje zagušljivo i sav sam u znoju. Kao da nema više zraka. Zidovi se stišću oko mene iako ih ne vidim, znam da imam sve manje vremena prije nego se potpuno stisnu i prije nego me potpuno zarobe...

***

Pišaline više nema. Popio sam zadnju količinu prije nego sam otišao spavati. Potpuno sam dehidriran i umoran. Moje hlače su potpuno mokre. Okus znoja nije najbolji koji sam ikada probao, ali uspio sam iscrpsti nekoliko kapi sa hlača. Ližem si tijelo pokušajući skupiti. Osjećam kako me jezik grebe, ali ne posustajem. Sutra ći izaći. Nemam više što izgubiti.

***

Nisam smogao snagu za izaći. Budem sutra ja izašao.

***

Žedan sam i moram izaći ali ne znam kako skupitti hrabrost za taj poduhvat.

***

Izašao sam. Trebalo je mi dva dana za skupljanje hrabrosti. Nije bilo nikoga. Potpuno prazan hodnik. Moj prijatelj ležao je na podu ispred vratiju. Zgrabio sam ga, povukao u skladište i onda se pojavio se iza ugla sasvim iznenada. Samo noga koju sam vidio krz maglu. Crna i velika. Nisam vidio njega cijeloga već nanjušio ga, oči su me pekle i suzile. Imao drugačiji miris od mirisa truleži na brodu. Zatvorio sam vrata upravo na vrijeme da ugledam ogromnu crnu ručetinu s ogromnim srebrnim kako poseže za mnom i promašuje me za milimetar. Vrata su se zatvorila i odvojila nas. Sada znaju da sam unutra. Pitanje je vremena kada će provaliti. Njihovi zvukovi udaranja po neprobojnim vratima razbili su moju monotoniju. Iako i dalje nema zvuka osjećam kako vrta podrhtavaju od njihovih naleta. Ne znam tko su oni ni što žele. Ne zanima me. Bitno je da više nisam sam. Lice čovjeka kojeg sam unio u skladište mi je poznato, ali nemogu se sjetiti imena. Mrtav je.

***

Razgovarao s Fredom. Ime mu dao i razgovarao. Šutio je stalno. Nije odgovarao na moja pitanja oko broda i događaja zbili su se u brodu. Lampica se ugasila. Nije bilo struje mislim. Pobijesnio sam na Johna kako sam ga nazvao. Ne želi razgovor sa menom. Udarao sam ga iz bijesa. Nije čak ni vrištao. Vrata su podrhtavala. Ponovo sam sam.

***

Jeff nije toliko bio loš. Nisam po prvi puta ljudsko meso. Odvratno. Pojeo sam malo. Štedfio. Ukusan Mike. Vrlo ukusan njegovi prst i ruka. Nema vode, ali ukusan Mike.

***

Ne znam što... sam... nema... lampica ponovo... umoran... žedan... gladan... malo od... od... od... ostalo... njega... izaći sutra

***

Sam... Billy kost, nema Billy umro... izaći po voda sutra

***

Vrata podrhtavala... pasti neće ona... žedan umoran gladan... Stephen mrtva voda... lampica crveno umoran... žedna... zeleno... drhtavo

***

Spavala satima... žedan... nekoliko dana ništa... vrata van ja ne znam vrijeme dana

***

Vrata... vani... voda...