Žarko Milenić:
Dvije SF minijature

Žarko se u međuvremenu preselio u Rijeku, k dečkima iz Aurore, a bio je i ostao naš najplodniji autor. Istovremno je bio i SF-fan i pisao je u vrijeme dok su mnnogi od nas bili još... mali.

Žena

Kako su dani prolazili Glavonja je bivao sve više neraspoloženiji (!) i sumnjičaviji (?). Razlog svemu tome bio je Mesnati - njegov tvorac.

- Oči su ti otvorene, obamro si - primijetio (?) je Glavonja na Mesnatom. - Da ti se nije nešto unutar pokvarilo?

- Gluposti... - promrmljao je Mesnati. - Ti ne razumiješ...

Ipak Glavonjina nastojanja nisu ostajala bez rezultata. Uspjelo mu je od Mesnatog izmamiti tu neobičnu riječ - žena.

- Je li žena mesnata kao ti? Mesnati je šutio. - Reci mi.

- Da.

- Sasvim?

- Ne.

- Ona ti nešto znači?

- Možda.

- Nemoguće da vas još ima. Izumrli ste... Ako ne računamo - tebe!... A tko zna. Možda na Zemlji ima još preživjelih mesnatih?... Zar vam je još jedan rat trebao?... Možda ih je još ostalo u atomskim skloništima poput ovog koji si ti konstruirao!

- Što se to s tobom događa? - sad je Mesnati postao ljubopitljiv. - Objasni mi to!

- A što se s tobom događa?... Što se čudiš. Stvorio si me na svoju sliku i priliku. Mesnati nije znao što da kaže. - Godinama si me učio o drveću, pticama, oblacima... - reče Glavonja. - O ženi nikad. Zašto? Mesnati ne odgovori.

Slijedećeg dana Mesnati je ostao zaključan u svojoj sobi. "Što li tamo radi?" - pitao se (?!) Glavonja. Radoznalost (neočekivana pojava!) prevlada u njemu. Silom je ušao u sobu Mesnatog.

- Kako se usuđuješ, trupino željezna?! - neodjeven Mesnati se diže s kreveta. U ruci je držao neku knjigu. -Izlazi van!

- Daj mi to! - Glavonja mu ote knjigu. Bila je prepuna bića koliko sličnih toliko i različitih od Mesnatog. Glavonji su se sviđala mada ni sam nije znao zašto.

- Vraćaj mi to! - Glavonja se nije obazirao ma povike Mesnatog niti je osjećao njegove neškodljive udarce.

- Što će ti to?!

- Je li ovo žena?

- Pa što ako jest! Otkud tebe, metalno čudovište, da to interesira?! Glavonja se uvrijedio (kako se to njemu moglo dogoditi?!). Snažno je gurnuo Mesnatog i ovaj lupi glavom o zid.

Čovjek (unutra) - stroj (vani) s knjigom u ruci pođe tražiti ženu. (1978)

Otvoriše se nebesa

Prodoran zvuk razlegao se dolinom! Plameno nebo se porađalo! Božanske kočije su se lagano spuštale na ogromni osunčani plato.

Odbor za doček su činila njih dvojica, odjeveni u blagdanske odore, očiju uprtih u tirkiznu kuglu koja se upravo spajala s tlom. Potrčali su s krvavim bakljama u rukama, psalimima na usnama i smaragdnim cvjetovima na grudima.

Vrata na kočijama se polagano otvoriše. Njih dvojica klekoše pred izašlim bogom. (Zar samo jedan? Kog vraga nosi taj idiotski metalni oklop?!) Iznenada baciše se bogu u noge i ovaj lupi glavom o tlo. Jedan dograbi već pripremljenu toljagu i njome tresnu glavu božju. Iz nje izletješe - vijci! Oni najednom pobjesniše. Šutali su nogama mrsku trupinu. Ali to je samo njima moglo naškoditi. Tko je to mogao pretpostaviti!

Nakon svega toga legli su na zemlju i plakali od muke i - gladi. Zaboravili su odnijeti gvožđuriju u Kosturnicu bogova.

Jadni bogožderi! (1978)