Vanessa Hawksworth:
Živa pokopana
(prijevod: Oto Wilhelm)

Dakle, možda bismo vas prvo trebali pustiti da pročitate ovu priču, a zatim vam reći da je autorici svega 15 godina. Klinci danas definitivno brzo odrastaju. Vanessa Hawksworth rođena je u Kanadi, sada živi s roditeljima u Meksiku u gradu Puerto Valarta, a školuje se preko Interneta. Jako voli Stephena Kinga i želi biti FBI-jev psiholog kada odraste. Kaže da će nam poslati još priča...

Tama. Tama me okružuje u beskonačnom vrtlogu praznine. Uvlačim dubok udisaj ustajalog pljesnivog zraka i pitam se gdje se nalazim. Rukom posežem upaliti lampu na noćnom stoliću s lijeve strane, ali udaram u čvrsto drvo. U glavi mi pulsira. Osjećam mali trak osušene krvi pod nosom. Jedva mogu držati oči otvorenima zbog nevjerojatne boli. Zrak je toliko prašan, kao da me okružuje zemlja. Pitam se zašto.

Prisjećam se malog 'Bic' upaljača kojeg uvijek nosim u svom desnom džepu. Zapravo, nosim ga posljednje dvije godine otkako sam počela pušiti. Moja majka mi je uvijek govorila kako je pušenje grozna navika i kako nipošto ne bih trebala početi, pa sam i propušila njoj uprkos. Posežem prema džepu i vadim upaljač. Opipavam kremen, okrećem ga palcem, pojavljuje se iskra i brzo nestaje. Pokušavam ponovo i ovog puta dobivam plamen i iznenadni izboj svjetla eksplodira u tamu.

Ispuštam užasnuti krik ugledavši okolinu. Ja sam u kutiji! Napravljenoj od jeftine šperploče i spojene velikim čavlima koji vire na mjestima gdje se komadi drveta spajaju. Komadići zemlje padaju kroz pukotinu u poklopcu. Odjeća mi je razderana i puna prašine. Suknja mi je podignuta do pojasa, a donjeg rublja nema. Drhtavim prstima povlačim suknju prema dolje. Upaljač se gasi. Pokušavam ga ponovo upaliti, ali ne uspijevam. Zarobljena sam u tami.

Paničarim. Jedino o čemu mogu razmišljati je izlazak na danje svjetlo. Udisaji mi se ubrzavaju i počinjem snažno udarati i šutirati poklopac svoga zatvora, ali se ovaj ne pomiče ni za centimetar. Očajnički pokušavajući izaći, stružem noktima po poklopcu u nadi da ću nekako izgrebati izlaz. Osjetim kako svaki od mojih savršenih nokata puca i počinje krvariti. Shvaćajući da moji pokušaji bijega ne uspijevaju, počinjem plakati. Nastavljam pokušavati probiti se van. Tada mi pada na pamet: možda se netko nalazi vani. Vrištim upomoć, ali bez odgovora, a zatim samo vrištim.

Mislim na majku. Mislim na svaki put kada smo se svađali, ali se ne mogu sjetiti čak niti oko čega smo se svađale. Vidim se kako odrastam, prisjećam se prvog rođendana, prve vožnje biciklom, prvog dana u školi, desetog rođendana, prve godine u srednjoj školi, šesnaestog rođendana. Vidim majku kako me gleda velikim plavim očima, njenu kovrčavu plavu kosu koja savršeno uokviruje to divno lice, te mislim kako ga nikada više neću vidjeti. Plačem još jače jer se ne mogu sjetiti prilike kada sam joj rekla da je volim, a nikada više to neću moći. Razmišljam o ocu kojeg nisam upoznala i pitam se zašto ga nikada nisam pokušala pronaći. Razmišljam o svojim prijateljima i o svojem dečku i pitam se zašto nisam provodila više vremena s njima. Ne mogu se prisjetiti da sam im ikada rekla koliko mi mnogo znače. Disanje mi postaje sve teže i teže. Osjećam kako mi smrt obuhvaća srce. Ne zaslužujem ovakovu smrt! Zaslužujem bolje od ovoga! Svega mi je 17! Uvijek sam bila dobra! Ovo nije pošteno!

Suze natapaju moju dugu zlatno-smeđu kosu. Ne želim umrijeti, ponavljam u sebi bezbroj puta. Posljednjim truncima snage zadajem poklopcu svoje osude na smrt posljednji udarac. Udisati zrak je postalo borbom. Dahćem za zrakom, ispuštajući pritom hroptave zvuke. Borim se da mi oči ostanu otvorene. Glava mi je postala laka i jedva da mogu misliti. Bože, molim te, već si me ubio, ali neka pronađu moje tijelo. Želim da moja majka zna što mi se dogodilo.

Krv mi prestaje teći i oči mi se zatvaraju. Nitko nikada neće doznati da sam bila živa pokopana.