Kenneth G. Brosky:
Jack Frost
(prijevod: Oto Wilhelm)

Unatoč upitu, o Kennthu smo saznali prilično malo. Čovjek živi u američkom gradu Milwaukeeju, dosad je napisao 14 "dark fiction" priča od kojih će mu prva biti profesionalno objavljena u "Shadowland Magazineu" ovoga ljeta... i to bi bilo to. Ostalo će vam, vjerojatno, reći sama pripovjetka.

Tim je kucnuo po staklu pokazivača goriva starog kombija kojim je grupa često putovala. Kazaljka se sasvim malo pomaknula prema "puno", ali ne dovoljno da stignu kući.

"Izgleda da ćemo morati stati u ovom gradu", promumljao je dok su prolazili pored znaka Jamestown 4 milje.

"Čovječe, meni ovo smrdi!" Ricardo, pretili dečko u pozadini otpočne s kuknjavom. "Želim stići kući."

"Daj, začepi na bar pet minuta", dobacio mu je Rich s suvozačevog mjesta.

Njih trojica su od deset sati izjutra daskali na snijegu u dolini Alpine Valley. Planina na kojoj je staza bila smještena bila je skoro četiri sata vožnje udaljena od njihove kuće, ali je ipak bila vrijedna tolikog puta. Niti jedno drugo odmaralište nije moglo postići takvo savršeno stanje sniježnog pokrova kao što je nudila Alpine Valley. Ali sada su još uvijek bili 120 milja udaljeni od svog grada sjeverno od odmarališta, a šugavi kombi iz 86' je bio udaran i potresan tijekom više od tri sata strašne mećave koja je izazvala brojne nesreće cijelom dužinom autoputa kojim su prolazili.

"Tri sata za stotinjak milja", Tim je ljutito mumljao sebi u bradu, "Nema teorije da večeras stignemo kućama."

Ricardo je Richu ponudio šaku punu zelenih dolarskih novčanica: "Ostalo mi je petnaest dolara."

Tim je posegnuo u džep svoje teške jakne i izvukao dvadeseticu: "S ovim imamo ukupno trideset i pet."

Rich je, u suprotnosti sa svojim imenom (bogat, op. pr.), posjedovao najmanju količinu šuškavih novčanica: "Ja imam svega deset. To nas ostavlja s ukupno četrdeset i pet dolara. Dovoljno za jeftinu sobu za noć i nešto goriva da nas dovede kućama. A s druge strane, opet.."

Tim je nježno pogladio upravljač. "Bez brige. Stara Bessy će izdržati. Samo je malo potresena zbog ovog silnog snijega i vjetra. Morala je potrošiti nešto više goriva kako bi nas sigurno izvukla iz gabule."

"Izvukla iz gabule", ponovio je Rich, "Mene nećeš samo tako zavarati. Vidio sam kako si snažno morao stiskati volan ne bi li 'staru Bessy' održao na cesti."

Tim je slijeganjem ramena prešao preko očgledne uvrede. Naprijed, redovi kuća na obje strane ceste su signalizirali početak grada. Još dalje, jedva vidljiv preko horizonta, nadvisujući kuće, nalazio se veliki znak: "Motel 6".

"Misliš da je otvoren?", Ricardo je pitao tiho, dok se kombi približavao motelu. Svjetla su na znaku bila ugašena. Tim nije progovarao sve dok se nisu zaustavili na velikom parkiralištu. Sam motel imao je jedan kat, vrata od soba su bila izvana, i nekoliko automobila je bilo parkirano u blizini ureda. Svi su zastori na prozorima bili spušteni, ali je svjetlo probijalo kroz neke od njih.

"Izgleda otvoreno", Tim je napokon progovorio dok je zaustavljao kombi na parkirališnom prostoru blizu vratiju ureda.

"Isuse, što je s ovom izmaglicom", Rich je zapitao odostraga. Tim je pogledao uokolo.

"Prije bi se reklo da je to magluština", ispravio je prijatelja. Magla je bila bijela, hladna i izgledalo je da postaje sve gušća. U stvari, Tim je jedva uspijevao nazrijeti svijetlo što je dopiralo iz velikog prozora uredske zgrade. Loš osjećaj mu se počeo probijati iz dna želuca. "Zašto ne bismo pogledali ima li još koji motel u gradu?"

"Nisi se valjda uplašio", Ricardo ga je djetinjasto zadirkivao. Otvorio je stražnja vrata.

"Dok se vi bebice borite oko bočice, ja ću uzeti sobu i pogledati imaju li štogod za klopu." Izašao je van i istog trenutka se obgrlio rukama.

"Momci, dobro se zakopčajte, vani je ledeno!"

Reći kako je vani ledeno, bilo je potcjenjivanje. Vani je bilo hladnije no što je Tim ikada prije osjetio, a bio je iz Winsconsina (vrlo hladna američka država, op. pr.). Izlazeći, zakljueao je vrata i prešao na drugu stranu vozila. Rich je također izašao i obojica su pogledima tražila Ricarda u skoro potpunoj tami koja ih je okruživala.

"Hej, Rico", Rich je povikao.

Odgovora nije bilo.

Tim je iznova osjetio bol u želucu. Nešto je pošlo krivo. "Možda je već ušao unutra", ponudio je objašnjenje.

Rich je kimnuo. "Koga je briga. Samo da se što prije maknem iz ove hladnoće. Što prije, to bolje."

Tim se tome nije mogao suprotstaviti. Pažljivo su krenuli pločnikom prema uredskim vratima. Rich je pritisnuo kvaku, ustanovio da je otključano, pa otvorio vrata. Istog trenutka su se obojica sreli s hladnom puščanom cijevi pritsnutom im na čela.

"Dovedi ih ovamo i zatvori vrata", netko je povikao. Tim se nije usuđivao otvoriti oči, već je samo pustio da ga topla ruka uputi naprijed.

"Tko ste vas dvojica?", upitao je isti oštri glas.

Tim je otvorio oči. Ispred njega, čovjek odjeven u sivu policijsku uniformu držao je dugu sačmaricu uperenu pravo u njegovu glavu. Riskirao je uputiti pogled udesno. Rich je još uvijek držao oči zatvorenima, a čovjek u radnom odjelu i flanelskoj košulji držao je sličnu pušku, uperenu prema njemu.

"Ja sam Tim , a ovo je Rich..."

"Umukni", zavikao je policajac, "Baš me briga za vaša imena! Želim znati što radite ovdje!"

Tim je s mukom progutao knedlu. "Trebalo nam je prenoćište. Pretpostavio sam da onaj znak vani znači da je ovo mjesto gdje se može odsjesti..."

Policajac je repetirao sačmaricu. "Praviš se pametan, dečko?"

Mršavi čovjek odjeven u crno, osim bijelog ovratnika, istupio je naprijed i blago spustio ruku na policajčevu pušku. "Sve je u redu šerife. Ovi momci su samo tražili prenoćište. Nema zla u tome."

Šerif je spustio cijev. "Žao mi je zbog ovoga."

"Nema problema", uzvratio je Tim.

Šerif je pogledao čovjeka u radnom odijelu koji je još uvijek držao pušku uperenu u Richa. "Larry! Spusti pušku!"

Larry je još nekoliko sekundi držao pušku uperenu u Richa, a zatim ju je polako spustio. Zatim ju je naslonio na udaljeni zid pored velikog recepcijskog stola, te je otišao do velikog kauča u pozadini. Tamo su još četiri osobe bile okupljene oko malog kamina. Šerif je krenuo za njim, ostavljajući čovjeka u crnom.

"Ja sam otac Henry", čovjek se predstavio, pružajući ruku. Tim ju je protresao.

"Ja sam Tim. Recite, da li smo mi prvi ljudi koji su došli ovamo nakon dugog vremena? S nama je bio jedan prijatelj..."

Rich se odmah pridružio razgovoru. "Mislili smo da je već ušao, ali nismo mogli biti sigurni, jer je magla tako gusta."

Šerif i svećenik su izmijenili zabrinute poglede.

"Ukoliko je vani, možete zaboraviti na njega", šerif je rekao bez emocija.

"Zaboraviti? Zašto", upitao je Rich.

"Ukoliko je vaš prijatelj vani, mrtav je", šerif je izjavio.

Timovo lice je pocrvenilo od bijesa. "Kako? Zašto? Kako to možete znati? Trebali bismo ga barem potražiti!"

Jedan stariji čovjek je potrčao prema vratima i prepriječio Timu prolaz "Ne! Nitko ne izlazi van! Bog zna kako ste uopće uspjeli doći ovamo!"

Tim je gledao okolo. U sobi se nalazilo oko deset osoba, i svi su gledali prema njima dvojici. Svećenik im je opet prišao.

"Priđite vatri i malo se ugrijte dok još ima topline. Pokušat ću vam objasniti što se događa." Pogledao je preko ramena prema sredovječnom čovjeku kraj kojega su se stiskali žena i dijete. "Mike, možeš li donijeti ovoj dvojici po toplu čokoladu?" Čovjek je kimnuo i otišao u ured iza recepcije. Vratio se vrlo brzo noseći dvije šalice pune crne tekućine koja se pušila. Tim je uzeo jednu i brzo je iskapio. Tekućina mu je ispržila grlo, ali je osjećaj i okus ipak bio dobar. Rich je grijao ruke pokraj vatre, polako ispijajući svoju šalicu.

"Reći ću vam sve što znamo", svećenik je otpočeo. "Znamo da je prije dva dana čovjek po imenu Jack Frost - najvjerojatnije pseudonim - na neodređeno vrijeme iznajmio sobu u motelu. Sinoć se pojavila magla. Bila je toliko gusta da su ljudi jedva mogli vidjeti svoje susjede..."

"Ali su ih ipak mogli čuti kako vrište", šerif je dovršio. Nabavio si je šalicu kakaoa i sjeo u rasklopivu stolicu blizu vatre. Otac je klimnuo glavom. "Mogao sam čuti kako ljudi vrište dok sam bio u crkvi gdje sam pripremao scenu iz Isusovog života. Izišao sam napolje i najvjerojatnije sam se izgubio, jer sam završio ovdje. Vani je bilo prehladno da bih nastavio s traženjem, te sam ušao u motel i zatekao većinu ljudi koje ovdje vidite. Oni su odsjeli u motelu, te su već počeli barikadirati sobe iz upraviteljevog ureda."

"Zašto biste radili takvo što?", upitao je Rich.

Otac je pokazao prema maloj kutiji pored telefona na recepciji. "Možemo kontrolirati toplinu. Nakon prvih vrisaka, nestalo je struje u skoro cijelom gradu; moja pretpostavka je da su se kablovi potpuno smrznuli. Ali ovaj motel ima vlastiti pomoćni generator."

"Generator koji neće trajati baš dugo, mogao bih dodati". Šerif je pijuckao svoj kakao.

Tim je kimnuo. "Dakle, Ricardo..."

"Žao mi je", otac je iskreno rekao. "Ukoliko želite mogu održati malu ceremoniju za vašeg prijatelja..."

"Nemamo više vremena za to!" Šerif je povikao, bacajući šalicu u kamin. Šalica se razbila, a grupa ljudi stisnuta oko vatre je poskočila uplašeno. "Imamo oružje i imamo ljudstvo! Ja kažem da trebamo izaći napolje i srediti Frosta! Ne može nas baš sve pobiti!"

"Pobio je sve ostale ljude u gradu prilično brzo", povikao je mlađi čovjek s druge strane prostorije. "Ja sam izgubio cijelu svoju obitelj, pa znam kroz što prolazite, ali ne možemo se sada početi prepirati. Ne sada kad je danje svjetlo tako blizu..."

"Danje svjetlo. Što se događa po danu?", želio je znati Tim.

Čovjek je slegnuo ramenima. "Danje svjetlo nešto čini magli koju je Frost stvorio. Rasipa se, postaje toplije i naposlijetku nestaje."

"Tada ćemo moći uloviti Frosta i izrezati mu novi osmijeh", šerif je oštro procijedio.

Rich je pažljivo promatrao debeljuškastog eovjeka. "Šerife, kako ste se vi zapravo našli ovdje?"

Šerif je na trenutak promatrao mladića, a zatim je spustio pogled. "Patrolirao sam ulicama kada se magla počela zgušnjavati. Jedva sam vidio skupinu ljudi kako trče glavnom ulicom upravo ispred mene, te sam stao. Rekli su mi kako se nešto gadno događa, te sam ih doveo ovamo. Nisam se planirao zatvoriti ovdje poput krtice."

Šerif je bio pametan, Tim je primjetio. Sigurno je znao kako se u hotelu nalazi generator. Da li je čovjek u potpunosti bio s njima ili ne, druga je stvar.

"I to je naša priča", svećenik je mirno dovršio. Šerifovo lice je pocrvenjelo i ostalo takvo.

Tim je pogledao Richa. "Baš smo mogli nastaviti vožnju prema slijedećem gradu", Rich je šaljivo promrljao.

Odjednom se začulo glasno kucanje na prozoru. Svi su pogledali prema zastoru koji je prekrivao prozor. Svećenik je polako prišao prozoru i povukao zastor ustranu. Na prozoru, injem ispisane savršenim kosim rukopisom, nalazile su se dvije riječi:

Malo prase

Grupa ljudi je u tišini gledala u riječi. Naposlijetku, stara žena iz pozadine je upitala: "Što to znači?"

Iznenada, riječi su se otopile, ostavljajući kapljice vode na staklu. Kapljice su se počele skupljati i opet su se zamrzle tvoreći potpuno iste riječi:

Malo prase

Grupa je čekala. Opet, riječi ispisane injem su se otopile i ovog puta su formirale tri nove riječi:

Pusti me unutra

"Pustit ću te ja unutra, ti kučkin..." Šerif je podigao sačmaricu i povukao okidač. Ništa se nije dogodilo. "Oh, Isuse", promumljao je. Nemam više metaka."

Neću danas, a bogme ni sutra, Tim je želio reći neznanoj sili koja se nalazila vani. Ostao je tih.

Svećenik je izmjenio poglede s nekoliko nervoznih lica. "Možda je tako bolje", naposlijetku je rekao kada se zacrvenjeno šerifovo lice vratilo normalnoj boji. "Da ste propucali staklo, sve biste nas pobili."

"Zar uopće niste slušali, oče", šerif je skoro vikao. "On ne voli toplinu! Što mislite, zašto se nije provukao kroz sve pukotine u ovom napola propalom mjestu? Pokušava nas istjerati van! Igra se s našim mozgovima i samo čeka na pravi trenutak da udari!"

"A taj trenutak će stići vrlo brzo", netko iz pozadine je dobacio. Tim se nije okretao; nije se usudio skinuti pogled s bijesnog čovjeka s velikom sačmaricom. "Generator radi svega na polovici snage. Upravo sam provjerio."

Čovjek je istupio naprijed, sve dok se nije našao točno ispred šerifa. Bio je visok, najvjerojatnije farmer, ali mlad i uredno obrijan. Godine ispijanja piva su se počele pokazivati kroz njegovu košulju, ali Tim je pretpostavljao kako je to bila jedina raspoloživa zabava vikendom u malom gradu.

Ne želim to priznati, ali možda bismo trebali poslušati šerifov plan", nastavio je. "Jer, kada se generator ugasi, svi smo mrtvi. Možda, kada bismo preuzeli inicijativu..."

Šerif je stavio ruku čovjekovo rame. "Dopada mi se ovaj momak. Tko je još uz mene?"

Nekolicina drugih počela je me?usobno mumljati. Tim je pogledao prema svećeniku, koji je samo zatresao glavom.

"Znate", započeo je Tim najglasnije što je mogao. Svi su se utišali i pogledali prema mršavom snowboarderu koji je stajao pred njima. "Zar vi doista razmišljate o tome da izađete napolje i ubijete nekoga tko je, prema vašem prieanju, već istrijebio cijeli grad, kada vani ne možete vidjeti dalje od pola metra ispred sebe? Na tu užasnu hladnoću?"

Iznova su počeli me?usobno mumljati, ali Tim je znao kako ih je barem nekolicinu uvjerio da ostanu.

Zatim se ubacio šerif. "Nema šanse da će generator trajati još četiri sata do zore! Shvatite, ljudi; ostao nam je možda jedan sat i tada smo ionako osuđeni na propast. Stoga bismo baš mogli i pokušati. Možda bismo čak mogli doći do mog automobila!"

Još entuzijastičkog mumljanja.

"A što ukoliko su automobili zamrznuti", Rich je tiho upitao. Svi su pogledali prema njemu. "Svi znate kako je napolju hladno. To je sasvim moguće."

Farmer je prešao u obranu. "U pravu je. Netko bi morao pogledati da li ikoji od automobila uopće funkcionira."

Šerif ga je bijesno gledao. "Onda idi i provjeri, Jime."

Farmer - Jim - ga je gledao sa strahom u očima koji se nikada ne bi mogao opisati. "Ja - ja ne želim izlaziti van."

Svećenik je ustao sa svoje rasklopive stolice. "Ne možete siliti momka da izlazi van."

"Bila je to njegova ideja!"

Jim je podigao ruke kako bi spriječio oštru razmjenu riječi između dvojca. "Šerif je u pravu. Ukoliko uspijem pokrenuti automobil, možemo se izvući odavde. Ići ću." Glas mu je bio drhtav i škripav kao u predpubertetlije. Tim nije mogao, a da mu ne bude žao mladog čovjeka.

Svi su promatrali kako je farmer s oklijevanjem oblačio tešku Gortex jaknu i debele rukavice. Četiri čovjeka su mu prišli sa ključevima od svojih automobila, govoreći mu koji su i opisujući probleme koje bi mogao imati prilikom pokretanja. Tim je stigao do polovice sobe kada ga je Rich povukao unatrag. Zatresao je glavom i obojica su sjeli.

Zatim je farmer izašao napolje u oštru, hladnu maglu. Čak iako su vrata bila otvorena svega nekoliko sekundi, soba se potpuno ohladila. Svi su se vratili prema vatri koja je i dalje plamtjela, čekajući. U sobi je vladala potpuna tišina, a suho drvo je pucketalo i izbacivalo male nakupine pepela na tepih boje bljuvotine kojega je imao skoro svaki motel.

"Gdje je", nervozno je upitala mlada žena čvrsto umotana u deku.

Unatoč minutama koje su prošle, soba je još uvijek bila hladna zbog trenutka kada je Jim nakratko otvorio vrata.

"Rekao je kako će zatrubiti u svakom automobilu kojega uspije pokrenuti", šerif je rekao, suzdržavajući svoj bijes. Bio je ljut na sebe što je pustio mladog farmera da ode, ali nije to mogao pokazati ostalima. "Dao sam mu svoj pištolj. Bit će u redu."

Tim je primjetio kako se čak i šerifova hladna, čvrsta vanjština počinje topiti. Ustao se i krenuo prema prozoru.

"Što to radite", tiho je upitao svećenik.

"Pogledati ću kroz prozor, možda ću uspjeti vidjeti baterijsku lampu koju je ponio. Samo da znam kako je još uvijek tamo napolju--"

Istog trena, prozor se zamrznuo, a mraz je bio predebeo da bi se kroza nj išta vidjelo.

Kao da im je to mnogo naškodilo. Kratak pogled koji je Tim uspio uputiti kroz prozor otkrio je da je magla gušća no prije.Tim nije mogao shvatiti zašto je grupa mislila da bi je sunce moglo zaustaviti. Nije čak mogao niti trezveno razmišljati dok je stajao tako blizu prozora, jer je dovoljno hladnoće da mu se koža naježi prolazilo kroz dvostruka stakla.

"A što sada, policajče", Rich je bijesno povikao na šerifa koji više nije izgledao tako dobro. "Stari Frosty nam ne da gledati van! Ima li još tko osim mene osjećaj u želucu da više nećemo vidjeti farmera Jima?"

Tim je želio podići ruku. Zapravo, želio je pasti na pod i plakati sve dok ih misteriozni čovjek pod pseudonimom Jack Frost sve ne poubija. Ali, što je još i gore, želio je vidjeti kako stvorenje izgleda. Želio je znati kakva vrsta osobe - ukoliko ga se tako može nazvati - može stvarati smrzavajuću maglu i uništiti cijeli grad. A nakon toga, Tim je želio saznati zašto.

"Naravno, nisam ni mislio drugačje", Rich je govorio. "Farmer Jim je mrtav. I mi ćemo mu se pridružiti ukoliko nešto odmah ne poduzmemo.

"Što možemo učiniti", sveaenik je blago upitao.

"Možemo spaliti ovaj motel do temelja", Tim je tiho ponudio odgovor. Primjeti je kako svi gledaju u njega, te je nastavio. "Rekli ste kako ne voli toplinu. Ukoliko spalimo motel, možda se magla bude povukla na nekoliko minuta i uspijemo doći do automobila."

"A možda bismo mogli nabaviti vrećicu sljezovih kolačića i početi pjevati pjesme uz logorsku vatru", šerif je sarkastieno predložio. "Čovječe, to je najgluplja stvar koju sam ikada čuo!"

Tim je slegnuo ramenima. "Sigurno je bolje od praćenja krmeljavog pijanca na klanje."

Šerif je ustao, lica crvenog poput jabuke; možda i crvenijeg. "Dečko, bolje bi ti bilo da pripaziš što govoriš prije nego što ti zabijem ovu sačmaricu u usta i povučem okidač!"

"Šerife, pa--"

"Začepite oče", šerif je ispljunuo. "Izaći ću napolje i srediti našeg gosta! Svi koji ste uz mene, krenimo odmah, jer ja više ne čekam!" Dograbio je jaknu i žurno ju je obukao. Dva druga sredovječna čovjeka s istim pivskim trbusima su također dograbila svoje kapute i puške. Šerif je otvorio vrata i njih trojica su iskočili napolje. Nestali su prije negoli su se vrata zatvorila. U ledeno hladnoj magli.

Opet su svi ostali tihi. Tim nije mogao a da se ne nada kako će čuti šerifove urlike prije negoli ovaj umre. Čak i dok je to pomišljao, osjetio je kako mu kralješnicom prolaze žmarci. Zar se toliko promijenio tijekom prethodnog sata da želi čuti kako čovjek umire. zar je postao tako... hladan?

Njegove misli su prekinuli pucnji. Tri pucnja, vrlo blizu. Netko je vikao i još dva hica su odjeknula, nešto udaljenija ovog puta.

"Ispred tebe je", netko je vikao baš ispred vrata.

"Upucaj ga upucaj ga upucaj ga!"

"Pogodio sam ga dvaput, za Isusovo ime! Pogodio sam ga dvaput!"

Tišina. Moglo se čuti kako netko hoda gore-dolje po betonskom pločniku tik do vrata.

"Isuse, zamrznuo je cijelu zgradu... Jamese, gdje si? James, Smitty, vidim ga! Dolazite ovamo!"

Ubrzani koraci su se zaustavili točno ispred vrata. "Smitty je nestao, ne mogu ga pronaći."

"Više nema veze! Gledaj - eno ga baš tamo! Mislim da je ranjen! Hej, Froste!" Odjeknula su još dva hica.

Uslijedila je još jedna napeta tišina. Konačno: "Da li je mrtav?"

"Ne! Ustaje! Pucaj ponovo!"

"Nemam više metaka!"

Tim se privukao do prozora. Mraz je malo popustio - mogao je vidjeti dvije mutne figure baš ispred zgrade. Jedna od njih je dotrčala do prozora. Izbliza, bio je mnogo jasniji, iako Tim nije imao pojma tko je bio čovjek s bradom. Iza njega, druga prilika je nestala iz Timova vidnog polja.

"Morate nam dati još metaka! Ne ostaje ležati!" Iza njega se pojavila nova prilika. Ovaj je bio mnogo višlji, i način na koji je hodao je davao dojam da njegova stopala uopće ne dodiruju zemlju; lebdjela su.

"Miči se", Tim je povikao.

Umjesto toga, čovjek se okrenuo. Odjednom, mraz na prozoru se potpuno izgubio, ali je bradati čovjek blokirao Timov pogled na priliku koja se pojavila iza njega. Čovjek se trzao dok se nešto prozirno i šiljasto probijalo kroz stražnju stranu njegove lubanje. Krv se razlila po prozoru, smrzavajući se prilikom dodira. Iza Tima, svi su vrištali. Stvar koja je virila iz čovjekove gleve je bila veoma oštra, veoma velika ledenica.

I zatim je bradati čovjek pao na zemlju, s velikom ledenicom još uvijek zabijenom u čelo. Jack Frost je stao pred prozor. Bio je skoro 30 centimetara višlji od Tima koji je imao 180 centimetara, lice mu je bilo blijede bijele boje, a oči su mu bile tako hladne i plave da se Tim morao stresti ne bi li otresao neugodan osjećaj. Umjesto kose, velike ledenice su mu izlazile iz glave, čineći ga još višljim. Nosio je otkopčani bijeli kišni mantil, a ispod njega bijelo odijelo. ?avolski se smiješio kroz plave usne.

"Pusti me unutra", rekao je glasom koji je doista izazivao osjećaj hladnoće. Prišao je naprijed, zasiktao prema prozoru, te se povukao korak nazad.

"U redu je", svećenik je povikao, s očiglednim olakšanjem. "Toplina ga ranjava! Ne može ući!"

Frost se nasmijao i posegnuo za nečim izvan vidokruga. Kada je povukao ruku prema sebi, u njoj je držao šerifa. "Pustite me unutra, mali prasci. Ili će ovaj kojeg nazivate šerifom umrijeti."

Tim se povukao prema ostalima, koji su se skupili pored vatre. Rich je u rukama držao pištolj. "Drmnuo sam ga od šerifa prije nego što je otišao", promrmljao je. "Imam osjećaj da će nam dobro poslužiti."

Svećenik se pomaknuo prema prozoru. "Zašto zaslužujemo smrt, sine moj?"

Jack ga je promatrao sa zanimanjem, a zatim je uperio prst prema prozoru. Iz vrha prsta mu je izrastao led, čineći oštar nokat. Jednim pokretom, prerezao je šerifov vrat i pustio da padne na zemlju.

"U tom i jest stvar - ne zaslužujete je. Ali, potrebni ste mi. Potrebna mi je vaša bit, sam vaš životni duh, kako bih mogao zadržati svoj oblik. Dopustite mi da demonstriram..." podigao je šerifovo tijelo koje se još uvijek trzalo i stegnuo njegov stomak s obje ruke, podižući ga u zrak. Počeo se nekontrolirano tresti, dok mu je istovremeno boja kože prešla u bijelu, a zatim u tamno plavu. Jack Frost se smiješio dok je nevidljiva energija prolazila kroz njegovo tijelo, a šerifovo tijelo se počelo prekrivati tankim slojem leda. Zadovoljan, Jack je stegnuo ruke i zamrznuto tijelo se razbilo u tisuće malih dijelova. Svećenik je mogao samo zuriti dok je Frost uzimao tijela druge dvojice koji su izašli van sa šerifom, te ponovio isti postupak.

"Vidjeli ste", Frost je rekao kada je bio gotov. "Jedan grad će me zadovoljiti za nekoliko godina! Ako vam je to neka utjeha, možete se smatrati konačnim žrtvama. Sada, ugasite grijanje i poštedite me gnjavaže čekanja dok vas ne istjeram van."

"Ne", Rich je povikao. Opalio je iz pištolja i pogodio prozor koji se razletio, a metak je završio u Frostovim prsima. Pogledao je prema metku. Svi ostali su napravili isto. Rupa u njegovim prsima se polako zatvorila.

"Mene se ne može ubiti", jednostavno je izjavio Frost. Tim je mogao vidjeti ledenu maglu kako izlazi kroz pore u njegovoj koži. Stvorenje je zakoračilo unatrag kako je vrelina sobe izlazila u noć. Ali Tim je već mogao osjetiti kako se soba hladi, a magla se polako uvlači kroz prozor. Zašto Frost onda nije sam razbio prozor?

Tada je Tim shvatio zašto. Na licu Jacka Frosta se ocrtavala strahovita bol; magla ne samo da je dolazila iz njega, bila je dio njega. Već se počela povlačiti iz sobe.

Grupa je možda mogla uspjeti i prebroditi noć. Mogli su Frosta držati na razmaku sa zapaljenim bakljama blizu prozora kako bi ga odvratili dok sunce ne izađe i dovrši stvorenje. Mogli su preživjeti, da generator nije prestao raditi, baš kao što je šerif rekao da će biti.

Za nekoliko minuta, ledena magla je počela ulaziti u prostoriju. Vatra u kaminu se ugasila, samo je pun mjesec osvjetljivao sobu izvana. Jack Frost se nasmijao i popeo kroz prozor, a njegov mantil je skliznuo preko prozorskog okvira poput tihe zmije koja vreba plijen.

Svećenik je izgovarao molitvu.

Rich je očajnički ispaljivao pištolj na nezaustavljivo stvorenje.

Žene su vrištale. Zatim su vrištali muškarci.

Tim je samo pao na pod, a suze su mu tekle niz lice. Smrzle su se trenutno.