Viktoria Faust:
Narcis

Malo je hrvatskih horrora uokolo. Ima li ih uopće? Tko ih piše? Osobno se sjećam samo jedne vrlo dojmljive barkerovštine iz Dnevnika entropije, mislim da se zvala "Reujedinjenje", te nekih Žiljakovih tekstova. Sad je i mlada dama koju smo već objavljivali zakoračila u te hladne, sive pustopoljine...

Dogodilo se to na križanju Borgovog prolaza s Ulicom 46. kasno u noć, negdje između tri i četiri sata, dana 27. travnja. Noć je bila topla i vedra. Ljudi je na ulicama bilo malo, čak i za Dananh koji je bio poznat po prenapučenosti. Ona je stajala naslonjena na stup, nervozno se premještajući s noge na nogu na stajalištu za Boann. Odmah ju je spazio. Nosila je uski crveni kombinezon koji je savršeno ocrtavao njezinu perfektne tjelesne crte. Imala je kratku crnu kosu s crvenim pramenovima, duge nokte metalne, srebrne boje, imala je lice za koje bi većina muškaraca reklo da je božansko. On bi umro za lice koje je ona imala. Za tijelo koje je imala. Doista.

Prišao joj je jer nije imao ničeg pametnijeg za raditi, jer je prijevoz u ovo doba noći bio poprilično rijedak (čak i za Dananh) i jer nije bio odviše stidljiv tip, pa je često dobivao ono što je želio. Naposlijetku, većina žena nije odbijala krasni primjerak muškog mesa kakav je on bio. Naročito ne u Dananhu.

- Krasna noć.

Odmjerila ga je bezizražajnih očiju koje su bez obzira na to ostale divne, uokvirene u zlatne i crne slojeve šminke i neobično crvene na uličnoj svjetlosti, zrcaleći boju njene odjeće. Nije mogao reći o čemu razmišlja. Gledala ga je dugo vremena kao da pokušava shvatiti značenje tih riječi. Naposlijetku je rekla:

- Da. Krasna. Doista.

Shvatio je to kao pozitivan odgovor.

- Što takva ljepotica radi tako kasno u noć u Borgovom prolazu?

- Zar nije očito? - rekla je i glavom pokazala svijetleću ploču rasporeda vožnje. Malo se nasmiješio.

- Ideš za Boann? Kakva sretna slučajnost. I ja idem tamo.

- Možda - rekla je - a možda i ne. Nisam sigurna da ikamo idem.

- Da. Prijevoz je u ovo doba noći nešto sporiji.

Odmah je shvatio da to nije bilo ono što je ona mislila. Neko vrijeme samo je stajao zureći u nju, diveći se. Ona je okrenula lice i gledala negdje neodređeno u noć. Dva koraka od nje dva homoseksualca su mislila progutati jedan drugoga, ljubeći se. On je mislio progutati nju. Zasad ju je gutao samo pogledom.

- Preko puta je kafić. Jesi za piće?

Ponovno se par bezizražajnih očiju vratio na njega i ponovno je stanka bila neuobičajena, čak i duža nego prvi put.

- Mislim da naš prijevoz neće tako skoro - nadodao je.

- Zašto da ne? - rekla je naposlijetku. Prešli su ulicu žurnim korakom zbog vozila koja su prolazila ne obraćajući pažnju na crveno svjetlo i ušli u prazan kafić. Naručila je neko piće, od umornog, bezvoljnog konobara, piće koje nije imalo boje ni mirisa, ali se služilo u čašama za alkohol. On je naručio neki gorki liker i vrlo brzo ga popio. Šutjela je. Neprestano je šutjela i polako ispijala svoje bezlično piće. Počinjao je gubiti strpljenje. Pričao je, ponovno naručio piće, ponovno ga iskapio, lupkao prstima po stolu, pričao i dalje. Ona cijelo vrijeme nije izustila ni riječi. Nije ga ni pogledala. Kao da govori sa zidom. Nekoliko puta pitao ju je za ime. Ona bi učinila pokušaj kao da će ga pogledati, ali bi se uvijek zagledala negdje pored njega, kao da ne može otkriti od kuda zvuk dolazi. Počeo je pomišljati da je slabovida, ali to je bila glupost, to se liječi jednostavnim kirurškim zahvatom.

- Razgovaraš li ti ikada? - upitao je naposlijetku. U tom trenutku onaj par crvenkastih, bezizražajnih očiju spusti se na njega. Njeno lice činilo se pomalo iznenađeno primjedbom (koliko iznenađenje može pokazivati jedno božansko lice, lice koje je bilo vrlo škrto u grimasama). I reče:

- Stalno.

I nakon toga ništa više.

- Idemo - reče on naposlijetku naglo se ustajući, sad već gotovo bijesan - Ili bar, idem ja. Za tebe ne znam.

- Moj stan je blizu - reče ona i po prvi puta je u njenim crvenim očima bila neka vrst smiješka, posve neobičnog, otužnog smiješka - Ideš?

* * *

Prolazili su gotovo posve pustim ulicama. Dugo su hodali. Već je zaboravio kako je rekla da joj je stan blizu. Šaputala je. Nije razumio riječi. Nije ni bilo važno. Nešto u njoj (nešto povrh njenog tijela i tog neobičnog lica i još neobičnijih crvenih očiju) opčinjavalo ga je, tjeralo da zaboravi sve, svu neobičnost, svu nesvakidašnjost i da se utopi upravo u tim trenucima s njom.

- Glas… kao da ti ječi - rekao je, ne primjećujući kako ulice iznenada postaju tamnije, kako se svjetlost gubi, kako se tama zgušnjava oko njih kao crno mlijeko, kako se svija oko njih (nje! nje!)…

- Jeka? Doista - rekla je, a eho je vratio upit iz njenih grudiju, kao da još netko živi u njoj i kao da taj glas iz te sjene dopire. Zaboravljao je. Crte njenog lica postale su maglovite. Njeno tijelo samo lelujava crvena sjena. Na tren mu se učinilo kao da vidi, kad je prošla prstima kroz kosu, kako vizija slijedi viziju, njezina ruka je na trenutak imala obrub, kao da je pijan pa vidi dvostruko.

- Pijan od samo par čašica? Nemoguće - rekao je. Pogledala ga je. Crvene oči u tami ulice bile su gotovo crne. Samo ih je žar odavao.

Nije se bojao. Bilo je u njoj nešto što je uspavljivalo njegove opreze. Kao drhtanje repa zvečarke. Crne oči ga nisu napuštale. Pratile su svaki njegov pokret.

- Divna si - rekao je šaptom.

- Šššš... - utišala ga je - Tiho. Da ne čuje.

- Tko? - pitao je. Nije odgovorila.

- Tamo. Ulicom na lijevo - rekla je. Tama u ulici bila je gusta kao topljeni katran.

- Zašto?

- Tamo!

Gurnula ga je. Pao je na koljena. Iznenađeno uzdahnuo. Pokušao ustati. Ponovno ga je gurnula. Posrnuo je nekoliko koraka i opet bolno pao na koljena. Pokušao se osvrnuti. Uhvatila ga je za vrat. Držala. Snažno. Previše snažnom rukom. Uvlačila ga je dublje u ulicu, kao zvijer koja uvlači plijen u svoju jazbinu. I možda zbog načina na koji ga je držala, osjećao se paraliziranim...

Zatvorio je oči. Gotovo da je mogao čuti ulicu kako diše, kako se pomiče koža njenog asfalta s njime na grudima. Ne. Bila je samo vrtoglavica, a zvukovi su dolazili iz njegove glave, puneći je slikama užasa. Još uvijek nedovoljno svjestan, još uvijek nedovoljno svjestan...

Otrgnuo se, pužući pobjegao metar-dva od nje. I onda se okrenuo. Njena crvena silueta u tami ulice blistala je.

- Što, kog vraga..?

- Ne volim kako je gledaš - rekla je - Mrzim to kako je gledaš. Kako tvoje oči kližu po njoj kao da ti pripada.

- Gledam koga? - dahnuo je i po prvi puta bio je uplašen, zaista uplašen shvaćajući da crveni žar u njenim očima nije odraz boje njene odjeće.

- Ona je moja - procijedila je kroz zube - Ti nemaš nikakvo pravo na nju. Ti si nitko!

- O čemu ti to govoriš? Ti si luda!

I odjednom je ta riječ "luda" bila tako strašno istinita i u isto vrijeme tako užasno daleka mada je u liku i tijelu i duhu stajala pred njim i sada se kesila niskom bijelih zubiju na njega. Na rukama, četvoronoške, odupirući se prstima, uzmicao je pred njom, ne spuštajući oči s nje, puzajući, grcajući, gušeći se u vlastitom strahu.

Pratila ga je.

- Ti si luda! Luda!

- Od kuda ti pravo da je gledaš tako? Ona je moja, moja, nikada ne bi mogla postati tvojom, niti bi smjela. Otkuda ti ideja da o njoj razmišljaš na taj način? Odakle ti pravo da je pozoveš na piće ne pitajući me? Tko si ti da misliš da ti je sve dozvoljeno?

Gledao je plave, rumene, zelene usne, bijele, bijele, kako šapću otrove i otrovi su padali na njegovu dušu, lomili mu snagu, otrovi mržnje i ona, trovačica, sluđena vlastitom ljubavlju za sebe dizala se kao slika ispala iz okvira, njena sjena, na zidu iza nje, bila je dvostruka i obje sjene kretale su se jedna neovisna o drugoj, a svaka prema njemu. Prokletstvo. Nije bila laž. Vidio je dvije isprepletene sjene nje i bio je sluđen strahom.

- Misliš na sebe? Govoriš o sebi? - dahnuo je zaprepašteno. Luda, luda, pulsiralo mu je u glavi dok se ona saginjala nad njega čineći svoje oči izvorom svog svjetla, dok se njena ruka sklapala oko njegovog vrata nanoseći mu bol. - Ali to je bilo divljenje, slavljenje tvoje ljepote. Što si ti? Neki manijak, lezbijka, ne možeš podnijeti da te muškarac pogleda, a da ne pobjesniš. Zašto ne kažeš? Hej! Nisi jedina žena na svijetu. Evo, ako hoćeš, idem. Ludo! Ko’g si me vraga zvala? - A iz svake njegove riječi izbijao je strah i znao je da je prvom riječju upućenom njoj izgubio sve. Da je bar znao...

- Ukrao si pogled na nešto što je moje. Poželio moje. Učinio svojim željama moje svojim. Kazna, što je kazna za krađu života?

- Pusti me!

Ali pustila je samo njegovu krv koja se razlila po pločniku. I krv nije postala ništa manje njegovom nakon što ju je ona prolila. Samo ga je napustila kad je razderala njegovo grlo metalnim noktima.

- Za ime presvetog Boga! - zagrcnuo se na krv.

- Bog nema ništa s tim. A opet sve. Jer jedini bog ovdje sam ja. I sad te kažnjavam jer si ono što je božje, primišlju, ukrao. Crkni!

I hitri srebrni, od krvi crveni nokti uroniše u njegove grudi, i ruke koje su ludilo i bijes učinili nadnaravno jakima rastrgnuše kavez kostiju oko njegovih pluća i utroba bi izložena kao da je na oltaru boga, doista, kao da je na oltaru boga. I svojim posljednjim svjesnim dahom gledao je nju kako grli sebe, kako ljubi sebe. I njegov posljednji dah pao je na njeno lice i to je bilo sve.

I kada su prolaznici ujutro pronašli njegovo raskomadano tijelo, to nije bio lijep prizor. I zato su se okrenuli i otišli i nikada nisu više dolazili na mjesto blizu križanja Borgovog prolaza i Ulice 46, kojom su dugo, dugo hodali čovjek i dvoglava zvijer, mada nikuda nisu išli. Jer nikuda nisu imali otići. Jer ne postoji mjesto gdje se možeš sakriti od noći, naročito ako je noć ona koja postoji unutar tebe sama i ako je ljubav toliko jaka da je ne možeš podijeliti ni s kim drugim do samoga sebe.