Besplatni Web Hosting | Web Hosting | Registracija Domena | Supetar | Jeftinije Telefoniranje | Mikrotik Hrvatska | Croatia Holidays | Croatia Apartments
Opće upute, nagrade, razno...
SF/fantasy vijesti
Novi broj
Stari brojevi
SF/fantasy udruga
SF/fantasy konvencija
SF/fantasy pisci, arhive, mrežne novine...
English page
Samo tekst
E-mail
Netscape Navigator Microsoft Internet Explorer
Opera 3.5

Diskovni prostor ljubaznošću Systematics- Frios, Osijek. Hvala!
Via Galactica #10
Prethodni tekst

Antun Janković: Zagrljaj

Oto Wilhelm:
Civilizacija
(ili: povratak na planet čovmuna)

Naš Oto opet se uzeo dobro zezati, ali ovaj put na njegovom dnevnom redu nisu SF-konvencije već, ni manje ni više, cijela ljudska (?) civilizacija...


Dana 19. srpnja 1996. The Coca Cola Company je potpuno uprskala stvar. Tog fatalnog dana je u punionice širom svijeta dopremljen ekstrakt za proizvodnju Coca Cole, kao što se radi svakog dana skoro već cijelo stoljeće. Samo, ovog je puta ekstrakt kardinalnom greškom sadržavao izvanredno otrovnu i smrtonosnu supstanciju arsenovodik, u količinama dovoljnim da se istrijebi pola živih bića na planeti. Što se i dogodilo, i to uglavnom ljudima, koji su bili glavni konzumenti tog osvježavajućeg napitka. Stanovništvo Zemlje se preko noći prepolovilo, brižno uzgajani svjetski poredak je pao u vodu, četverima riječima: planetom je zavladao kaos.

Kako bi stvar bila još gora, upravo u to vrijeme je ostvaren prvi, dugo očekivani kontakt s izvanzemaljcima. Samo po sebi, to ne bi bilo ništa loše, da se netko nije sjetio ponuditi im par limenki kole, u znak dobrodošlice. Došljaci su s oduševljenjem prihvatili ponuđeno, iskapili limenke, te svi do jednog popadali mrtvi. Jedina svijetla točka tog događaja je bila otkrivanje uzročnika pomora, te se otpočelo s uništavanjem zaliha i djelatnika Coca Cole na sve strane. Jedina tamna (crna) točka tog događaja bila je uvjetovana velikom tehničkom nadmoći i nezaustavljivom željom za osvetom ostatka flotile izvanzemaljaca koji se nalazio u orbiti oko Zemlje. Objavili su bezuvjetan rat Zemljanima, sve do njihova uništenja. Zatim su: fotonskim topovima spržili, nuklearnim projektilima prepržili, te umjetno induciranim zemljotresima preorali veći dio planete, čime su dokusurili gotovo sve one koji su preživjeli Coca Colu. Tjednima kasnije, kada je Zemlja, umjesto plave i zelene, poprimila otužno sivu boju, otišli su dalje u potragu za inteligentnim oblicima života, sa slabom nadom u uspjeh.

Pepsi Cola je cijelim ovim slučajem strahovito dobila na cijeni. Bio joj je to najbolji propagandni pothvat kakav se uopće može zamisliti. Bilo je dovoljno reći samo: “Pepsi osvježava, ali ne ubija!”, i cijelo tržište bezalkoholnih osvježavajućih napitaka joj je bilo u džepu. Jedini nedostatak takvog razvoja događaja je bila činjenica kako se cijelo tržište doslovce moglo staviti u džep. A ni to nije dugo potrajalo.

Sve u svemu, život kakvoga smo poznavali prestao je postojati. Razbacane neorganizirane i napola mutirane grupice preživjelih imale su slabe šanse za preživljavanje, zbog sveprisutnih posljedica dugotrajnog razaranja nuklearnim i inim projektilima. Oblaci radioaktivne prašine i dima su za dugo, predugo vrijeme zaklonili sunce od malobrojnih preostalih pogleda, polarne kape su se eventualno otopile i poplavile trećinu preostalog kopna, ugasivši pritome brojna naftna polja koja su gorjela godinama. Tektonski nestabilna područja su postala još nestabilnija, radioaktivne kiše su harale, ubijajući svakog tko bi se zatekao bez zaštite.

Nakon nekog vremena i ono malo ljudi što se uspjelo spasiti od bolesti, gladi i potopa, nije imalo šanse oduprijeti se surovosti ledenog doba koje je nastupilo točno stotinu pedeset i tri godine nakon posljednje ispijene limenke kole.

*****

Prolazili su milenijumi u ledenim okovima. Života na planeti više nije bilo, tek pokoja začahurena kolonija virusa u očekivanju boljih dana. Kontinenti su nestajali, a novi se pojavljivali. Zemlja je bila mrtva više od osamdeset tisuća godina (treba dodati ili oduzeti koji tjedan, zbog nepouzdanog brojanja).

No, jednog se dana led tiho počeo topiti. Sunce se sve snažnije i sve češće probijalo kroz sivilo neba. Smrdljivi kemijski elementi su se spajali u još smrdljivije kemijske spojeve. Odnekud su iskočili i prvi mikroorganizmi… prokleto žilav i otporan (što je još novo?), život je iznova pronašao način i planeta je opet oživjela.

Ovog puta, a zahvaljujući bogatstvu stečenog iskustva, prvi humanoidi su se pojavili na licu Zemlje za ciglih tri stotine tisuća godina. Još četrdeset i osam tisuća godina bilo je potrebno da dođu do stadija znanja, kulture i odijevanja približno istog onome kojega je prethodna civilizacije posjedovala kada se rodio onaj koji će kasnije postati poznat kao “drvodjelja iz Nazaretha”.

U to vrijeme vladala je velika religijska dezorijentiranost i zbunjenost, pa se opet odigrao sličan događaj. Samo ovog puta u mjestu koje se nekada davno zvalo Austin, Texas, a sada Svjetozarevo. I nije bio muškarac, već žena, djevojka zapravo. Zvala se Cicolina i po zanimanju je bila, odnosno imala je postati, profesionalna masažerka.

Dakle, novi ljudski rod se gotovo uopće nije razlikovao od starog, osim možda po oku i nosnici viška, te pupku manjka. Sve ostalo je bilo skoro potpuno istovjetno: vatra, točak, pismo, novac, agenti osiguravajućih društava, kazne za pogrešno parkiranje, porezi, ratovi, osvježavajuća bezalkoholna pića i smrt.

Oh, da, kako bi sličnost bila veća, u devetnaestom stoljeću poslije Cicoline, scenom je žario i palio izuzetno popularni narodni pjevač Jo-Nbonj-Ovi. Pjevao je o nesretnim ljubavima, o dalekim planinama doma, lamentirao je o vjeri u Veliki Vibrator (sumnjao je u njegovo postojanje, pa su ga puritanci bojkotirali), te zarađivao hrpe novca pri tome.

I upravo je taj nesretnik bio jedan od neophodnih sastojaka za ponovno uništenje ljudskog roda. Sjećate li se on kolonije virusa? E, pa to je bila kolonija HIVića. Nakon što su jedini uspješno pregrmjeli sve prije opisane nedaće, postali su snažniji, izdržljiviji i smrtonosniji no što je ikada koji virus mogao sanjati. Kombinacija Jo-Nbonj-Ovijeve planetarne popularnosti, njegovog vrlo neurednog seksualnog života i nedavne posjete Pambriji, gdje je pokupio virus, dovela je do globalne pandemije AIDS-a. I to ne one vrste AIDS-a koju su ljudi ranije poznavali, o ne. Nova, poboljšana verzija bolesti je ubijala tri puta brže i sedam puta više od one stare, vremenom pregažene. Nedugo nakon zaraze, izbili su i brojni ratovi između oboljelih i onih koji to tek trebali postati.

I tako se opet, po drugi put u povijesti, čovječanstvo dovelo na sam rub propasti. No, ovoga puta stvar nije bila tako crna, jer ostale životinjske vrste nisu bile pogođene bolešću (osim par zelenih majmuna, ali koga briga za njih), niti je planeta bila previše uništena (ratovi su bili odviše kratki i slatki, a atomskog oružja još nije bilo).

Ljudi su se vratili na razvojnu razinu i tekovine mlađeg metalnog doba, te su tamo i ostali, bez nade (i volje) za napretkom. Čovječanstvo je živjelo u matrijarhatu i žene su smatrane važnijima od muškaraca. Išle su u lov, stvarale dodatnu vrijednost pa na nju plaćale porez, popravljale ono malo strojeva, te upravljale obranom naseobina. Muškarci su korišteni uglavnom za teške fizičke poslove i rasplod. Tako je ljudski rod ipak došao do kakve - takve harmonije.

Sve do pojave čovmuna. Čovmuni su bili rezultat evolucije gorila iz obitelji Gorilla gorilla. Stupanj razvoja dovoljan za sukobljavanje s čovjekom su dosegli nekih sedam stotina godina nakon posljednjeg Jo-Nbonj-Ovijevog fuka. Inteligencijom su podosta zaostajali za ljudima, ali su zato svi odreda bili preko dva metra visoki i nevjerojatno brzi i spretni u odnosu na svoju težinu koja je premašivala 250 kg. Sišli su s drveća i otpočeli borbu s čovjekom za prevlast na Zemlji. Ljudi su bili potpuno iznenađeni lukavošću i intenzitetom napada, te su ljudske naseobine hrpimice padale u ruke čovmuna. Kada su napokon uspjeli razraditi uspješnu taktiku obrane, bilo je prekasno; čovmuni su ovladali planetom. Preživjeli ljudi, njih svega deseci tisuća, morali su se povući. Otišli su u teško pristupačne planinske predjele, gdje ih čovmuni nisu mogli pronaći (niti su to željeli). Od tada se za njih više nije čulo.

Zemlja je postala planeta čovmuna

*****

Kako su godine prolazile, čovmuni su sve više gubili majmunske i poprimali ljudske osobine. Njihov razvoj je tekao neometano, ukoliko zanemarimo nekoliko manjih obračuna s (u međuvremenu razvijenim) čovpanzama, čovbunima i čovgutanima. Iznova su gradili civilizaciju na ostacima stare, iz koje su crpli sve što su smatrali dobrim, a loše su odbacivali. Najveći zamah su dobili kada su uspjeli ovladati jezikom i pismom, a na temelju zapisa što su preostali od ljudi. Tako je nastala mješavina jezika, nazvana Jusufgh, po njenom tvorcu, najučenijem od čovmuna. Ostali Jusufghovi pronalasci i otkrića bijahu parni stroj za pokretanje drobilica oraha, fenomenalno uspješni ručni otvarač za orahe (težak svega tri i pol kilograma!), te sustav za navodnjavanje plantaža oraha. Jusufgh je bio slavljen poput sveca među čovmunima.

Organizirani su organi vlasti, po jednostavnom, čvrstom i pravilnom načelu: glavni je onaj koji posjeduje najveću količinu inteligencije, znanja i iskustva. Izbori su se održavali svakih dvadeset i pet godina, što je bio sveti čovmunski broj, a dobiva se dijeljenjem prosječne težine odraslog čovmuna s deset. Neki su zahtijevali ukidanje dijeljenja s desetkom, ali je glavni argument njihovih protivnika bio kako je prosječni životni vijek čovmuna svega šezdest i šest godina. Pobjednik je u pravilu bio onaj koji je posjedovao najveću količini oraha - dakle Jusufgh. I tako su čovmuni sretno i slobodarski živjeli pod okriljem autokratske monarhije. Sve do jednog kobnog četvrtka. Tog četvrtka bi se historičari i analitičari (da ih je kojim slučajem bilo) dugo prisjećali kao ‘četvrtka kada je pukao posljednji orah’.

Za to je bio zaslužan upravo jedan od Jusufghovih pronalazaka. U pitanju je bio preparat za zaštitu orahovih stabala od dudovog svilca. On se, nestankom duda u posljednjem čovmunsko - čovječjem ratu bio prisiljen prekvalificirati na glodanje orahovih stabala. Dudovi svilci su uopće bili najveći izvor nerviranja za čovmunsku vrstu. Uništavali su oko četrdeset posto ukupne proizvodnje tog najmilijeg čovmunskog prehrambenog artikla (nešto poput tartufa za ljude, ali na mnogo višoj razini), koji je bio daleko vrjedniji od zlata, urana i banana zajedno.

Nažalost, pokazalo se kako je Jusufghov preparat bio i više nego uspješan. Toliko uspješan da je ne samo potamanio sve dudove svilce, već i sva orahova stabla odreda. To je bio kraj čovmunske civilizacije, jer oni jednostavno nisu mogli živjeti bez oraha. Nakon što su okrutno utukli Jusufha koji je tvrdio kako mu je sve to podmetnuto, te ga preparirali vlastitim preparatom, izvršili su kolektivno samoubojstvo ritualnim proždiranjem otrovanih oraha.

*****

Dječak za kontrolnom konzolom je rezignirano slegnuo ramenima i duboko uzdahnuo. Pred njim se nalazila hologramska projekcija planete prošarane zelenim i plavim djelovima. Na stolu s njegove lijeve strane nalazila se otvorena šarena kutija s natpisom: “Najnoviji doseg kućne zabave! Stvorite planetu i upravljajte njenom sudbinom! Sve Vaše odluke doista se provode! (Nije testirano na laboratorijskim životinjama.) Dječak je dodirnuo gumb i planeta se tiho ugasila.

I bi kraj svijeta.

 

 

 


Prethodni tekst