Žarko Milenić:
Raskrinkani bogovi

Žarko je definitivno najproduktivniji autor u našoj udruzi. Znam da su mu objavljena bar dva romana (jedan je mainstream), na hrpe pričica, prikaza, drama i inih tekstova (samo u Via Galactici već desetak), a piše i dalje neumorno. Samo naprijed, Žarko…

Za poglavicu Ho-Nolana Zir-Hul je uvijek bio karikatura od vrača. Sam Ho-Nolan nije Zir-Hula postavio za vrača. Učinio je to njegov prethodnik. Ho-Nolan nije znao s kojim motivom. Sam poglavica ne bi Zir-Hula angažirao ni da ljulja kolijevku njegovog najmlađeg sina.

Bio je običaj da se uz novog poglavicu postavi i novi vrač. Ho-Nolan je ovo pravilo prekršio iz dva razloga. Prvi je bio Zir-Hulov autoritet. Začudo, vrača su njegovi suplemenici poštovali. Poglavici nije bilo jasno zašto. Drugi je bila činjenica da je Zir-Hul Ho-Nolana nasmijavao. Čim bi vidio vrača, poglavičine usne bi se razvukle. Ma kako neraspoložen bio. Pa i sada dok je stajao ispred poglavičine kolibe, prve po veličini u selu. Dok je Zir-Hul nakon pozdrava promatrao poglavicu višeg i debljeg od njega. Vrač je poglavicu ovaj put podsjetio na pokislu kokoš.

- Što želiš, vraču?

- Stvar je ozbiljna i tiče se bogova...

Poglavica je jedva suzdržao smijeh. Vrač je uvijek bio ozbiljan. Nikad ga nitko nije vidio nasmijanog. Ali i tako ozbiljan, djelovao je da poglavica bude nasmijan.

- Da im se nije nešto dogodilo?!

- Ustvari...

- Zašto oklijevaš? Govori!

Vrač se skanjivao. Razmišljao. Da li da priča ili ne? Ali došao je s namjerom da ispriča. Poglavica bi se u protivnom izderao na njega. A to bojažljivom Zir-Hulu zaista nije trebalo!

I započeo je...

* * *

Prvi Bijeli bog je hvalio mokansku žestoku vodu. Popio bi svaki dan punu tikvicu. Onda bi se plesao i pjevušio. Na Mokancima čudnom jeziku. Mlađi Mokanci željeli su naučiti taj jezik. Ali Prvi Bijeli bog im je odmah stavio do znanja da obični ljudi nisu u stanju naučiti jezik bogova.

Kako je onda vrač Zir-Hul mogao naučiti taj sveti jezik? Nije valjda da je bio pametniji od ostalih?

Vrač je bio taj koji je prevodio ono što bogovi govore. Preveo je i ovo objašnjenje Prvog Bijelog boga:

- Mi bogovi tako hoćemo! Udahnuli smo u duh vašeg vrača malo naše božanske moći kako bi bio most između vas i nas!

Ovo je bio još jedan razlog da Zir-hul ostane i dalje mokanski vrač.

Dakle, pričao je vrač poglavici, Prvi Bijeli bog je po običaju svom plesao i pjevušio. A onda je - povratio!

* * *

- Je li to sve? - upita vrača iznenađeni poglavica.

- Da nastavim?

- Što čekaš!

* * *

Drugi Bijeli bog je udisao opij. To za Mokance nije bilo nikakvo čudo. Udisali su i oni. Oduvijek. Čudo je bilo što je Drugi Bijeli bog preko vrača zabranio Mokancima da to i nadalje čine. Jer to, poručio je Drugi bijeli bog, priliči samo bogovima!

Zašto?, pitali su Mokanci svog vrača.

- Ne znam - odgovorio je Zir-Hul. - Drugi Bijeli bog je tako odredio i nije naše da o tome razmišljamo.

Dakle, ovaj put je Drugi Bijeli bog nakon što je udisao opij učinio nešto novo. Popeo se na žrtvenik. Nije poletio kako je vrač pretpostavljao. Pao je kao što bi pao i svaki durgi Mokanac. Uz to je razbio nos. Iz nosa je čak potekla krv!

* * *

Poglavica dograbi svoju ratničku sjekiru.

- Ima još... - reče vrač.

* * *

Treći Bijeli bog je vodio ljubav s dvije Mokanke. U mokanskom naselju rođeno je više djece čiji su očevi bili bijeli bogovi. Njihova boja kože je crvenkasta. Za razliku od Mokanaca bogovi se prema toj djeci nisu odnosili s poštovanjem. On su za njih bila kao i ostali Mokančići. U tome nije bio izuzetak ni Treći Bijeli bog na kojeg je većina malih polubožića ličila.

Dakle, Treći Bijeli bog je nakon svojih seksualnih aktivnosti izašao iz najveće kolibe u selu. Onda je čučnuo iza najbližeg žbuna. Tu je vršio nuždu!

* * *

Naslonjen na okrvavljenu sjekiru poglavica upita vrača:

- Što ćemo reći ostalima? Kako da opravdamo ovo bogoubojstvo?

- Oni nisu bili nikakvi bogovi - reče hladno Zir-Hul.

- Nisu?! - zaprepasti se Ho-Nolan. - Kako znaš da nisu?!

- Bili su ljudi kao i mi, Mokanci. Doletjeli su u onoj velikoj letećoj kolibi koju smo prozvali Hram Bijelih bogova. S planeta po imenu Zemlja. To mi je ispričao onaj prvi koji je najviše od njih trojice volio piti žestoku vodu. Oni bi se davno vratili da im se leteća koliba nije pokvarila. Nisu znali kako je popraviti. Koji silni bogovi!

- Onda ćemo tako i reći ostalima.

- Imam bolju ideju... - reče vrač.

- Reci.

- Neka bogovi ostanu bogovi. Reći ćemo da su otišli, i dok se ne vrate, da su nas dvojicu postavili za svoje zamjenike!

Poglavica se opet nasmiješio.