|
Neprijateljski
rudnik*:
o miševima i prijevodima
Jeste li zadovoljni
kvalitetom prijevoda objavljenih SF djela u Hrvatskoj?
Došlo
mi tako neki dan, nakon kontakta s jednim od naših
SF-profesionalaca, da se upitam: ma koga vraga ja
to radim? S koji se pravom ja, SF-fan ne-profić, obični
konzument, potrošač, hobist, igram zle šumske vukodlačine,
književnog kritičara-zanovijetala? Je li baš pošteno
samo se tako zavaliti u sjedalicu sa zalihom čipsa
i soka, i onda, nakon par sati čitanja, pljuckati,
isprika, prikazivati nečiju ozbiljnu muku i trud,
nečije nastojanje da se kako-tako zasluži kruh i krigla
pive? Ma čega sam se ja to primio, pomislih. A da
malo začepim, ha?
Pa
sam te svoje sumnje, sličnim riječima, izravno izrazio
jednome drugom našem SF-profesionalcu. Taj me samo
ispod uha poslušao, iskosa pogledao, i odvratio: Ne
lupetaj. I nastavio, da imam sva prava pisati o onome
što mislim da je dobro, a isto tako i o onome što
nije. Profesionalci i postoje zbog fanova-potrošača,
kupaca, u krajnjem slučaju, rekao je, profići od
njih i žive. Nisu bogomdani, da im se ništa ne smije
prigovoriti. Posao im je da budu što kvalitetniji.
Pa
sam shvatio. Kao što i u mojem poslu greške nisu dopuštene,
a eventualne me skupo koštaju, tako niti SF-profesionalac
nema pravo biti loš - inače će umrijeti od gladi.
Ja imam konstantnu profesionalnu kontrolu rada i odluka,
a SF-profesionalci imaju svoju publiku, čitatelje,
gledatelje, fanove-kupce, a u oba slučaja kakvosnost
je imperativ koji odvaja učinak od lijenosti, umijeće
od škarta. Naravno, prigovorite mi kako je umjetnost
neizmjeriva običnim mjerilima i kako se ne može
samo tako cijeniti, bla-bla, pa ću vam odgovoriti
da su i Leonardo, Shakespeare, Tolkien i Zelazny bili
primorani s vremena na vrijeme nešto pojesti. I ovako
se golema količina in trutova šlepa mirnim umjetničkim
vodama, skuplja bogate otpatke tuđe inercije ideja
i tavori na šupljim lovorikama - što bi bilo tek da
kritike (bila ona kakva bila) nema?
Ovaj
je tekst isprva bio zamišljen kao usporedni prikaz
nekih zbirki pripovjedaka koje se u posljednje vrijeme
tiskaju u nas, kao neka vrst hommagea ramišljanjima
pokojnog Terryja Carra o njihovoj navodnoj komercijalnoj
neisplativosti radi veće zahtjevnosti od romana. Ali
sam od toga, čitajući zadnjih desetak domaćih izdanja,
novela i zbirki, definitivno odustao. Zašto? Pa zbog
njihovog, bože mi prosti, prijevoda. Sad dobro pogledajte
naslov. Da, nažalost, neprijateljsko rudarenje se
prilično razvilo u posljednje vrijeme
Prema
pozitivnoj hrvatskoj legislaturi o autorskim pravima,
prijevod sa stranog jezika ima status autorskog djela,
što ugrubo znači da je prevoditeljev rad istovjetno
zaštićen i u stanovitoj mjeri izjednačen sa pravnim
značajkama originalne kreacije, dakle, sa samim stvaralaštvom.
Idealni prevoditelj, notorna je činjenica, trebao
bi i sam biti literat, književnik, pisac, a ako već
nije (kažem ja), morao bi se prema prijevodu kojeg
se primio ponašati kao prema svome autohtonom ostvarenju
- kao prema priči koju je sam napisao. Kad bi naši
prevoditelji barem djelić toga imali na umu!
Nažalost
i nasuprot, moram reći kako sam stekao dojam, gledajući
unatrag godinu-dvije, da su hrvatska SF-ostvarenja
na tome planu, uz rijetke časne iznimke, uglavnom
nekontrolirana nabacivanja tzv. novohrvatskim, i
to u komičnoj i otužnoj kombinaciji s reliquiae reliquiarum
toksične mutacije koju su neki nekad nazivali jugoslavenskim
jezikom. Jest, jest, dobro ste pročitali, a vjerojatno
i primijetili: u svezi glede čimbenika, nagurani rame
uz rame s talasima, kandžama, mašinama, grudvama,
tečnosti
nevjerojatno ali istinito, nekakav miš-maš
naslijeđa i onoga što prevoditelji valjda čuju u
izvješću iz Sabora poslije Dnevnika, pa misle da se
time kupuje ulaznica za poznavanje hrvaštine i licenca
za rudarenje. Očito, suprotnost vremena kad je nakladništvo
bilo isključivo stvar velikih državnih institucija
u kojima su prevoditelji barem bili stručno profesionalno
kvalificirani, vraća nam se situacijom posve nekontroliranog
privatnog poduzetništva gdje se toga posla primaju
bjelodano potpuni diletanti, a onda se svi skupa čude
slaboj prodaji i potcjenjivanju žanra. Što je tome
uzrok? Tjera li ih netko da tako prevode? Kakva im
se to Poeovska klatna njišu nad glavama? Gdje su im
profesionalni lektori, korektori, redaktori? Gdje
im je pamet? Kao da je hrvatski književni jezik stvar
pogodnog povijesnog trenutka, trenda ili nečije direktive,
kao da se nikako nije moguće već jednom riješiti komparacija,
ravnomjerne zastupljenosti i još 1918. godine nakalemljene
degenerirane pupkovine omotane oko ustrašenih vratova.
Ma ne bojte se, gospodo, vampir je nedavno definitivno
proboden glogovinom, glava mu odsječena, a pepeo rasut
na sve četiri strane. Niti Bram Stoker ga više ne
bi oživio.
Moram
još nešto izravno ustvrditi. Ta naša sirota i već
poodavno nasmrt izraubana hrvatska jezična medalja
po meni ima dvije strane: na prvoj su tzv. novohrvatski
(koji zapravo ne postoji - sve su te nove riječi
poodavno ovdje i samo su u nekom prijeratnom povijesnom
trenutku bile označene nepodobnim - pogledajte starije
knjige, čak i ne tako davna izdanja) i razni neologizmi
(posve normalna i u svim jezicima uobičajena stvar,
naravno, ako dolaze od pisaca, književnika, jezičara,
a ne s političkih tribina), a na drugoj često napadano
tzv. jezično čistunstvo i njegov antonim, negdašnje
bratsko mazanje očiju, bogatstvo jezika. Obje ujedinjuje
i razjašnjava posve jednostavna istina da nitko u
svakodnevici ne govori književnim jezikom, ali ovdje
se dvostruko debelo potcrtano radi o pisanoj riječi
- a pišu kako govore (što otprilike znači: kako im
padne na pamet) samo na bliskom istoku, pa ih ceo
svet razume. Žalim, ali jednom zauvijek: ne, hvala.
Dakle,
gospodo rudari, vidite što se sve događa kad me tjerate
da čitam kako prevodite the way of all flesh kao kud
sve meso ide ili hired guns kao unajmljeni topovi,
a sve to glede talasa? Ali ajme, čak bih i to možda
probavio (nek vas voda nosi), da nije bilo goleme
količine apsolutno frustrirajućih situacija u kojima
pročitam odlomak, potresem glavom od nerazumijevanja,
a zatim krenem zamišljati očito bukvalno prevedene
rečenice i u njima tražiti smisao otisnutog. Ljudi
moji, ja sam samo prosječan školski poznavatelj engleskog
jezika, a doveden sam u situaciju da mi bude zlo čitati
odličnu pripovjetku/roman koje kao da je preveo mali
Ivica iz trećeg srednje. U tom se poslu ne može i
ne smije nagađati - ili se potrudite i znajte što
radite, ili idite pa krampajte po nečijim pločnicima,
a ne po mojem čitateljskom uživanju.
A
zašto u ovome tekstu nema imena, naziva? Jednostavno,
zato što sam sretan da se unatoč svim nevoljama i
PDV-u na knjige, po mojoj skromnoj ocjeni, stvari
ipak kreću uzlaznom crtom. Objavljenih djela je sve
više, a neka izdanja i projekti koji su me na ovo
izravno potakli (kapi preko ruba već pune čaše) zaslužili
bi nepodijeljene javne pohvale i potporu
da su barem
korektno prevedeni. Stoga, gospodo rudari, shvatite
ovo kao čisto potrošačko, konzumentsko, hobističko
upozorenje. Ali samo zasad, jer nastavite li tako,
pomrijet ćete od gladi.
Kruno
*)
Tako je naziv SF-filma "Enemy Mine", inače načinjenog
po romanu Barryja Longyeara, svojedobno preveden na
HRT-u.
|
