Besplatni Web Hosting | Web Hosting | Registracija Domena | Supetar | Jeftinije Telefoniranje | Mikrotik Hrvatska | Croatia Holidays | Croatia Apartments
Opće upute, nagrade, razno...
SF/fantasy vijesti
Novi broj
Stari brojevi
SF/fantasy udruga
SF/fantasy konvencija
SF/fantasy pisci, arhive, mrežne novine...
English page
Samo tekst
E-mail
Netscape Navigator Microsoft Internet Explorer
Opera 3.5

Diskovni prostor ljubaznošću Systematics- Frios, Osijek. Hvala!
Via Galactica #10
Prethodni tekst
Slijedeći tekst

Bruce Bethke

Bruce Bethke:
Cyberpunk


(Prijevod: Kruno)

Bruce Bethke je pisac i računalni savjetnik koji živi u Oakdaleu, Minnesota, USA. Dosad mu je objavljeno preko 40 kratkih priča i novela i dvjestotinjak stručnih napisa o računalima, a njegov roman iz 1995, Headcrash, osvojio je nagradu Philip K. Dick. Koliko je nama poznato, u Hrvatskoj mu je izašlo samo jedno suautorstvo (s Phillipom Jenningsom), "Smrt majstora topnika", u Futuri broj 5. Dotični inače tvrdi kako je on osobno izumitelj termina "cyberpunk", ujedno i naslova ove priče koju vam uz njegovo ljubazno dopuštenje donosimo, a budući da je 1983. recenzent Amazing Storiesa bio glavom Gardner Dozois, nema razloga da mu ne vjerujemo. Dakle, ljubitelji cyberpunka, evo kako se stvarala povijest...


Budilica je vrisnula u sedam, a ja sam bio van iz svoje vreće za spavanje, uključio se i podigao na vezu u nanosekundama. I to je bilo sve što sam uspio. Čim se sistem podigao, dobio sam -

CRACKERS / BUDDYBOO / 8ER

- preko kanala koji sam brzo zatvorio. Vraga! Rayno je bio na vezi prije mene, kao i uvijek, a ta je poruka značila da se netko probio u našu mrežu - što je opet bilo gore nego neugodno! Ništa u tom trenutku nisam mogao, pa sam navukao džemper, začešljao kosu i sišao dolje.

Mama i Tata bili su pri doručku kad sam kliznuo u kuhinju. "Dobro jutro Mikey!" rekla je mama smiješeći se. "Toliko si dugo noćas bio budan da sam mislila da te neću niti vidjeti prije no što odeš na tranzis."

"Imao sam razbiti težak program", rekoh.

"No", rekla je ona, "sada možes sjesti i pristojno doručkovati." Okrenula se da izvuče nekoliko Sara Lee kolačića iz mikrovalne i stavi ih na stol.

"Da si svoju domaću zadaću uradio na vrijeme, ne bi morao probdjeti cijelu noć", promrmljao je Tata preko svog kaviksa i faksiranih novosti. Pljusnuo sam nešto soka u čašu i gutnuo, ubacio Saru Lee u usta i krenuo otići.

"Što?", pitala je Mama. "To ti je sav doručak?"

"Nemam vremena", rekoh. "Moram stići u školu ranije da vidim da li program radi." Tata je još nešto mrmljao, a Mama ga je smirivala, ali nisam baš čuo jer sam već bio vani.

Uhvatio sam tranzis za školu, za svaki slučaj, ako starci gledaju. Dva bloka niže sišao sam i prebacio se na liniju u suprotnom smjeru. Još par prebacivanja i stanica dalje, i upao sam glavačke u Frendove Cijelonoćne Hamburgere. Rayno je bio u našem separeu, blješteći nad svojim kaviksom. Bilo je pet do osam i prestigao sam Georgiea i Lisu.

"Što ima na vezi?" upitah, sjedajući na svoje mjesto, preko puta Raynoa. Samo me pogledao kroz trepavice i jasno mi je bilo da ne pitam više.

U osam dođe Lisa. Ona je Raynoova cura, ili bi htjela da jest. Jasno mi je zašto: Raynou je sedamnaest - dvije je godine stariji nego mi ostali - i nosi sjajnu plastiku i kosu ošišanu u stršeću četku (moj je tata skoro spalio svoje čipove kad sam mu rekao da bih i ja takvu frizuru), i tolika je faca da je ne bi ni dotaknuo, čak ni da ga moli. Lisa je sjela pokraj njega ne trepćući.

Georgieja još nije bilo u osam i pet. Rayno je provjerio sat, a zatim konačno podigao pogled sa svog kaviksa. "Provaljen nam je kompajler", rekao je. Lisa je opsovala, i ja sam. Radili smo na svom originalnom kodu i strogo smo štitili privatnost svoje mreže. Mislim, naši starci bi pošizili da su stvarno znali što namjeravamo. A sad nam je netko njuškao po poslu.

"Georgiejev stari?", upitah.

"Čini se." Opet sam opsovao. Georgie i ja smo započeli našu mrežu povezujući svoje terminale nekim programčićima koje samo spremili u kućni poslovni sustav njegovog starog. Moj tata ne bi prepoznao opsisa ni da se u njega zaleti, ali Georgiejev stari - on je zelenozubi. Tehno-tip. Ušao je u trag jednom našem opsisu prije nekog vremena i pokušao ga izolirati, da vidi što mu je namjena. Jedva smo se izvukli taj put.

"Ima li tko ideju koliko je daleko došao?", upitala je Lisa. Rayno je pogledao kroz nju u ulazna vrata. Georgie je baš stizao.

"Otkrit ćemo", rekao je Rayno.

Georgie je ušao smiješeći se, ali kad je vidio Raynoov pogled, sjeo je pored mene kao da mu je stolica minirana.

"Dobrojutro Georgie", rekao je Rayno, smiješeći se kao morski pas.

"Nisam zeznuo!", zacmoljio je Georgie. "Nisam mu rekao ni riječi!"

"A kako je onda, k vragu, skužio?"

"Znaš kakav je, šašav! Obožava zagonetke!" Georgie me molećivo pogledavao tražeći podršku. "Zato sam zakasnio. Pokušao me iscijediti, ali mu nisam rekao ništa! Mislim da ga je samo djelomice otvorio. Nije me pitao za mrežu!"

Rayno sjede natrag, pogledavši nas sve, i smiješeći se. "Klinci, nemate pojma kakve ste sreće. Bio sam na mreži noćas i spazio nekog tko nije znao kodove osiguranja, a prtljao je po Georgiejevom kompajleru. Promijenio sam neke stvari. Dok ih tvoj stari skuži, pa…"

Odahnuh olakšano. Vidite sad na što sam mislio kad rekoh da je faca? Rayno nas je imao u šaci cijelo vrijeme!

Rayno je tresnuo šakom o stol. "Ali kvragu, Georgie, moraš bolje paziti na njega!"

Tad nam se nasmiješio i častio nas sve cugom i kolačima. Lisa je pila višnja-kolu, a Georgie i ja smo uzeli kaviks, baš kao i Rayno. Bože, što je ta stvar odvratna! Kad smo popili, Rayno je otkopčao svoj džemper i posegnuo unutra.

"Sad, klinci", rekao je tiho, "vrijeme je za malo prave zabave." Izvukao je svoj mikroterminal. "Nema više škole!"

Još se uznojim kad vidim taj termimal - prava ljepotica! To je zapravo Zeilemann Nova 300, ali smo proveli toliko vremena prerađujući ga da je sad posve nov od matične ploče nadalje. Visoke komunikacijske brzine, s mnogo radne memorije, smanjen, priključiv na gotovo sve, s nadodanim zaslonom jedva veličine vid-kazete; dao bih uho za jedan takav. Uporabili smo čip-programator Georgiejeva starog da ubacimo neke specijalne trikove u ROM, tako da nije bilo sustava u Gradskoj Mreži s kojim nije mogao komunicirati.

Rayno je naručio pametaksi, pa smo otišli iz Frenda. Ne više u tranzisu, već sa stilom! Platili smo pametaksiju preko računa neke odvjetničke tvrtke i kružili čitavim Istočjem.

Vožnja nam je nakon nekog vremena dojadila, pa samo ga preusmjerili prema knjižnici. Najviše zabavnih stvari činimo iz knjižnice, jer nas tamo nitko ne smeta. Zapravo tamo nitko niti ne zalazi. Poslali smo pametaksi na Zapad, još uvijek na račun odvjetnika. Za ući u knjižnicu pored čuvara i knjižničara treba samo mahanuti ID karticama, pa smo se strčali među police.

Sad, možete mahati ID karticama koliko hoćete da pristupite knjižničkim sustavima - što ne vrijedi polovice straha kao kad su vam ID kartice nakićene krivotvorinama poput naših - a oni stvarno dobro paze. Ali često premještaju svoje terminale uokolo, tako da imaju komunikacijske priključke po cijeloj zgradi. Pronašli smo jedan slobodan, a ja i Georgie smno pazili dok je Rayno priključivao svoj terminal i spajao se na vezu.

"Digni me na Mrežu", rekao je, dodajući mi terminal. Još nemamo spremnog opsisa za mrežiranje, tako da Rayno meni daje brze i teške poslove.

Odvedoh nas kroz podatkofone i knjižnički sustav u Gradsku Mrežu. Dakle, starci nikad neće razumjeti. Oni još uvijek misle da računalo mora biti mozak u samo jednoj kutiji. Ja dobijem isti učinak s opsisima spremljenim na stotinu mjesta, jednom kad ih povežem zajedno. Gotovo svako računalo ima podatkofonski priključak, Gradska Mreža je strašan sustav poveznica, a Raynov mikroterm ima pameti da čisto dovrši posao, tako da nas nitko ne može spaziti. Izvukao sam kompajler iz računala Georgiejevog starog i digao se na Mrežu. Onda sam vratio terminal natrag Raynou.

"Fino, haj’mo se malo zezati. Ima li zahtjeva?" Georgie je htio nešto da se osveti svom starom, a ja sam imao novu rutinu za isprobati, ali se Lisine oči zakrijesiše kad Rayno terminal dade prvo njoj.

"Ja bih spržila Lewisa", reče ona.

"O kvragu!" požalio se Georgie. "Pa učinila si to prošli tjedan!"

"Opet mi je dao komada iz zadaće."

"Ja nikad ne dobijam jedinice. Da malo više učiš -"

"Georgie", meko je rekao Rayno, "Lisa je na redu." I to je bilo riješeno. Lisine su se oči apsolutno sjajile.

Lisa se vratila na Gradsku Mrežu i naručila par stotina skupih bezveznih knjiga na Lewisov knjižničarski račun. Onda mi je faksirala kompletnu Enciklopediju Britaniku, tako da se ispiše direktno u njegov ured. Pa je došao moj red.

Georgie i Lisa gledali su dok sam pristupao Mreži. Rayno mi je zirkao preko ramena. "Nešto novo ovaj tjedan?"

"Avionske rezervacije. Bio sam sa svojim starim prije dva tjedna kad je dogovarao poslovni put, pa mi se učinilo da bi od toga moglo biti štogod zabave. Skenirao sam kartu vrlo pažljivo i pokupio pristupni kod."

"U redu, pokaži mi što možeš."

Tako sam lako ušao da sam prvo samo pobrisao par rezervacija, tek toliko da vidim ima li koje sigurnosno zvonce ili zviždalica.

Niti jedno. Nema provjera, nema zaporki, nema provjernih kodova. Počistio sam par desetaka ljudi bez padova ili zakočenja. "Isuse", rekoh, "nema nikakvog osiguranja!"

"Rekoh ti. Starci su čak i gluplji no što izgledaju. Georgie? Lisa? Hodite amo vidjeti što isfuravamo!"

Georgie je stvarno bio ozbiljan i puno pitao, ali se Lisa dosađivala i puckala žvakaću i pokušavala se držati bliže Raynou. Tad je Rayno rekao: "Vrijeme je da se okanemo dječjih poslova. Počisti let."

I jesam. Bilo je to jednostavno kao snimiti nešto. Čvrknuo sam par tipki, potvrdio, i cijeli je avion nestao iz svih rezervacijskih datoteka. Dečko moj, al’ će biti iznenađenja kad se pojavi na sletištu. Počeo sam mesti sve redom, ali me Rayno prekinuo.

"Možda nema zvona i zviždalica, ali ako počistiš cijeli blok letova, vidjet će se. Gle’ ovo." Uzeo mi je terminal i na brzinu skuhao rutinu u RAM-u, uopćenu, koja je pobrisala sve letove koji su odlazili u :07 sati tijekom cijele slijedeće godine. "Eto, tako se to radi bez tragova."

"To je bilo pametno", ubacio je Georgie, meni. "Mike, ti si genijalac! gdje samo nalaziš te ideje?" Rayno je izgledao stvarno zabavljeno.

"Moj red", rekao je Rayno, izlezeći iz sustava avionske kompanije.

"Što je slijedeće?", upitala ga je Lisa.

"Pa mislim, nakon rezervacija…" Georgie nije shvatio da treba zašutjeti.

"Georgie! Mike!", psiknuo je Rayno. "Pazite!" Blaže je dodao: "Vrijeme je za Ono Veliko."

"Jesi siguran?", upitah. "Rayno, ne mislim da smo spremni."

"Spremni smo."

Georgie počne cmizdriti. "Uvalit ćemo se u veliku nevolju -"

"Mekušac", pljucne Rayno. Georgie začepi.

Radili smo na Onom Velikom preko dva mjeseca, ali se još uvijek nisam osjećao sigurno. Skoro smo dobili čisti ako / onda / inače: ako Ono Veliko proradi / onda ćemo se obogatiti / inače… e, oko tog inače sam bio nesiguran.

Georgie i ja smo zurili dok je Rayno počinjao s poslom. Opet se vratio u Gradsku Mrežu, pozvao probijajućeg opsisa iz NašeMreže i ubo ga u Trgovačku banku. Ja sam se šetao po njihovom sustavu kako sam htio, ali nikad nisam stvarno dirao njihove račune; samo sam pokušao, da vidim da li mogu. Moji su usađeni podaci bili tamo oko tri tjedna i nitko ih nije zamijetio. Rayno je mislio da bi bilo gala upotrijebiti računalo jedne banke za probijanje sustava druge.

Dok je on bio zaposlen njuškanjem i probijanjem, začuo sam korake u blizini i pošao provjeriti. Bio je to samo neki starac u potrazi za tihim mjestom za spavanje. Dok sam se vratio, Rayno se već bio povezao. "Okej, klinci", reko je, "to je to." Pogledao je da se uvjeri da ga svi pozorno pratimo, a zatim podigao terminal i zabo prst u RETURN tipku. To je bilo to. Zurio sam u zaslon, očekujući što će biti inače. Rayno je izračunao da će trebati oko devedeset sekundi.

Vidite, Ono Veliko je bilo Raynoova zamisao. Čuo je o nekim klincima u Shermanovom Hrašću koji su se umalo provukli s elektroničkim prijenosom sredstava od pet milijuna dolara; nisu ih otkrili sve dok nisu pokušali novac ostaviti na osobni štedni račun sa saldom od svega 40 dolara. Tad su se sve crvene zastavice podigle.

Rayno je cool; Rayno je pametan. Mi nećemo biti pohlepni, mi ćemo EPS samo pedeset tisuća. I to neće izgledati čudno, jer će prijenos teći preko legalnih računa, a tek zatim na dvadeset lažnih koje smo već prije otvorili.

Ako sve bude u redu.

Zaslon se zacrnio, trepnuo i pokazao: PRIJENOS ZAVRŠEN. ŽELIMO VAM UGODAN DAN.

Zaviknuh, ali se sjetih da smo u knjižnici. Georgie je izgledao manje ustrašen. Lisa je izgledala kao da će napasti Raynoa. Rayno je samo kratko bljesnuo svojim polusmiješkom i krenuo van. "Tulum je gotov, djeco."

"Ja nisam došao na red", promrmljao je Georgie.

Rayno se skidao s Mreže i isključivao sustav. Sporo se okrenuo i pogledao Georgieja kroz te svoje trepavice: "Još si uvijek na popisu."

Georgie je to progutao jer niti nije mogao ništa drugo. Rayno je sklopio i zamotao mikroterm, i strpao ga natrag u svoj džemper.

Uzeli smo pametaksi pred knjižnicom i otišli na neko-mjesto koje je Lisa odabrala za ručak. Georgieju je pala na pamet ideja da zezne pametaksijev mozak, tako da slijedeći putnik dobije besplatno putovanje po cijeloj državi, ali mu Rayno nije dopustio. Nije s njim ni pričao za vrijeme ručka.

Poslije jela sam ih nagovorio da odemo u Martinove Mikrostvarčice. To je jedno od mojih omiljenih mjesta. Martin je jedini Odrasli koji se zna poslužiti računalom, koji me ne podcjenjuje i nikad mi ne govori da ne diram ovo ili ono. Zapravo, Martin je bio sretan što nas vidi, sve otkad je Rayno od njega kupio onaj videografički animacijski izložak od 3000 dolara, za Lisin rođendan.

Martin je sjedio za svojim terminalom kad smo ušli. "O, bok Mike! Rayno! Lisa! Georgie!" Svi smo otpozdravili. "Drago mi je da vas opet vidim. Što mogu učiniti za vas?"

"Samo gledamo", rekao je Rayno.

"No, to je besplatno." Martin se okrenuo svome terminalu i stisnuo još nekoliko IN tipki. "Vraga!", rekao je terminalu.

"U čemu je problem?", upitala je Lisa. "Problem je u meni", rekao je Martin. "Radim na jednom programskom paketu, ali skroz mi se ruši i ne znam što nije u redu."

Rayno je upitao: "Čemu služi?"

"O, to je sustav za procjenu nekretnina. Znaš, buduća-vrijednost-u-sadašnjoj-valuti. Pad vrijednosti, inflacija, amortizacija, pristojbe…"

"Reci našim jezikom", prekine Rayno. "Koje varijable računa?"

Bob Walters: Cyberpunk 1982.Martin je počeo objašnjavati, a Rayno mi je rekao: "To izgleda kao nešto za tebe." Martin je istovario svojih sto pedeset kilograma sala iz stolice i gledao s olakšanjem kako se ja smještam tamo. Pregledao sam parametre, upoznao se s Martinovim programom, i poradio tu i tamo. Martin je počinio samo nekoliko grešaka. Svakom se to moglo dogoditi. Otklonio sam ih i stao učitavati ispravan program, onako iz glave.

"Ma vidi ti to", rekao je Martin.

Nisam odgovorio, jer sam mislio na assembleru. Za deset minuta sam ga imao gotovog, iskompajliranog, i potjerao nekoliko provjera. Radio je savršeno, naravno.

"Jednostavno ne mogu vjerovati", rekao je Martin. "Vi klinci programirate lakše no što ja govorim."

"Ništa naročito", rekoh.

"Možda za tebe. Znao sam dečka koji je začas naučio arapski, znao je reći istu stvar." Potresao mi je ruku, počešao se po bradi, pogledao me u lice i nasmiješio se. "Bilo kako bilo, puno hvala, Mike. Ne znam kako da se…" Pucnuo je prstima. "Vidi, baš sam dobio nešto neki dan, kladim se da će te zanimati." Odveo me do vitrine s izlošcima, povukao ladicu van i stavio ga na staklo. "Posljednja riječ u mikroterminalima. Zeilemann Starfire 600."

Dobro da nisam pao! Onda sam se povratio dovoljno da ga dotaknem. Podigao sam preklopni zaslon, prešao prstima preko dirki, i jednostavno ga poželio! "Pametan je", rekao je Martin. "Mali, brz i jak."

Rayno ga je promatrao hladno. "Moj 300 je još uvijek brži", rekao je.

"I trebao bi biti", reko je Martin. "Prepravio si ga do daske. Ali je 600 gotovo jednako brz, a košta nekih 1400 dolara. Mislim da si ti potrošio bar tri tisuće prepravljajući svog."

"Mogu li ga isprobati?", upitao sam. Martin me uključio, pokrenuo sam sistem i podigao se na vezu. Radio je sjajno! Tih, precizan; možda ne tako brz kao Raynoov - ali nisam mogao vidjeti razliku. "Rayno, ovo je prava stvar!" Pogledao sam Martina. "Možemo li se nekako dogovoriti…?" Martin je pogledao natrag prema svome terminalu, gdje je program za procjenu vrijednosti nekretnina još uvijek odrađivao seriju testova, bez greške.

"Razmišljao sam o time, Mike. Maloljetnik si, pa te ne mogu zakonski zaposliti." Počešao je bradu i oblizao usnice. "Ali tom klijentu, za koga je i program o nekretninama, naplaćujem cijelu hrpu novca i ne čini mi se pošteno da… ovako ću ti reći. Možda te ne mogu zaposliti, ali svakako mogu kupiti programe koje pišeš. Bit ćeš mi savjetnik za, hm… sedam drugih projekata poput ovog, i dogovorili smo se. Zvuči li ti pošteno?"

Prije no što sam stigno viknuti da, Rayno se ugurao između mene i Martina. "Ja ću ga kupiti. Reci koliko." Izvukao je naplatnu karticu iz džepa jakne. Martn je zinuo. "Dakle, što čekaš? Moja je plastika dobra kao i bilo čija."

"Ali… dužan sam Mikeu", prosvjedovao je Martin.

"Koliko? Ne duguješ nam ništa."

Martin je progutao. "Okej, Rayno." Uzeo je karticu i provjerio je. "Čista je", rekao je Martin, iznenađen. Unio je prodaju i počeo se smijati. "Pojma nemam odakle vam toliko novca, klinci!"

"Pljačkamo banke", rekao je Rayno. Martin se još više smijao, Rayno se smijao, svi smo se smijali. Rayno je pokupio terminal i izašao iz trgovine. Čim smo bili vani, pružio mi ga je.

"Hvala, Rayno, ali… možda sam mogao sklopiti posao sam."

"Sretan rođendan, Mike."

"Rayno, moj rođendan je u kolovozu."

"Hajde da nešto bude jasno. Ti radiš za mene."

Nastava je skoro bila gotova, pa smo se vratili u Frendove Hamburgere. Na putu, u pametaksiju, Georgie je uzeo moj novi Starfire, pažljivo ga otvorio i provjerio komponente. "Vrlo lako možemo udvostručiti brzinu prijenosa podataka."

"Ostavi ga kakav jest", rekao je Rayno.

Razišli smo se u Frendu, a ja sam sjeo na tranzis za doma. Imao sam sreće, jer Mama i Tata nisu bili kod kuće, pa sam kliznuo na kat u svoju sobu i sakrio Starfire u ormar. Želio bih imati cool roditelje kao Rayno. Nikad mu ne postavljaju glupava pitanja.

Mama je došla u uobičajeno vrijeme i pitala me kako je bilo u školi. Nisam morao puno pričati, jer je baš tad pećnica rekla da je ručak gotov, pa je Mama stala pristavljati stol. Tata je došao pet minuta kasnije i počeli smo jesti.

Telefon je zvonio na pola objeda. Ja sam skočio i javio se. Bio je to Georgiejev stari, i htio je pričati s mojim Tatom. Dao sam mu telefon i pokušao prisluškivati, ali je otišao u susjednu sobu i govorio stvarno tiho. Naglo više nisam bio gladan. Ionako nikad nisam volio smrznuti tofu* za desert.

Tata nije dugo bio tih. "On je što?! No, hvala vam što ste mi rekli! Razjasniti ću to odmah sad!" Objesio je slušalicu.

"Tko je to bio, Davide?", upitala je mama.

"Gospodin Hansen. Georgiejev otac. Mike i Georgie se opet druže s onom propalicom Raynoom!" Potražio me pogledom. Umalo mi je uspjelo proći kroz kuhinjska vrata. "Michael! Jesi li li bio danas u školi?"

Pokušao sam govoriti smireno. Mislim da mi se grlo prehladilo od onog jogurta. "Da… da, jesam."

"Pa kako te onda gospodin Hansen vidio da izlaziš iz knjižnice u centru?"

Zapeo sam. "Ja… bio sam tamo jer nešto istražujem."

"Za koji predmet? Hajde, Michael, što to učiš?"

Bilo je previše istovremenog unosa podataka. Zakočio sam se.

"Davide", Mama je rekla, "nije li to malo prenaglo? Sigurna sam da postoji objašnjenje."

"Martha, gospodin Hansen je pronašao u svom računalu nešto što su Georgie i Michael ostavili tamo. On misli da se petljaju s bankama."

"Naš Mike? Ma to je neka loša šala."

"Nemaš pojma koliko je to ozbiljno! Michael Arthur Harris! Daj objasni, zašto po cijele noći sjediš za tim terminalom? Što je stvar u Hansenovom računalu? Odgovori mi! Što ti to činiš?!"

Oči su mi bljesnule. "Ne tiče te se! Ne zabadaj nos u stvari koje nikad nećeš razumjeti, ti zastarjela olupino!"

"Dosta! Nemam pojma što je to s vama prokletim balavcima, ali znam da ta stvar ne pomaže!" Pojurio je u moju sobu. Pokušao sam ga preteći uz stepenice, ali bezuspješno. Mama je dojurila gore baš kad je počupao sve utičnice iz mog terminala.

"Davide", rekla je, "ne misliš li da si malo pregrub? On to treba za domaću zadaću, zar ne, Mike?"

"Ovaj put nema isprika, Martha! Stvarno to mislim! Ovo ide u podrum, a sutra zovem komunikacijsku tvrtku da mu isključe liniju! Ako nešto treba raditi na računalu, može u prizemlju gdje mogu paziti na njega!" Iskoračao je van, noseći moj terminal. Zalupio sam vrata i zaključao ih. "Samo naprijed, zatvori se i plači! Ništa ti neće pomoći!"

Bacao sam jastuke uokolo dok nisam osjetio da više ništa ne bih razbijao, a onda sam izvadio Starfire iz ormara. Gledao sam preko Tatinog ramena dovoljno da zapamtim brojeve njegovih računa i pristupne kodove, pa sam se prispojio na Mrežu i započeo. Bio sam gotov za pola sata.

Povezao sam se s Tatinim terminalom. Upotrebljavao ga je, kao što sam i mislio, da pregleda moje školske podatke. Fino. Ništa neće pronaći; davno smo već naučili kako da sredimo ocjene i neopravdane sate. Upao sam i poslao mu poruku na zaslon.

"Tata", pojavilo mu se, "bit će nekih promjena ovdje."

Trebalo je par sekundi da to dopre do njega. Provjerio sam da li su vrata čvrsto zaključana. Ipak sam se uplašio kad je dotutnjao po stepenicama. Nisam mislio da može biti tako glasan.

"MICHAEL!!" Tresnuo je po vratima. "Otvori! Odmah!"

"Ne."

"Ako ne otvoriš vrata dok ne nabrojim do deset, provalit ću ih! Jedan!"

"Prije no što to učiniš…"

"Dva!"

"Bolje zovi svoju banku!"

"Tri!"

"B320-5127-O1R." To je bio njegov pristupni kod za tekući račun. Utihnuo je na par sekundi.

"Mladi čovječe, ne znam što to pokušavaš izvesti…"

"Ništa ne pokušavam. Već sam učinio."

Mama je došla uza stube i rekla: "Što se događa, Davide?"

"Zašuti, Martha." Sad je bio stvarno tih. "Što si učinio, Michael?"

"Uništio te. Izbrisao te. Pokopao."

"Misliš, upao si u banku i obrisao moj tekući račun?"

"I svu štednju i otplaćene kredite na kuću, isto tako."

"O, bože…"

Mama je rekla: "On je samo ljut, Davide. Daj mu vremena da se ohladi. Mikey, ne bi to stvarno učinio, zar ne?"

"Onda sam pristupio DynaRandu", rekoh. "Obrisao sam ti posao. Tvoju mirovinu. I sve tvoje plastike."

"Nije on to mogao, Davide. Je li da nije?"

"Michael!" Lupio je vrata. "Zavrnut ću ti tim mršavim vratom!"

"Čekaj!", viknuo sam natrag. "Kopirao sam sve tvoje datoteke prije brisanja! Mogu se vratiti!"

Odustao je od udaranja po vratima, boreći se da govori mirno. "Daj mi kopije odmah, i zaboravit ću da se ovo ikad dogodilo."

"Ne mogu. Mislim, kopije su na drugim računalima. I osigurao sam datoteke i sakrio ih gdje im samo ja mogu pristupiti."

Zatim je nastupio muk. Ne, u nanosekundi sam shvatio da Mama i Tata ipak pričaju, vrlo tiho. Prislonio sm uho na vrata, ali uhvatio sam samo Mamu kako kaže: "Zašto ne?" i Tatu: "Ali što ako govori istinu?"

"U redu, Michael", rekao je Tata naposlijetku. "Što želiš?"

Ukočio sam se. Živa neugodnost; što sam želio? Nisam razmišljao toliko unaprijed. Eto me, uhvaćenog bez spremnog programa! Omakao mi se smiješak, pa sam pokušao razmisliti. Nije bilo ničeg što su mi mogli dati, a što nisam mogao dobiti sam, ili uz Raynoovu pomoć. Rayno! Htio sam doći u vezu s Raynom, to sam želio. Sve sam ovo izveo bez Raynoa!

Odlučio sam da je vjerojatno bolje da Starci ne doznaju za moj Starfire, pa sam Tati rekao da prvo želim natrag svoj stari terminal. Dugo mu je trebalo da ga donese iz podruma. Zastao je kraj svog terminala u prizemlju da provjeri jesam li ga stvarno obrisao. Bio je vrlo poslušan kad ga je donio natrag.

Dok se on vratio, još uvjek nisam smislio ništa bolje od naloga da me pusti na miru i prestane mi govoriti što da činim. Dokopao sam se terminala, prispojio na mrežu, i vratio Tati njegov posao. Onda sam pokušao obavijestiti Raynoa i Georgieja da sam na vezi, ali nisam uspio, pa sam im ostavio poruke da ih vide kad pokrenu sustave. Ostao sam budan do pola noći igrajući se rata, samo da se uvjerim da Tata ništa ne pokušava.

Ujutro sam podigao sustav i pogledao uokolo, ali Raynoa i Georgieja još nije bilo. Pa sam pošao u prizemlje, posve tiho doručkovao i poslao Mamu i Tatu na posao. Markirao sam školu i proveo cijeli dan dovršavajući igru rata i radeći na nekim programerskim smicalicama. Imali smo još jedan posve tih objed kad su se Mama i Tata vratili doma, a poslije večere spazio sam da je Rayno bio na Mreži i ostavio mi oznaku gdje da ga nađem.

Konačno sam ga dobio na vezi oko osam, i rekao mi je da je Georgie gotov, vjerojatno zauvijek.

Onda sam mu ispričao sve o tome kako sam nadmudrio svoga starog, ali nije izgledao naročito impresioniran. Rekao je da sprema nešto, ali da se ne možemo sastati kod Frenda da o tom popričamo. Pa smo se odspojili. Ja sam se još malo igrao rata i zaspao.

Na satu je stajalo 5:25 kad sam otvorio oči, i nije mi bilo jasno zašto sam se probudio dok nisam povjerovao svojim ušima. Tata je rastavljao bravu na mojim vratima!

"Tata! Prekini to ili ću te pomesti zauvijek! I to bez kopija!"

"Pokušaj", zarežao je.

Iskočio sam iz svoje vreće za spavanje, uključio, pokrenuo sistem, i - ništa. Pokušao sam ponovo. Uspio sam uključiti terminal, ali nisam mogao dobiti vezu. "Presjekao sam ti kablove u podrumu", rekao je Tata.

Zgrabio sam Starfire iz ormara i gurnuo ga u džemper, ali prije no što sam dospio pobjeći kroz prozor, u sobu su upali vrata i Tata. Mama je ušla odmah za njima, otvorila moj ormar s odjećom i počela trpati čarape i donje rublje u putnu torbu.

"Sad si pečen!", rekoh Tati. "Nikad ti neću dati natrag tvoje podatke!" Uhvatio me za ruku.

"Michael, ima nešto što moraš vidjeti." Odvukao me dolje u svoju radnu sobu i izvukao hrpu starog papirnog smeća na stol. "Ovo su računi, potvrde i priznanice. Njih koriste zastarjele olupine poput mene, jer ne vjerujemo samo računalnom vođenju poslovnih knjiga. Provjerio sam na poslu i u banci; sve što ide u računalo, mora biti ispisano na papiru. Ne možeš promijeniti ništa na više od 24 sata."

"Dvadeset četiri sata?", zasmijao sam se. "Onda si opet pečen! Svejedno te mogu obrisati bilo kad, s bilo kojeg terminala u gradu."

"Znam."

Mama je ušla u radnu sobu, noseći putnu torbu i brišući oči papirnatom maramicom. "Mikey, moraš razumjeti da te volimo i da je ovo za tvoje dobro." Odvukli su me na aerodrom i strpali me u privatni zrakoplov s hrpom starih gestapovaca.

###

Imao sam dosad par tjedana da se priviknem na Vojnu akademiju Von Schlager. Kazali su mi da sam bistar dečko i da, uz lijepo ponašanje, nema nikakvog razloga da ne diplomiram za pet godina. Bilo kako bilo, umaraju me stariji kadeti govoreći koliko mi je sada lakše na akademiji - čak su nam uveli i vodovod.

Naravno, slobodan sam da izađem i odem kad god hoću. Samo je petsto kilometara do Fort McKenzieja, gdje počinje cesta.

Ponekad noću, kad ugase svjetla, izvučem van svoj Starfire i prelazim prstima po dirkama. To je sve što mogu, jer noću isključe struju. Ležim tamo u mraku, misleći o Lisi i Georgieju, o Frendovim Cjelonoćnim Hamburgerima, i kako smo se dobro zabavljali. Ali najviše mislim o Raynou i velikim planovima o kojima mi je govorio.

Ne mogu dočekati da vidim kako će me izvući iz ovoga.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
*) sir od sojinog mlijeka




(c) Bruce Bethke 1983.

Internet: http://www.ddb.com/headcrash/

E-pošta: brbethke@ddb.com

 

 

 


Prethodni tekst
Slijedeći tekst