Krvni eksperimenti
Myth Spinner

Prijevod: Davor Banović

Myth Spinner američki je pisac o kojemu nažalost ne znamo gotovo ništa, osim njegove e-pošte: myth_spinner@yahoo.com, pa ako vam se njegova priča svidi, budite dobri i recite mu to.

Layne je mirno sjedila uz prozor. Draperije su bile ostale razvučene, što je bilo prilično neobično. Zurila je van s prikrivenom žudnjom, iako je znala da ne bi trebala. Bilo je zabranjeno, no ona je bila mlada, a mladi ne čine uvijek ono što se od njih očekuje.

Vani su se nisko vukli turobni oblaci izvlačeći boje iz jutra. Ona uistinu nije znala za drugo. Znala je da sunce po danu visi visoko na nebu, a da po noći spava kao i ona sama. Osim toga nije znala za drugo.

Mirna kiša dođe sa sjevera. Radoznalo ju je promatrala kako je udarala o prozor, a zatim se brzo slijevala niz njegovu glatku površinu.

Mogla je vidjeti vlastiti odraz u staklu. Stade prstima češljati svoju smeđu, nenjegovanu kosu. Maleni namotaj se slabašno zalijepio za tanki pramen kose. Bili su to ostaci konjskog repa koji je njihao preko njezinih krhkih ramena. Njezine duboke smeđe melankolične oči apsorbirale su ono malo svjetla koje je jutro donosilo. Layne naheri glavu i sama se sebi napola nasmiješi.

A tada je u trenu nestala. Nestalo je i onoga vani. Nestalo je i kišnog slapa koji je ispirao njezin odraz. Layen pogleda prema Soreenu koji je stajao s užetom za povlačenje draperija u ruci. Crna draperija prekinula je taj kratki tren onoga što je osjećala ma što to bilo. No, znala je da taj osjećaj nije bio tako nelagodan kao ovaj što je osjećala sada.

"Mislio sam da sam ti rekao da nikada ne gledaš van?"

Layne je promatrala Soreena. Njegove paklenske tamne oči zurile su u nju. Ona je zadrhtala dok ju je njegova praznina nekolebljivo pritiskala.

"Tamo vani je zlo. Ljudi koji bi ti naudili."

On frkne na nju. "Bi li željela da te nađu?" nastavi neljudskim glasom.

"Žao mi je," Layne reče.

Ona pade na pod bez tepiha. Njezine malene ručice udariše o ivericu. Ona pogleda gore dok su joj potoci suza lijevali niz bezbojne obraze. Soreen je stajao nad njom trljajući nadlanicu utrnulu od udarca.

"Nikad više," on reče pokazujući u nju.

"Nikad," ona mu odgovori šaptom. Njezine velike smeđe oči bile su pune tuge što ga je ponovno naljutila. Nikada joj nije dopuštao da gleda van. Danas je bilo svega drugi ili treći put da je pogledala iza crne zavjese. Svi ostali prozori bili su ili prekriveni daskama ili obojani u crno. A vrata, no, ona su bila neupitno zabranjena.

Nije se mogla sjetiti da je osjetila toplinu sunca na obrazu u svojemu kratkome životu koji je obuhvaćao osam usamljenih godina. Nije osjetila ni dodira prirode pod svojim stopalima. Nije se sjećala da je u osam godina ikada napustila svoju kuću, mjesto koje je Sorren nazivao "labos".

Nije poznavala nikoga osim njega. Soreen joj je bio majka, otac i brat. Soreen je bio Bog. Nije bilo nikoga više u njezinome životu. Kakav je samo život imala.

"Hajde," prasnu Sorren. "Imamo posla."

Layne pogleda prema njemu. On joj pruži ruku. Ona je primi. On joj pomogne da ustane, no nije ju puštao. Njih su dvoje s rukom u ruci otišli do stražnje sobe. Ona pogleda njegovu ruku. Tamnosmeđa je izgledala čudno na njezino blijedoj, gotovo albino koži. Osjećala je toplinu njegove ruke, iste one ruke koja ju je prije nekoliko trenutaka udarila. Pogleda gore na njega dok su njih dvoje lagano koračali po drvenome podu. Njegovo čvrsto, ljutito lice gotovo da je pustilo zadovoljan smiješak. Njegova se siva nauljena kosa ljeskala iako je bilo jako malo svjetla. Volio ju je, i ona je to znala.

***

Layne je ležala na hladnome metalnome stolu. Njezino napola nago tijelo drhtalo je na hladnoj površini. Promatrala je Soreena koji je bio na drugome kraju sobe nagnut nad mikroskopom. Gledao je uzorak njezine krvi. Tražio je njezine "nečisti" i stvari koje nije razumjela niti osjećala. No one su bile tu, u njezinoj krvi. Uvijek u njezinoj krvi.

Nikada nije razumjela što je to on vidio. No, znala je da je on bio odlučan, ma što to bilo, ukloniti iz nje. Gdje god da je to bilo i što god da je to bilo, on će je od toga očistiti pod svaku cijenu.

Sadašnji eksperimenti, iako su bili bolni, nisu bili ništa prema početnim eksperimentima. Nekada je znao sastrugati kožu s njezinih nogu, spaliti je u bočici, pa joj vratiti. Odustao je kada joj je ogulio kožu s cijele noge. Sve što je ostalo bio je ružan ožiljak i te stvari kojih ju je želio osloboditi.

"K vragu!" on prasne i razočarano udari šakom po stolu. Mikroskop odskoči, a uzorak sklizne na pod. "Onečišćeno," on reče podrugljivim glasom. "Onečišćeno demonima ili samim Luciferom."

Layne je, ležeći na leđima, promatrala kako starac korača. Rukom je zamišljeno trljao svoju neurednu bradu.

"Žao mi je, draga," on napokon prizna kada joj je prišao. Spuštajući glavu na metalni stol, ona ispusti dugi uzdah neodobravanja. "To je za tvoje dobro." reče on dok joj je probadao ruku. "Za njeno vlastito dobro." rekao je. Uvijek bi to rekao. No, ona nije znala što je tu bilo dobro i, da on nije činio te eksperimente, što bi to bilo loše? Zar može biti još gore od amputiranja njezinog prsta kako bi mogao ubiti demona koji je bio tamo zarobljen? Ili je barem mislio da je tamo zarobljen. Ona mu se nije odupirala. Kako bi se ova krhka djevojčica mogla ikome ili ičemu odupirati? Bila je poslušna u svim njegovim eksperimentima bez obzira na bol. Kada bi bol postala prejaka uvijek se mogla onesvijestiti pod nemilosrdnom agonijom. Učinila je to mnogo puta. Layne se trže od boli, bio je to samo prvi takav ubod koji će osjetiti. Pogledala je dolje niz ruku iz koje je virila igla. Imala je crvene kraste duž cijele ruke. Bili su to nezaliječeni tragovi drugih uboda. Nekada bi se koristio istim rupama, a to bi samo pogoršavalo stvar. Ponovo se trgnula kada joj je ubo drugu ruku. Ovaj put nije gledala. Čekala je huku strojeva. Začula se.

"Samo lezi i opusti se, moja draga, dok ja čistim tvoju krv od tvojih demona." reče Soreen najtoplijim mogućim glasom. Ipak, ona je mogla čuti bijes i razočarenje koje se probijalo kroz njegove riječi. Promatrala je dok se crvena tekućina izlazila iz njezine ruke u tanku prozirnu cjevčicu i ponovno ulazeći u njezino tijelo kroz drugu ruku.

Umorila se dok je ležala. Slabila je dok je krv istjecala iz nje.

Soreen ju je nadgledao. "Budi mirna," podsjeti je.

Svijet oko nje se zamagli. Ona pogleda gore na Soreena koji je dugim potezima ruke zalizivao svoju kosu. Lagano je nestajao dok se njezino vidno polje sužavalo a zatim nestalo iza plašta crnine.

***

Layne se probudi nešto kasnije. Krv je prestala istjecati iz njene ispružene ruke, a stroj je bio isključen. Ona pogleda na veliku bačvu kojoj se još miješala njezina "nečista" krv. Malaksalo pogleda oko sebe. Još je uvijek bila previše slaba da bi se ustala. "Gdje je Soreen?" mislila je. Nije mu bilo prispodobivo da ju ostavi tako samu.

Ležala je u tišini. Zamagljeni svijet polako joj se vrati u vidno polje. Ona tiho jaukne zbog bola koji je pulsirao u njezinim rukama. Promatrala je bačvu u kojoj se miješala malena količina krvi koja je zatim bila pritisnuta u lijevak iz kojeg je visjela prozirna cijev. "Još malo," reče. Okrenuvši glavu na drugu stranu, ona ju lagano podiže. Tražila je pogledom Soreena. Vidjela je kako leži na podu. Ruke su mu bile oblikovane u pesnice koje su pritiskale njegova prsa.

"Soreen?" pozvala ga je. "Spavaš li?" upita.

Ponovno pogleda na bačvu u kojoj se još miješala krv. Nije se usuđivala pomaknuti. Ne dok joj Soreen ne kaže. Jednom se pomakla. Samo jednom. Zbog izvijanja se igla izvukla iz njezine ruke. Sjećala se krvi koja je sunula iz rupe koju je napustila igla. Činilo se da će svaki puta igla koja vodi krv u nju izletjeti poput rakete kada bi se izvukla igla koja vuče krv iz nje. Tako je skoro umrla. Krvavi potok ostao je na drvenome podu.

Na mjestu na kojem je drvo upilo krv još je uvijek bila mrlja. Da bi je održao na životu, Soreen je morao upotrijebiti nešto vlastite krvi. Činilo joj se da je tjednima ležala na krevetu od nehrđajućeg čelika i prikupljala snagu. Soreen nikada nije zaboravio taj dan, a nije ga zaboravila ni Layne.

"Soreen?" ona ga ponovno pozove. Nije odgovorio. Nije se micao.

Morat će čekati da igla koja puni zgotovi, da šum stroja prestane.

Čišćenje će biti gotovo za svega nekoliko minuta. Layne je ležala trenutak duže i čekala da Soreen dođe i da je otkači od stroja. Nije se pojavio. Layne se zabrinula dok je gledala prema njemu.

"Soreen?" pozove ga glasnijim glasom, ali ne preglasnim.

Pojaviše se suze, a zatim kanuše niz njezine obraze. Bila je uplašena. Što se dogodilo sa Soreenom? Zašto nije ustajao?

Ona panično pogleda dolje prema njemu. "Soreen!" Vikne onoliko glasno koliko su joj slaba pluća dopuštala. Više nije brinula da će se on ljutiti zbog toga što je viknula. Nije bilo lijepo od njega da je ostavi ovako. Bilo je to sve o čemu je u tome trenutku brinula.

Plakala je. Suze i sline iz nosa klizile su joj preko namušenih usana. "Soreen." šaptala je.

Ležala je tako satima. Stomak joj se grčio od gladi dok je njezina tuga uzmicala pred brigom. Soreen nije ustajao. Nešto sigurno nije bilo u redu. Nije dolazio da izvadi igle. Ruke su joj bile natečene. Natečena koža sada je čvrsto stezala iglu.

"Soreene, molim te." ona viknu po posljednji put.

Pogleda niz svoju ruku. Igla je zurila u nju. Ukoliko ju ne izvuče, neće ona nigdje. No, Soreen će se ljutiti na nju. "Što da učinim?" pitala se. Misli su joj se bacakale uokolo po njezinom uznemirenom umu. Bol je bila tu. Uvijek je bila tu. Željela je da bol prestane. Jedini koji je to mogao učiniti bio je Soreen, a on nije činio ništa da joj pomogne. Što god da učini, upoznat će neku vrstu bola. Jedva je podnosila bol u rukama, i u tome trenutku željela je da ju prekine više nego išta.

"Jao!" vikne kada je od stola otrgla prvo ruku iz koja se vukla krv, a zatim i ruku u koju je krv utjecala. Od bolnog šoka čvrsto zatvori oči. Kada se bol povukla, ona polako otvori oči očekujući da će joj iz obje ruke kuljati krv. Ležala bi na hladnome stolu i iskrvavila na smrt. Tada bi joj Soreen sigurno došao.

No, nije došao, a niti je ona krvarila na smrt na metalnome stolu. Krv nije kuljala. Nije prsnula preko sobe kao posljednji put. Bilo je mjehurića na mjestu gdje je bila igla i nešto je krvi lagano curilo niz njezinu ruku, no bilo je jako malo.

Layne siđe sa stola. "Pogledaj!" reče pokazujući ruke Soreenu.

On je nije pogledao. Nije se čak ni pomakao. Ona pogleda dolje na njega. "Ovo će ga sigurno naljutiti," mislila je. Sišla je sa stola bez njega, bez njegova dopuštenja.

"Soreene, ustala sam sama." reče mu gotovo se hvastajući.

On je još ležao i ignorirao je. Na tren je proučavala njegovo lice. Njegove su oči bile širom otvorene. Ona to nije ranije opazila. Njegova su usta bila razjapljena od bola. Sada je mogla vidjeti užas na njegovom licu. Polako mu priđe. Kleče pored njega i prisili se da ga dotakne rukom. Njegova je koža bila hladna i vlažna. Ona ga odgurne. On se lagano zanjiše, no to je bilo sve.

Ona obuhvati svojim rukama njegove. Iste one ruke kojom je on držao njezine. Bile su hladne, a ne tople kao nekada. Više nije osjećala ljubav, nije vidjela zadovoljstvo na njegovom licu.

"Mrtav," šapnula je.

Govorio joj je o smrti. O onome kada tvoje tijelo popusti pred demonima, kada dah izaže iz tvojih pluća i nikada ponovno ne uđe. Baš kao kod njega sada. Ona mu protrlja glavu da ga utješi kao što je to on činio njoj. "Lezi mirno, dragi," reče. Neko je vrijeme ostala s njime pokušavajući mu dati utjehu što je bolje mogla. Ništa više nije mogla učiniti za njega. Radoznalo ga je promatrala. Lice joj je oskudijevalo bilo kakvim osjećajem.

Layne se ustane. Pogleda na Soreena kroz ravnodušne utješno smeđe oči. Pogleda prema labosu. Oprema je skromno ležala. Nije je se više bojala. Mrlja na podu pored ploče od nehrđajućeg čelika nije više imala značenja. Labos je postao samo soba, soba sa uređajima i spravicama.

Lagani se smiješak gužvao na njezinim ispucanim usnama dok je izlazila iz stražnje sobe. Otišla je ne do prozora, nego do vrata. Vrata su je privukla. Stala je preda njih. Ruka joj je počivala na kvaki. Iza vrata ležao je otvoreni svijet, novo mjesto, mjesto na kojem nikada nije bila.

Ona zatvori oči čekajući batine koje nisu stigle. Nalazila se pred počinjenjem grijeha koji Soreen ne bi dozvolio, no on je sada bio mrtav. "Nije li?" pitala se. Layne se osvrne i pogleda Soreena. Mogla je vidjeti kako njegove noge mirno počivaju u smrti. Okrećući kvaku dopusti vratima da se otškrinu. Koraknuvši korak unazad dopusti da se lagano otvore. Ponovo se trže očekujući da će mrtvac ustati i udariti je.

Sakrije oči pred sjajnim šarenim jutrom. Kiša je prestala kao i tmuran dan. Oči su je pekle, no mogla je podnositi sjajnost. Iskorači naprijed, i po prvi puta osjeti toplinu sunca na svojoj koži, toplinu koja joj je umalo opekla blijedu slabašnu kožu. Stopala su joj stajala na betonu. To je za nju bila nova površina. Nije to bilo hladno našpranjano drvo. Prije je to bio kvrgavi prostirač topline, topline koja je lagano počinjala peći. Osjetila je pokret pred sobom, no nije mogla nazrijeti nikakav oblik. Micali su se naprijed nazad poput svjetlosnih kugli. Uplašili su je.

"Demoni?" pitala se. Ostala je stajati još jedan tren. Toplina sunca kao da je kuhala njezino napola nago tijelo. Ona povuče jednu nogu s tla, a zatim ju zamijeni s drugom. Tabanima joj je bilo neudobno.

"Što sad?" šapnula je.

Nije bilo Soreena da je zaštiti. Demoni kojih se toliko bojala sada su promicali pred njezinim očima. Po prvi ih je puta mogla vidjeti. Bila je uplašena. Zacmizdrila a je dok je skakutala gore dolje po betonu. "Ne," prošaptala je kada joj je prišla jedna od mrljica svjetla. Gotovo da je mogla nazrijeti lice, oblik. "Što je to?" pitala se.

"Je li sve u redu, mala djevojčice?" demon progovori. Progonio ju je, baš kao što je Soreen rekao.

"Soreene!" ona panično vikne.

Okrenuvši se nazad ona zatvori vrata za sobom. Njezino se slabašno tijelo nasloni na vrata i spuzne se na drveni pod. "Soreene?" ona ga zazove pa prekri lice svojim krhkim ručicama i zaplače.