Besplatni Web Hosting | Web Hosting | Registracija Domena | Supetar | Jeftinije Telefoniranje | Mikrotik Hrvatska | Croatia Holidays | Croatia Apartments
Opće upute, nagrade, razno...
SF/fantasy vijesti
Novi broj
Stari brojevi
SF/fantasy udruga
SF/fantasy konvencija
SF/fantasy pisci, arhive, mrežne novine...
English page
Samo tekst
E-mail
Netscape Navigator Microsoft Internet Explorer
Opera 3.5

Besplatni
diskovni prostor:
Pondi d.o.o.
Via Galactica #14
Prethodni tekst
Slijedeći tekst

(c) Vlatko Kiefer


Neverly Hills (Biotronički akcijski junak)
MIchael Haulica

Prijevod s rumunjskog Mihai Samoila & Gabriela Badea-Gheracostea, prijevod s engleskog Krunoslav Gernhard

Michael Hauilca (michael_haulica@hotmail.com) četrdesetpetogodišnji je rumunjski pisac koji se ZF-om bavi od 1987. i kaže da sve otada piše nešto što najviše sliči cyberpunku. U to ćete se uvjeriti čitajući pričicu koja slijedi i koja neosporno zadivljuje svojstvenim stilom. Jest da je ne razumijemo baš u potpunosti, ali, eh, nitko nije savršen... :-)


"Pokolji svoje jebene ljude..!"

Magla i polumrak pažljivo su se, kao posteljica, lijepili na tijelo Zala Bostesa, ali mu to više nije pomagalo. Bio je mrtav. Na radost Istočnjaka, prvak Južnjaka, Tata Gallium, bio je mrtav. Samo je njegova lijeva ruka pulsirala kao sjenka misli, kao opet i opet potisnuta želja. Biočipa koji je sadržavao Kogainonove svete zazive više nije bilo, bio je ukraden o onih koji su se nazivali Zipači. Trebali su ga načiniti malim i odnijeti ga kući. Umjesto toga, raskolili su mu glavu i stavili čep za Neverly Hills.

Sranje! Neka misle da će Zal progutati tako nešto, a da ne nahrani mačke. Druga mu se glazba sviđala!

Na uglu ulice, sa zida stare, astmatične zgrade koja je teško hripala sa svakim udisajem, odvojila se sjena. Dolazila je sporo, činilo se da pomalo šepa na desnu nogu. Svaki je korak bio popraćen zvukom poput oznojenih trbuha što se sudaraju u seksualnoj utrci. Sjenka je prišla Bostesovom tijelu, a taj je zvuk prodirao ljudima u kuće, pratio ih u snovima, premetao se njihovim pamćenjem, pržio njihove utrobe. Iza prozora se začuše vreli šaptaji, vlažni šaptaji, željni, narajcani, nestrpljivi, uh!

Koje li je taj koljeno imao! Mora da ga je koštalo mnoštvo dacorexa, jer vas danas više nitko neće operirati za dollare. Trideset osam dollara za dacorex - gorki dani!

Sjena zastade pored paloga tijela, zguri se kao embrio i ponjuška Vrijeme.

"Pokolji svoje jebene ljude..!", začuje riječi izrečene nekoliko minuta ranije.

Zal Bostes bio je u pravu. Visoko-Na-Nebu, mrtvi preci djecoubojičine obitelji bili su progonjeni, silovani i iznova ubijani. Njihove besmrtne duše umrle su ponovo, a gdje je bila radost po kojoj su preci bili znani? Gdje?

Na ulici, njegova se je lijeva ruka još uvijek micala, polako napredujući, vukući teško, beživotno tijelo.

"Genostesova ruka!"

Zraka prsne iz nabora sjene i odsiječe dlan od ruke koja je još pulsirala, ali slabo, slabije i slabije. "Genostesova ruka!"

Nitko dotad nije znao da je ta ruka, željena od Zelenokapih, bila Zal Bostesova.

"Pakleni posao, Hijenski posao!" Posegnuo je za čepom Nevely Hillsa, zabo si ga u glavu, iskezio se, to! osjetio se dobro.

"Kao nit krvi, kao ponovo pozvano sjećanje..."

Sjena ode u noć, a njezin smijeh zvučao je kao škripanje tupe oštrice, jeftine, prodane na sajmu. Svakim korakom, njeno desno koljeno proizvodilo je zvuk toliko uzbudljiv da su kanalizacijske šahte na ulici počele zaudarati po galijum arsenidu. Počele su se grčiti, ali u toj maloj bijednoj uličici nije bilo prolazećih pijanaca, nikoga da upadne unutra. Samo je magla ulazila u šahte, pa van, pa unutra, van...

Zal Bostes je bio glasnik Kogaionovih svećenika. Oni su mu nakalemili ruku Genostesa, biotroničkog čovjeka kojeg su načinili na početku stoljeća, uništenog u romajanskom napadu. Ruka je bila sve što su uspjeli spasiti. Ali je ruka bila i dio i cjelina. Sadržavala je sve simulacijske moći, kodove i biokompilacijske tehnike. Onaj tko je posjedovao nakalemljenu ruku, bio je, na svoj način, Genostes, Očekivani, onaj o kojem su Pjesme govorile. To su znali i Zelenokapi, oni koji su bili oči i uši Clove Hargonarije, imperatorice dvaju svjetova. Samo su Zipači bili tamo kad je Zal Bostes - Genostes prolazio, izgledajući vođom, dišući napretkom i zdravljem. Naravno da su ga osakatili. Kako da propuste takvu priliku? Tko bi?

Ali Scoretos, Hijena, nije znao mnogo o svemu tome. Samo je skupio dijelove fraza, različitih riječi, tragova misli uhvaćernih na sajmovima i u tavernama, ili izgubljenih u moždini Osesova drva. Kao dijete, načlio je lizati jezgru toga drveća koje se željno otvaralo, nudeći informaciju isisanu u isto vrijeme kao i krv budala koje su putovale kroz Barnove šume. Znao je kako lizati, milovati, a Osesova stabla otvarala bi se još više pod njegovim rukama. Znao je kako dekodirati informaciju. Čak je to i volio. A oni koji su ga optuživali za ksilofiliju bili su u pravu, uprkos činjenici da nisu znali što to znači.

Ali je on znao. O. Bože, kako je to znao!

Došavši pred kuću, Scoretos je sumnjičavo zurio po ulici - bio je sam. Dotakao je zid, gdje je bilo istetovirano njegovo ime, pa ga je kuća prepoznala, iznenada ga pozdravljajući i otvarajući se. Hijena je ušao unutra i pješice obišao tri kata, stišćući stupce na ogradi stubišta, milujući ih, osjećajući ih, trljajući ih, to, to, to, skakućući po stepenicama, lupkajući zidove, udarajući ih šakama, gurajući ih prstima, koljenima, nosom, jezikom, na način za koji je znao da će kuća u njemu uživati. Dosegli su vrhunac u isto vrijeme, na katu, kad je Scoretos zapeo za zid, noge su mu popustile i onesvijestio se.

Kuća je nježno drhtala, nježno, kao vibriracija, kao emocija, kao hologram Consuele Menor, osjetljiv cvijetak ranoga neolita. Miris bio-dijelova oslobođen iz ženskog predloška proširio se venitlacijom kroz sobe i dvorane dok ga nije pronašao. Skliznuo je oko njega, oblačeći ga, prodirući kroz kožu i SHAROON, pretjerani program, osnažio je njegove ćelije i odredio njegov san. A san je imao

"oblik njezina tijela, mršavog kao čežnja, kao nit krvi, kao ponovo pozvano sjećanje…"

na SHAROON, ženu iz Corra, ženu njegovih snova, programiranu od onih pametnjakovića iz BIOTRONIC INC, plaćenu 3.60 za svaku uporabu, jamstvo za šest puta.

Probudio se u svojoj sobi, prekriven senzotroničkim parfemom.

SHAROON... san je završio.

"Kao čežnja, kao nit krvi, kao ponovo pozvano sjećanje..."

NEVERLY HILLS.

Bio je sam, slušajući tihi dah kuće koja je spavala zadovoljna. Uvijek ju je zadovoljavao. U uglu do prozora bio je stol s propupalim nogama, nekih grana izraslih kao u Kenzo igri, kao pijetao koga je načinio Brancusi, kao guja. Na stolu, Genostesova ruka pipala je po zaslonu, interpretirajući radijacijske razlike između slova. Zaslon se osvijetlio, a ruka je skočila na tipkovnicu, prsti su činili pokrete kao preslikane s čipova DIGITALNOG PLESA, a zatim se smirila. Odmor. Opustila se.

Ali je kuća zarežala. Zavijala je. Suprotstavila se bacajući anti-viruse, blokirajući, isključujući i pokušavajući izaći iz računalnog tijeka informacija.

Ne ide! Poveznice podlo infiltrirane u PROMove smrzle su sve.

Nakon dvominutne odgode i pretjeranog sna, izvršen je glavni program parfema. Bio-dijelovi koji su ga obavijali strujali su unutra, izgarajući tkiva i kopajući u DNA. Sretno su žvakali, zadovoljni, valjući se u tome blatu, klijajući, pupajući, cvjetajući. Scoretos je osjećao svoje tijelo iskrižanim, ispremetanim, preplavljenim senzacijama. Njegove ruke, noge, prsa, stvrdnjavali su se, petrificirali. Samo mu se lijeva ruka sažimala, sažimala, do dlana, zapešća, do pola nadlaktice. Tamo je stala. Bio je to batrljak, batrljak. A njegova memorija, tekuća, vaporizirana, prštala je kroz kožu. U zagušljivoj vrućini njegov je znoj klizio na pod. Progutan, asimiliran.

Pogledao je uokolo i sve mu se činilo poznatim, ali ne kao neki zidovi koje je vidio prije, ne, ali tamo, u ioniziranom zraku, prolazile su životne scene adolescencije, djetinjstva i kasnije, scene pljačke i silovanja; nije li on bio Socretos, Hijena? Nije li? Nije li?

Nije bio. Te su mu slike bile strane, neki hologrami nasumce pokazuju napušteni dom prethodnog gazde, pravog Socretosa. Tamo, u sredini sobe, on, Genostes, uzdizao se. Zgrabio je svoju lijevu ruku sa stola, pričvrstio je na batrljak i osjetio nešto kako ga prolazi k ruci, od ruke k njemu, pomakao je prst, dva, to! bila je to njegova ruka, okej.

Spustio se stepenicama čvrsto, slaveći. Izašao je iz kuće i ušao u povijest.

Pjesme su postale istina.

Kuća je uzdisala za njim, ulica se smješkala iz odvoda.

Bilo je jutro i osvajanje Dacije od strane Dacijana moglo je početi.

"Kao čežnja, kao nit krvi, kao ponovo pozvano sjećanje…"

Genostes, utemeljitelj Drugog Trakijskog imperija, koračao je sretnom ulicom mumljajući NEVERLY HILLS...

NEVERLY HILLS?

 


Prethodni tekst
Slijedeći tekst