Spavati ja se užasavam
Kenny Love

Prijevod: Tatjana Ivegeš-Wilhelm

Kenny Love (kenlove@txucom.net) dosad je objavio više priča i jedan roman, "Millenium Eve" 1998. godine, a novi, nazvan "Jigsaw", upravo priprema. Dotad, pročitajte ovu pričicu.

Ja sam samozvani 'ukleti' romanopisac jer otkad sam počeo pisati svoj prvi roman gotovo nije prošla niti jedna noć a da ne doživim strašnu noćnu moru, što je razlog tomu da je spavanje jedno od mojih najomraženijih gubljenja vremena.

Cheryl, moja prekrasna supruga, s druge strane, nakon uživanja međunarodnog uspjeha kao manekenka visoke mode odlučila se primiriti sa staloženijom karijerom, postajući tako podpredsjednik marketinške tvrtke koja se nalazi među 500 najuspješnijih.

Jedini nedostatak bio je što je često morala pohađati razne seminare ili poslovne sastanke van grada po nekoliko dana svakog mjeseca. I, tijekom tih dana, pojavljivale su se najstrašnije noćne more.

Kako je bila na takvom putovanju i noćas, ja sam ponovo doživio noćnu moru, ovaj puta smještenu u dalekoj budućnosti i najbolje opisivu kao 12 na ljestvici od 1 do 10. Bila je definitivno izvan Richterove ljestvice. Jedina dobra stvar noćas bila je ta da je mojoj supruzi ovo zadnja noć ovog sastanka i nestrpljivo sam čekao njezin povratak za nekoliko kratkih sati.

U noćnoj mori, Cheryl je iznenada ubijena, iako ne znam kako ni zašto. U početnoj sceni, stajao sam gledajući proces balzamiranja očima natopljenim suzama, što je ništa naspram ovoga danas.

Prvo, pogrebni zavod nalazio se u trgovačkom centru, od svih mogućih mjesta. U stvari, mogli ste, doslovno, izaći nakon kupovine iz dućana cipela kao što je Plati manje i ući u pogrebni zavod odmah pored.

Drugo, prostor za balzamiranje nije se nalazio u stražnjim prostorijama što je običaj, već suprotno, naprijed, potpuno sprijeda i izložen pogledima, kao što su bili i ostali susjedni dućani sa proizvodima i uslugama.

Čudnovato, prolaznici se izgleda nisu uzrujavali ovim ustrojem, osim mene, koji se sjećam da se iskustvo smrti nekada smatralo vrijednim štovanja. Ali danas, bilo je slično da odeš do McDonald'sa, samo što si svoju narudžbu ostavljao umjesto da je pokupiš.

Promatrao sam ostale ljude kako, jednostavno, prolaze nakon što su vidjeli sav taj užas, nekolicina sliježući ramenima, većina prolazeći dalje i prihvaćajući bez daljeg razmišljanja ili još gore, u potpunosti ravnodušni.

U svakom slučaju, ja sam trenutačno ubačen u ovu stravičnu scenu, gledajući kako mi balzamiraju suprugu, što me cijeloga prestravilo zahvaljujući činjenici da to nije obavljano tradicionalnom metodom gdje tijelo leži vodoravno.

Ona je, umjesto toga, stajala... poduprta nekim čudnim uređajem sastavljenim od otprilike 7 centimetara dugačke okrugle cijevi nalik plastičnoj, koja se spuštala od lijeve strane njezine glave dolje niz lijevu nogu i sa četvrtastim završetkom ulazila u njen nožni list.

Noge su joj bile razmaknute na širinu ramena a glava pognuta, sa bradom počivajući na prsima. Oči su joj bile sklopljene, a ruke ispružene i poduprte na nešto što je izgledalo kao križ od metar i pol koji se širio iza njenog vrata, davajući tako dojam da je upravo bila razapeta. Zapravo, uređaj na kojem je visila u punom je svom obliku izgledao nalik velikom raspelu.

Zanimljivo, još je bila poslovno odjevena, bez čarapa, s ljubičastom suknjom i crnim kožnim štiklama sa zatvaračem što se sjećam da sam joj ih kupio baš za ovo poslovno putovanje.

Zurio sam u užasu dok je krv bućkala i kapala, proizvodeći strašne zvuke, dok ju je nemilosrdni uređaj za balzamiranje izvlačio iz njena tijela u nešto nalik kanti smještenoj direktno ispod njene noge. Svaka kap činila se pojačanom kao da je mikrofon slao njen odjekujući zvuk putem javnog razglasa.

Tada sam, iz nekog čudnog razloga, dobio želju da joj priđem i iz bliza pogledam uređaj. Prišao sam podiju na kojem je bila uspravljena i ohrabrio se poviriti u vrh cjevolikog elenenta, za koji sam otkrio da na kraju ima otvor.

Bože... čak se niti ne sjećam što sam zatim vidio (ili osjetio), ali sam se odmaknuo daleko od nje i sišao s podija.

Krajičkom oka opazio sam ženu koja je, pretpostavljam, bila mrtvozornica, odjevenu u plavu kapu za tuširanje s rupicama, kratki bolnički mantil iste boje, plavi jeans i tenisice, dok je klečala i rasprostirala dvije različite ljigave smjese po podu sa gumenom rukavicom na svakoj ruci. Tada sam se okrenuo da je izravno pogledam.

Jedna od smjesa koju je prostirala jednom rukom u širokom naprijed-nazad brišućem ritualu bila je svjetlucajuća svjetlo zelena, dok je druga bila maglovito žuta i proizvodila je paru koja se iz nje uzdizala prema plafonu.

Iznenada, osoba iz ekspresne dostave u tamno smeđoj uniformi s natpisom "Jetstream usluge" na lijevoj strani prsa banula je u prostoriju, udarajući jednim krilom staklenih vrata o zid i zatim žurno mrtvozornici uručila mali paketić u kutiji bez i jedne riječi. Lice nisam mogao vidjeti zbog maske i kape. Istog trena, mrtvozornica je pogledala dostavljača očima punim straha i otvorenih usta, izgledajući iznenađeno. Zatim je pomahnitala, vičući mi da istrčim do njenog auta i donesem joj torbicu što sam i učinio, iako ne mogu objasniti kako sam znao koji je auto njen, ali sam znao.

Svo to vrijeme, imao sam osjećaj da je razlog što se uzrujala bio taj da će račun za dostavljača - koji je sada nervozno koračao prostorijom - dramatično skočiti unutar vremenskog razmaka od dolaska. Bar sam tako tada mislio.

Žureći natrag i uručujući joj torbicu, mrtvozornica mi je, još na koljenima i uzrujana, uputila pogled koji mi se činio opakim, a zatim mi je istrgnula i brzo je otvorila. Izvadila je smotuljak novčanica i bacila na dostavljača, koji ih je zgrabio i izjurio kroz vrata isto kako je i ušao.

Kako sam još stajao približno tri metra od Cherylinog tijela, bio sam se okrenuo da još jednom vidim kako se automatski balzamira tim čudnim bezosjećajnim izumom, kad me prestrašila iznenada trgnuvši glavom sa prsa, otvarajući oči i učvršćujući zureći pogled na nešto naprijed na suprotnom zidu.

Istovremeno, skinula je ruke sa poluge i spustila ih uz tijelo. Zatim je napela mišić u listu, što je izazvalo njegovo automatsko izvlačenje uz zvuk brujanja.

U narednih nekoliko sekundi, podigla je lijevu nogu u brzom trzaju, držeći je ukočeno u zraku dok je krv iz nje isprekidano kapala.

Tijekom toga oči joj nisu mjenjale svoj zureći izraz.

Muškarac mrtvozornik, koji je nosio istu odjeću kao i žena, ušao je iz stražnje prostorije pogledavši u moju suprugu, a zatim u mene izjavljujući da je neki uljez bio u mrtvozorničkom uredu i "petljao s tijelom". Tada me odveo u pokrajnju prostoriju da pogledam kameru za nadzor dok sam se osvrtao za svojom suprugom zbunjeno i sa zaprepaštenjem. Monitor je pokazivao vrh moje glave, ali ne i lice.

Gledajući snimku, pretpostavio sam da je kamera bila smještena negdje u cjevolikoj napravi nad kojom sam maloprije nadvirivao iako je nisam opazio.

Odjednom kao da se otvorio pakao. Cherylino tijelo ispustilo je čudan grleni zvuk i oslobodila je pogled onoga u što je dotle zurila, a zatim je pogledala mene. Sa nagovještajem blagog smješka, odmakla se od uređaja i sišla sa podija dok joj je tijelo poprimalo svoje držanje.

Još tijela, u svim stupnjima raspadanja, pojavilo se, kao niotkuda, i počelo plesati okolo tečno i veselo u proslavi ponovnog "života".

Vidjevši sve ovo, odavno sam prešao granicu bilo kakvog povratka iz ludila i pobjegao u polovici otkucaja srca, izlijećući kroz vrata pogrebnog zavoda kao luđak do svoga auta koji sam, očito, zadnjom trunkom zdravog razuma, parkirao odmah uz pločnik.

Trčeći do auta i uskačući unutra dok sam lovio ključeve po stražnjem desnom džepu hlača, po glavi mi se počeo vrtjeti opet i opet stari crno-bijeli film "Noć živih mrtvaca".

Posljednja scena koje se sjećam dok sam zalupio vratima i pokrenuo auto, Bio je izlog pogrebnog zavoda u kojem mi se mrtvozornik nekontrolirano cerekao sjedeći u stolici za ljuljanje, držeći i milujući nekoć mrtvu bebu, koja se, kao i ostali nekako čudesno vratila u život. Jedva sam osjetio miris dima i čuo škripu kotača svog auta.

Iz noćne more prenulo me zvono na vratima. Uspravio sam se, obrisao znoj sa čela, protresao glavom par puta da se razbistrim i obukao ogrtač na putu do vrata. Gledajući kroz špijunku vidio sam dva policajca. Obuzeo me užasan strah dok sam neodlučno otvarao vrata.

"Hm, policajci, u čemu je problem?"

"Jeste li vi gosp. Simon... gosp. Peter Simon?", upitao je jedan od njih.

"Da, ja sam Peter Simon... o čemu se radi?"

"Bojim se da imamo loše vijesti, gospodine... radi se o...", oklijevao je, pogledao u kolegu, zatim natrag u mene. "Radi se o vašoj supruzi, gospodine", nastavio je.

Kralježnicom su mi prosli trnci i osjetio sam kako su mi dlanovi postali vlažni.

"Moja... moja supruga?" promrmljao sam. "Št-što se dogodilo?" uspio sam procijediti.

"Gospodine, dogodila se nesreća", priopćio je drugi policajac.

"Nesreća? Kakva nesreća?", pitao sam, nesiguran da li je to bila avionska nesreća na povratku, ili je Cheryl imala nesreću na putu od aerodroma gdje je bila ostavila svoj auto.

"Avion vaše supruge srušio se na povratku iz Saint Louisa. Žao mi je, nije bilo preživjelih." Iako sam sumnjao da nešto nije u redu čim sam ih vidio, kada sam ovo čuo, kao da se nebo srušilo na mene i natjeralo me da posrnem par koraka. Pokrio sam lice rukama i gorko zaplakao.

"Primite našu sućut", rekao je drugi policajac "I ako biste, molim vas, pošli s nama do mrtvozorničkog ureda na prepoznavanje. Bit će nam drago ako vas možemo mi odvesti i vratiti natrag."

"Da... naravno", odgovorio sam. "Molim vas, uđite, dok se obučem." Brzo sam se obukao, a zatim su me odvezli u mrtvozornički ured u istočnom dijelu grada. Nakon polusatne vožnje, skrenuli smo u vrlo poznato područje, trgovački centar, i parkirali uz pločnik.

Vozač je zatvorio vrata, a policajci su uzeli svoje stvari i izašli van dok sam ja još uvijek sjedio ne želeći ustati.

Bojeći se nastupajućeg, nervozno sam se okrenuo i provirio kroz prozor auta u izlog pogrebnog zavoda, da bih ugledao svoju suprugu u uspravljenom položaju, pridržanu istim uređajem kakvog sam vidio u svojoj noćnoj mori.

Vidio sam i iste mrtvozornike, obučene u istu odjeću, kako čekaju moj izlazak iz automobila sa podlim osmjesima na licu. Gledali su u mene, kao i ja u njih.

"Bože" molio sam se, dok mi je policajac pridržavao vrata da izađem. "Molim te, neka ovo bude samo još jedna prokleta noćna mora."