Jesen
Christian Westerlund

Prijevod: Krunoslav Gernhard

Christian Westerlund (crille104@hotmail.com) živi u Švedskoj, a poslao nam je kratku bajkovitu pričicuu koja bi, izgleda, pomalo htjela vući na Bradburyja...

Bila je to jedna od onih hladnih, smrznutih noći. Stajo sam, tiho promatrajući nebo. Nadamnom, tisuće su zvijezda svjetlucale poput dijamanata, dajući mi okus vječnosti. Visok taman čovjek pored mene nije rekao ništa. Samo je gledao nebo.

Došao mi je u nedjelju. U noć, jednako hladnu kao što je ova. Kao i uvijek, bio sam sam. Bio je to posljednji dan ljeta. Mogao sam to osjetiti. Miris rascvjetalog cvijeća polako je počinjao blijediti, a druga djeca ostala su unutra.

Znao sam da ljeto umire i to me je plašilo. Mogao sam namirisati jesen u u zraku, rujan, listopad. Svi su drugi mislisli da je jesen došla prirodno. Ali ja sam znao da to nije istina. Znao sam da je netko ubio ljeto i proširio jesen, a noćas ću saznati tko.

Stajao sam sam na hladnom vjetru, gledajući zaspali grad. Najednom je netko došao, koračajući ulicom. Bio je to čovjek čiji se tamni kaput nije micao na hladnom vjetru. Osjetio sam to čim sam ga vidio; taj je čivjek nosio Tamu u sebi.

Polako je došao k meni. Njegove hladne, smrznute oči gledale su u moje i ja se stresoh.

"Bok, dečko", rekao je.

"Gospodine", odgovorih. Nasmijao se, blijedo me je lice podsjetilo na kostur. "Došli ste odvesti ljeto?", upitao sam. Čovjek se prignuo. "Zašto?"

"Mora biti tako", odgovorio je.

"Ne želim da ljeto završi!"

Visoki tamni čovjek gledao me svojim mrtvim očima. "Dovest ću ga natrag slijedeće godine."

"Obećavate?"

"Obećavam, dečko."

Osjetio sam se mnogo bolje. Čovjek koji je izgledao kao kostur istegnuo je svoju ruku prema meni. "Pođi sa mnom", rekao je. Uzeo sam njegovu kosturoliku ruku i hodao s njim niz ulicu.

"Kako se zovete?"

"Nemam imena."

"Nemate?"

"Ne."

"Mogu li vas zvati Gospodin Jesenko?"

"Gospodin Jesenko?"

"Da, to je dobro ime."

Stari se čovjek zagledao u mene. "Da", rekao je, "jest."

"Gospodine Jesenko?"

"Da?"

"Kamo idemo?"

"U vječnost, dečko. U vječnost."

Onda sam odrastao, a uspomene na Gospodina Jesenka polako su izblijedile sve dok nisam bio uvjeren da nisu bile ništa drugo do dječja uobrazilja. Svejedno, svaki put kada jesenje lišće počene padati s drveća, mislim o njemu.

I negdje u svome umu, znam da je on negdje vani, čekajući.