Besplatni Web Hosting | Web Hosting | Registracija Domena | Supetar | Jeftinije Telefoniranje | Mikrotik Hrvatska | Croatia Holidays | Croatia Apartments
Opće upute, nagrade, razno...
SF/fantasy vijesti
Novi broj
Stari brojevi
SF/fantasy udruga
SF/fantasy konvencija
SF/fantasy pisci, arhive, mrežne novine...
English page
Samo tekst
E-mail
Netscape Navigator Microsoft Internet Explorer
Opera 3.5

Besplatni
diskovni prostor:
Pondi d.o.o.
Via Galactica #14
Prethodni tekst

(c) Vlatko Kiefer


Duh sa stare
rimske ceste

Lloyd Michael Lohr

Prijevod: Davor Banović

Američaninu Lloydu Michaelu Lohru (autumn_winds@juno.com) objavili smo tri krasne pjesme u VG #11, što mu nije bilo dosta, pa nam ih je poslao još nekoliko, a osim njih i ovu priču...


Uvijek sam duboko unutar svoga bića osjećao neki čudni poriv, kojeg nisam mogao kontrolirati, da odem u Englesku. Svaki puta kad bih na televiziji vidio nešto o njoj, ostao bih potpuno očaran. Bio sam čak odani sljedbenik svih onih BBC-ijevih komedijskih emisija koje je PBS rutinski emitirao ovdje u Sjedinjenim državama. Za vrijeme kišnih, turobnih dana, uvijek bih osjećao kako se moj duh ispunja snagom i uzbuđenjem. Bilo je to nešto što nikada ne bih mogao objasniti.

U jesen 1996, nekoliko dana nakon Samhaina, napokon sam imao priliku otići u Englesku. Sudjelovao sam u združenom projektu arheoloških iskapanja i pronalaženju osobnog predmeta u engleskom Fensu, s članovima Britanskog muzeja i Londonskog društva Mudlark. Naš je glavni cilj bio započeti nova iskapanja u nadi da ćemo pronaći grob kraljice Boudicce. Boudicca je bila legendarna kraljica keltskog plemena Iceni koja je povela pobunu protiv rimske vlasti 60. godine Gospodnje.

Mudlarci su također dobili dopuštenje od vlasnika zemljišta da u potrazi na arheološkoj lokaciji u okolici farme koriste detektore metala. Vađenje šećerne repe već je bilo završeno u Fensu, i već je bilo započelo oranje zemlje za zimsku sjetvu, tako da su uvjeti za potragu za ostacima iz drevne prošlosti ove zemlje, bilo materijalnim bilo nekim drugim, bili savršeni.

Uvijek sam slušao kako je Engleska zemlja koju najviše opsjedaju duhovi, a nakon mog boravka tamo, s time bih se i složio.

Krenuli smo prema glavnome mjestu iskapanja starim rimskim putem ravnim poput kosti. Rekli su mi da ako je u Britaniji neka cesta ravna, onda mora da su je izgradili Rimljani. U svakom slučaju, došli smo do drevnih ostataka zemljane utvrde. Bilo je to neolitsko taborište uz stijenu kojeg su Kelti izgradili u Željeznom dobu. Sada je bilo okruženo poljima. Farmer je zapravo redovito puštao svoje ovce da gacaju po mjestu. Zbog te je činjenice ovčji izmet bio uobičajena opasnost za one koji su se kretali okolo. Ja sam bio prvi koji je izašao iz auta i krenuo u zloguki mrak. Među ruševinama sam hodao sporo. Bili su to uglavnom zemljani humci i opkopi. Sve je bilo tako mirno da sam mogao čuti vlastito srce kako kuca. Sablasna hladnoća ispunjala je večernji zrak. Činilo se kao da je noć posegla i pomilovala svojim samotnim dodirom svaku uspavanu glavu. Stajao sam tamo u tišini i dopustio milleu toga mjesta da mi uđe u kosti.

Nadolazilo je vrijeme čaranja, no voditelji našeg projekta Roy i John inzistirali su da noć provedemo na tome mjestu. Činilo se da se neka bestidna skupina lovaca na blago, koji su sebe zvali Noćnim pticama, zatekla noć prije na ovome zabranjenome području. Stoga smo ostali tamo kako bi se osigurali od bilo kakvih smicalica.

Kako je noć odmicala, ja sam odšetao od skupine i krenuo prema nasipu u obliku prstena koji je okruživao cijelo naselje. Čak su se i u nekolebljivoj tami noći bez mjeseca mogli vidjeti zemljani zidovi kako se izdižu iz inače ravnog zemljišta. U daljini je jezivi sjaj krijesova poput krijesnica istočkao tamno krajolik. Kasnije sam otkrio da se radilo, zbog dobroga vremena, o ranom početku proslave risanja barutom Guya Fawkesa.

Svud unaokolo bilo je tragova koji su podsjećali na prohujala vremena. Stajao sam na rubu zemljanog zdanja i pokušao osjetiti povijest koja je ispunjala cijelo područje. Ipak, nisam mogao a da ne osjetim još nešto. Nešto što mene promatra. Promatralo je svaki moj korak. U meni se budila nelagoda. Počeo je u meni vriti strah, a utroba mi se zgrčila kada sam shvatio da nisam sam u ovome produhovljenome, drevnome mjestu.

Iznenada, kada sam pogledao gore, ugledao sam prikazu koja je pratila moje pokrete. Žena u crnoj halji lebdjela je ravno ispred mene. Zrak je ispunjao teški miris svježe prekopane zemlje kao i nelagodni osjećaj da je netko, nešto došlo s druge strane. Ostao sam na mjestu ukočen, progutavši knedlu. Osjetio sam kako mi se ježi koža na vratu i kako mi trnu vrhovi prstiju. Mogao sam osjetiti kako prikaza poseže za mnom i ispunja moju dušu tugom. To me je u potpunosti obuzelo.

Taj me duh hipnotizirao. Suze su mi počele teći niz lice. Bila mi je nekako poznata i, tada nisam znao zašto, osjećao sam kao da mi je umrla najdraža osoba na svijetu. Taj moj emotivni trans prekinuli su pozivi mojih kolega. Pokušavao sam se sabrati dok sam se vraćao nazad u kamp. No, nastavio sam se osvrtati da vidim je li prikaza još uvijek tamo. Nije bila. Razmišljao sam o utvari kao o ženi zato što me tijekom susreta obuzeo osjećaj da je duh uistinu ženski.

"Je li itko susreo duha ili iskusio nešto neobično na ovome mjestu?" upitao sam tek tako, ne davši do znanja i da se meni upravo tako nešto dogodilo.

Nije nitko ako se ne uzmu u obzir različite noćne zgode. Ipak, jedan je gospodin počeo je priču o vremenu kada su on i jedan drugi arheolog vidjeli NLO za vrijeme noćnog kopanja. Obojica su se zaklinjali da ih je ta stvar salijetala i da je za vrijeme tog susreta nestalo nekoliko boca Smeđeg piva Newcastle. Ne trebam spominjati da nisam dalje obraćao pažnju na njihov razgovor.

***

Sljedećeg dana sam otišao na isto mjesto i samo stajao tamo neko vrijeme.

"Izgleda da te privlači ovo mjesto, Michael?" Moj dobar prijatelj i glavni arheolog Paul pitao me dok se primicao hrptu zemljanog zida na kojem sam stajao.

"Da, privlači me No, ne znam zašto", odgovorio sam. Znao sam i predobro što me to privlači na ovo mjesto.

John koji je stajao tamo zatrese glavom. "Kada smo prvi puta započeli iskapanja u ovome području, pronašli smo kostur četverogodišnjeg djeteta odmah tu ispod tebe. u bazi nasipa. Forenzična je analiza pokazala da je dijete umrlo od smrtonosnog udarca rimskim kratkim mačem u zatiljak", reče u pauzi koju je uzeo da zapali cigaretu.

"Kako znate da je Rimljanin ubio dijete?", upitao sam.

"Vidiš, Kelti bi neprijatelja ubili tako što bi ga zasjekli na više mjesta dok bi Rimljani odmah proboli. Bili su istrenirani da neprijatelju zadaju duboku smrtonosnu ranu. Dijete je vjerojatno zaklano za vrijeme Boudiccanske bune protiv Rima. U svakom slučaju, dio kratkoga mača ostao je slomljen u lubanji, a testovi su pokazali da je rimskoga podrijetla." Počeo je pričati o skrovištu keltskog željeznog novca koje je nađeno u blizini ovoga dijela utvrde kraj stijene, no ja više nisam na njega obraćao pažnju.

Njegove su me riječi duboko pogodile. Osjećaj koji sam osjećao od susreta sa prikazom bio je jad i tuga zbog gubitka voljenog. Saznanje o pronađenim ostacima djeteta bilo mi je dostatno da znam sve što je trebalo o duhu s kojim sam se susreo noć ranije. Bio je to duh ožalošćene majke koja nikada nije prežalila okrutno ubojstvo svoga djeteta i nekako je njezin duh počeo obilaziti ovo mjesto.

Mislio sam na njezinu bol i na dvije tisuće godina koje su prošli od toga vremena. Pitao sam se koliko je vremena trebalo proteći dok ne popuste emocionalne spone koje su je vezale za ovo mjesto. Ili će biti prokleta da pohađa osamu engleskog Fensa cijelu vječnost? Ove su mi misli opsjedale um dok sam te večeri pokušavao zaspati.

***

U hladnoj tišini kasne jeseni englesko je svitanje narušio užasni vrisak. Zvučao je kao da dolazi od Paulove žene, Elizabeth. Skočio sam na noge i istrčao iz šatora pokušavajući se sabrati od nervoze i panike u koju sam upao. Prhki jutarnji zrak ispunjao je miris ugljene čađe koji je dolazio iz mnogih dimnjaka udaljenog sela. U daljini sam čuo zavijanje sirene policijskog automobila koji je brzao ravnim, drevnim putem.

Nekolicina članova tima okupila se na hrptu zemljanog nasipa. Činilo se kao da su nervozni zbog nečega što je bilo pred njima. Začuli su se tihi šaptaji dok mi je John prilazio.

"Michael, jesi li čuo nešto sinoć?" upitao je.

"Ne, zašto? Što se dogodilo?"

"Radi se o Paulu. O njemu i Ianu." on zastane na tren. "Michael, ne znam kako da ti kažem, no Paul i Ian su mrtvi. Ubijeni su." reče John. Oči su mu bile krvavo crvene zbog suza i bio je vidno potresen.

John više nije ništa rekao dok je prilazio policijskome automobilu koji se primicao mjestu iskopa. Zapanjen viješću, ja sam samo stajao čvrsto u nervozi stežući šaku. Iznenada sam shvatio da sam na taj način stiskao šaku od trenutka kada sam se naglo probudio prije nekoliko minuta. Kao da je to bila reakcija na nešto čega se mogla sjećati samo moja podsvijest.

Dok sam se približavao mjestu, ponovno mi do kostiju prodre osjećaj straha. Bio je to isti onaj užas koji sam osjetio noć ranije. Bio je to nesumnjivi ubod nepripadanja. Dopješačio sam do brežuljka i pridružio se ostalim članovima tima. Tu ispred nas ležala su tijela Johna i Iana. Očigledno su umrli od gubitka krvi jer je tlo oko njih bilo natopljeno. No rane, o moj Bože, rane su bile tragovi raspeća. Poput stigmi, no nepravilnije zbog silovitog udara koji ih je načinio.

Stomak mi se počeo grčiti dok sam se borio da se uzdržim od potrebe da povraćam. Miris krvi ispunjao je zrak bolesnim mošusom hladnog bakra. Na njihovim čelima krvlju je bila ispisana, činilo se - izrovarena, riječ "ROMA", a dva mala zlatna rimska novčića zvani aureusii bila su položena na oči oba čovjeka. Takva dva novčića nisu slučajno bili cijena za roba na tržnicama drevnoga Rima. Nitko nije ništa govorio. Nitko nije gledao u drugoga. Svi smo samo stajali u tišini i gledali u tijela. No, još sam je uvijek mogao osjetiti. Mogao sam osjetiti kako njezine oči pale moju kožu. Njezina se bol očitovala, njezina starodrevna potreba za odmazdom izlila se u svijet. Nakon ovoga jutra moj život više nikada neće biti isti. Sada sam razumio i zašto.

Ostatak jutra sam proveo s ostalima. Davali smo izjave policiji i pokušavali zaboraviti događaj iz prošle noći uz gorku šalicu kave. Među nama je vladalo sjeme sumnje koju su posadili sumnja i strah. Bilo je rečeno da je ubojica mogao biti netko od nas, no ja sam znao da nije tako. Jer nije to načinio niti netko od nas niti neko od poremećenih Noćnih ptica. Duh je bio onaj koji je oduzeo živote našim prijateljima, no ona je to učinila zbog očajanja, a ne iz zlobe. Iako se nije tako činilo, znao sam da pokušava privući moju pažnju.

***

Bilo je to dva dana prije no što sam izašao iz svoje sobe u Upton Millu, malenom mlinu iz 17. stoljeća koji je bio prerađen u motel s krevetima i doručkom i gostionicom. Tih sam nekoliko dana, dok sam zurio u zidine i lomio glavu s događajima prošlih dana, živio na čokoladicama i Virgin-coli. Duša mi je bila ispunjena krivnjom i kajanjem. Osjećao sam kao da na ramenima nosim teret cijelog svijeta. Odlučio sam da je došlo vrijeme jednom za svagda okončati tu noćnu moru. Sišao sam niz stepenice i prišao Johnu koji se ustao sa barske stolice da me pozdravi.

"Michael, napokon si izašao. Već smo bili prilično zabrinuti", reče.

"Johne, ako ti nije problem, posudi mi auto."

"Jesi li siguran da si sposoban za vožnju? Kamo ideš?"

"Idem nazad na mjesto iskopa. Moram nešto učiniti. Pretpostavljam da je policija završila sa njuškanjem unaokolo?"

"Da, završili su s istragom. Idem s tobom. Nema šanse da te pustim samoga tamo."

John je bio uporan, no ja sam mu dao do znanja da se radi o nečemu što moram sam učiniti. Primio sam ga rukama čvrsto za ramena i pogledao ga duboko u njegove jantarske oči.

"Radi se o nečemu što moram sam učiniti, prijatelju. Zahvaljujem ti na brizi, no sa mnom će sve biti u redu. Zapravo, sada se osjećam bolje nego sam se ikada prije osjećao."

Pogledao me. Moj ga je pogled sigurno uvjerio budući da je klimnuo glavom i pružio mi ključeve. Odvezao sam se do Fensa, nazad na mjesto gdje su Paul i Ian ubijeni. Bilo je to najudaljenije od svih mjesta. Samo bi se vrane tamo okupljale. Gakale su poput opsjednutih duhova na večernjem vjetru. Bio sam sam na mjestu, ako se izuzme vrane, a one nisu obraćale pozornost na mene. Sumrak je vrijeme osamljenika.

Popeo sam se na zemljani nasip na onome mjesto na kojem mi se ukazala, na mjesto na kojem su samo nekoliko noći ranije okrutno ubijena dvojica mojih prijatelja. Stajao sam tamo boreći se s osjećajima. Kiša, čija je hladnoća dopirala do kosti, počela je padati. Para iz mojih usta izdigne se u zrak, a moje srce se ponovno steže.

Kleknuo sam pred mjesto na kojem je nađen kostur davno ubijenog djeteta i izrekao molitvu kojim god bogovima koji su slušali.

"Otpusti svoju mržnju! Razveži te lance koji te vežu za ovaj svijet, jer ti ne pripadaš ovdje," rekao sam uzdrmanog samopouzdanja. "Dođi mi, osjeti bol koji dijelim s tobom, okusi suze koje lijem za tebe."

Tada se iznenada ispred mene pojavi ista ona utvara koju sam ranije vidio. Bila je to prikaza sjene koja je lebdjela odmah iznad tla. Jedva da sam mogao nazrijeti obrise njezina lica. No, njeni su osjećaji bili tako očiti i tako jaki da sam znao njezinu pravu namjeru.

"Znam tko si," rekao sam dok je stajala raširenih ruku kao da mi daje dobrodošlicu za povratak kući. "Pozdravljam te, majko. Pozdravljam te na istom ovome mjestu na kojem sam umro prije dvije tisuće godina. Mnogo sam puta otada prošao Kotačem Dharme. Tisuće životnih vjekova izblijedjeli su iz sjećanja, no ipak poznajem tvoj dodir."

Njezino lice postade jasnije, a tuga, duboka tuga bijaše joj urezana u kutove očiju. Ruka mi se tresla od osjećaja dok sam posezao prema njoj.

"Zašto? Zašto si ubila moje prijatelje?"

Kratko me je pogledala, a zatim položila dlanove na srce kao da se ispričava. Zatvorio sam oči i obrisao suze koje su slobodno tekle niz moje lice.

"Molim te, majko, prijeđi na onu stranu! Vrijeme djelovanja s osvetničkim srcem odavno je prošlo. Ja te volim i želio bih te vidjeti u sljedećem životu, zato te molim da se oslobodiš ovoga svijeta. Nema potrebe da ostaješ ovdje."

Tada sam izvadio svoj džepni nožić i njime zarezao dlan svoje lijeve ruke i istisnuo krvi na zemlju.

"U ime moje ljubavi i vlastitom krvlju, pitam one koji hoće slušati da joj se smiluju i da joj daju konačni mir."

Bijesni se ogorčeni vjetar podiže niotkuda i obavi me. Po prvi sam put osjetio potpuni proždirući drhtaj duše. Unutar zavijajućeg vjetra čuo sam šapat koji se dizao na krilima noćnog zraka. Odjekivao je duboko unutar ponora moje duše.

"Hvala."

Glas je bio nježan, jedva čujan, no čuo se. Opustio sam šaku i čekao da bol odjezdi iz moga sjećanja. Iako čudnovat, bio je to utješan osjećaj, jer mi je dao do znanja da ne sanjam. Ona je otišla. Duh koji je bila moja majka, prije dvije tisuće godina, otišao je. Uspio sam u oslobađanju njezina duha s ovoga svijeta. Bio sam emocionalno iscrpljen. Kad sam sjeo u blato jedva da sam se mogao micati. Počeo sam oplakivati tugu staru stotine životnih vjekova.

Iako je smrt samo prolaz prema novom početku, mnogi ugarci sjećanja na prošle živote još uvijek su duboko unutar naše duše. Dajte si vremena, sjedite na miru i u tami slušajte njihovu jeku.

 


Prethodni tekst