Crte
C. C. Parker

Prijevod: Krunoslav Gernhard

Evo nam jedne kratke priče o duhovima. O autoru C.C. Parkeru na veliku žalost ne znamo ništa, jer smo nesretnim slučajem izgubili njegov e-mail. Ostaje nam samo da se nadamo da će čovjek na VG Internet stranicama nekim slučajerm primijetiti da mu je priča objavljena i javiti nam se...

Dear mr. Parker, we accidentally lost your e-mail. Please contact us as soon as you can!

Jery i Becka sjedili su u sjenici, isprepletenih prstiju. Jerry je poljubio Becku u obraz i oboje su gledali u tamu. Becka je upalila cigaretu i dodala je Jerryju. Zatim je jednu upalila sebi.

Becka je upitala: "Hoću li ga ikad više vidjeti?"

"Kako to misliš?"

Becka je povukla svoju cigaretu. Vršak je sjajio narančasto u polutami. Jedna je mala sijalica bacala svjetlo iz sjenice, ali to je bilo sve. Kao da sjedite na sivom otoku u moru tame. Osim toga, bilo je tuge u njihovim glasovima koja je činila stvari fizički tamnijim.

"Pa, mislim da sam ga vidjela prošle noći", objasnila je.

"Kao duha?"

"Rekla bih."

"Nisam znao da vjeruješ u duhove."

"Ne vjerujem... nisam vjerovala."

Tišina je bila kostolomna.

Becka je osjetila da ne može disati i jače je usisavala dim svoje cigarete, kao da će joj on vratiti život. Osjećala je vrtoglavicu i naslonila se na Jerryjevo rame. Opet je počela mislititi o svojoj majci; o svim crtama koje su se kretale po njezinom licu kao magloviti klanci. Tata je umro prije svega godinu dana, pa je znala da sve te stvari nisu ništa novo, ali...

"Možda je to bila samo moja mama."

"Tvoja mama je luda. Znaš li to?"

"Ne. Nije. Samo je tužna. I usamljena."

"Da, ali je to izluđuje."

Becka je znala da Jerry nije mnogo izgubio u životu. To se moglo reći samo gledajući ga. Crte su tek započinjale njegovim licem. Uglavnom je bio tužan zato što je ona bila takva; jer se bojao da je ne izgubi… ali bi to bila posve drugačija vrst gubitka. Iako je bio godinu dana stariji od nje (Jery, sedamnaest; Becka, šesnaest), Becka je ostarjela preko svojih godina. Smrt njezina oca duboko ju je povrijedila, ali smrt njezina brata…

Gubitak Tristana slomio ju je.

Kad je čula vijest da joj je brat poginuo u automobilskoj nesreći, nije znala što bi. Nije bila sigurna da li da živi ili umre; nije znal da li bilo što od toga uopće želi. Nikad to nije bilo pitanje nekakvog dramatiziranja. Becka je bila inteligentna šesnaestogodišnjakinja. Samo se nadala da je dovoljno jaka.

Pogledala je Jerryja i znala je da joj je pomogao. Došao je na pogreb i držao je dugo poslije toga. Možda tjedan dana, ali se njoj činilo kao jedan cijeli život; život promatran kroz vrlo tamnu leću. I iako je Jerry bio tamo za nju, istovremeno je djelovao vrlo neodređeno; slika dječaka koja nije imala težinu. Što god bilo, plašilo ju je. Prvo, Jerryjev duh; a sad…

Becka je još uvijek mogla osjetiti Tristanov duh u svome umu. Bio je posve netaknut i nipošto kao iskrivljena sprdnja koju su našli u olupini. Bio je krasan dječak; i dobar. Svi su to znali. Beckin je otac bio pijanac; i to su svi znali. Jednako su oplakivali njegov gubitak, ali su znali. Ali Tristanova smrt učinila je da zadrhte pred Bogom.

"Je li ti štogod rekao?"

"Ne čini mi se."

"Kako to misliš ne čini mi se?"

"Vidjela sam ga samo na sekundu. U kuhinji. Bilo je kasno. Okrenuo se i nasmijao, ali ne mislim… napola sam zaspala."

"A tvoja mama? Je li ga ona vidjela?"

"Što to treba značiti?"

"Samo sam radoznao."

"Ona nije luda."

"Znam koliko si voljela Tristana", rekao je. "I ja sam ga volio. Sjeti se, bio mi je prjatelj."

To je bila istina. Ponekad bi je zaboravila. Poslije svega, Becka je upoznala Jerryja preko svoga brata. Moža ju je zaslijepila vlastita bol.

"Žao mi je", rekla je, blago ljubeći Jerryja u usta, a zatim jače. Pustila je svoj jezik kroz njegove usne i zagrlila ga. Vitice dima kovrčale su se nad njegovom glavom... Beckina cigareta. "Vodi ljubav sa mnom", inzistirala je, bacajući cigaretu k mjestu gdje je Jerryjeva sletjela.

"Ovdje?"

"Zašto ne?"

Jerry je mogao osjetiti svoje uzbuđenje - nisu to činili od nesreće.

"Jesi li sigurna?"

Ali je već otkopčavao njezin grudnjak i ljubio je u vrat.

...

Znala je gdje naći Becku; majke to mogu osjetiti. Osim toga, Becka je provodila skoro svaku večer u sjenici.

Park se činio većim; i tamnijim. Dobro je to znala, ali se je te večeri činio stran i sanovit. Skoro sve je imalo tu kavalitetu, kao da je bila samo napola u stvarnosti. To je bio najgori tjedan njezina života i da nije bilo Becke, radije bi bila mrtva. Žalost je bila prevelika; i mučenje saznanja da je prekasno.

...

Becka je popušila još jednu cigaretu. Gladala je u hladni mjesečev disk, sjećajući se... krug njezina života činio se potpunim.

"Becka?", bio je to majčin glas. "Jesi tamo?"

"Tu sam", odgovorila je.

Beckina mama izašla je iz tame i dolutala u svjetlost sjenice. Lice joj je izgledalo voštano i ispijeno. "Mislila sam da ću te ovdje naći."

Becka se pomakla da majka može sjesti na stube sjenice, pokraj nje. Stavila je glavu na Beckino rame i neko vrijeme plakala. Tako je bilo svake noći od nesreće... čudni sastanci u zemlji patnje.

"Opet sam vidjela Jerryja."

Beckina je majka podigla pogled pun suza. "Je li govorio o Tristanu?"

"Ne mnogo."

"O toj noći?"

"Ne. Još uvijek misli..."

"Znaš da mogu pomoći jedan drugome", prekinula ju je majka.

"Znam."

"Jerry je isto bio divan dečko."

I plakale su suzama koje su krivudavo tekle crtama njihovih lica.