Aldous Huxley:
VRLI NOVI SVIJET,
Izvori, Zagreb 1998.

Žarko Milenić

Aldous Huxley, znameniti engleski pisac, napisao je 1932. godine roman "Vrli novi svijet" koji, nastao nakon romana "Mi" Evgenija Zamjatina (1922) i prije "1984" (1949) Georgea Orwella, spada u red tri glavna romana antiutopije 20. stoljeća (distopije ili crne utopije), odnosno mračne vizije budućnosti. Još su značajni, iako manje poznati, romani "Pomračenje u podne" Arthura Koestlera i "Čovjek je jak" Corada Alvara. Spomenuti romani formalno spadaju u literarni žanr znanstvene fantastike u koji Huxley (baš kao i njegov sljedbenik Kurt Vonnegut) nije volio da ga uvrštavaju. Inače prema proučavateljima znanstvene fantastike u ovaj literarni žanr spadaju i Huxleyovi romani "Majmun i bit" (jedna još mračnija antiutopija) i "Otok" (utopija).

Radnja romana "Vrl novi svijet" odvija se u "godini stabilnosti F. E. (Fordove ere), 632. godine nakon rođenja američkog automobilskog magnata Henryja Forda (1863-1947). Za buduće stanovnike Zemlje Ford je novi Krist. Tako je uobičajena fraza "Oh, Forde!" i njoj slične. Fordova industrijska filozofija prisutna je u svakom obliku života. Sjetimo se da je da je prvi Fordov vrlo uspješni automobil "Model T" bio prvi u čijoj su proizvodnji primjenjivane metode masovne proizvodnje, kao što je sastavljanje na tekućoj vrpci i specijalizirani rad. Nije slučajno što su autori stripa "Alan Ford" Raviola i Secchi dali svom junaku baš to ime. Kako predviđa Huxley u budućnosti bi postojala samo jedna Svjetska država čija se stabilnost održava spletom biološkog inženjeringa i općeg predodređivanja odlika ljudi još prije rođenja. Ljudi nisu ništa drugo nego djelići mozaika u političkom tijelu. U djetinjstvu im se hipnopedijom usađuju "vrline" pasivne poslušnosti, materijalne rastrošnosti i bezumnog promiskuiteta. Kasnije dobijaju besplatne doze droge "some" i okupljaju se u zajedničkim pjevalištima na obredu solidarnosti koje redovito završavaju orgijama. Misao vodilja Svjetske države je "ZAJEDNICA, ISTOVJETNOST, STABILNOST". Sličnost s Orwelovim romanom "1984" je očita, iako se Orwel više ugledao na Zamjatina od kojega je preuzeo strukturu djela.

U Svjetskoj državi ljudi su podijeljeni na kaste. Najniži su poluimbecili Epsilon-minus, a najviši intelektualci Alfa-plus. Ali postoji i znatno manji broj ljudi koji stanuju u rezervatu odijeljeni električnim ogradama. Ti "divljaci" se i dalje vjenčavaju, vode ljubav, rađaju i umiru od starosti. Glavni junak je John, "Gospodin Divljak" (dovodi ga iz rezervata Bernard, neprilagođeni Alfa-plus, koji se ne bez razloga preziva Marx) koji je isprva očaran budućim Londonom. Ali se ovo oduševljenje postupno gasi i mi Johnovim očima spoznajemo sav užas ovog totalitarističkog društva. John koji često citira Shakespearea (naslov ovog romana je posuđen iz "Oluje") dolazi u društvo gdje više nitko ne čita (osim onih "nastranih" kao u romanu "Fahrenheit 451" Raya Bradburyja), on traži ljubav tamo gdje postoji samo seks... ovaj potonji motiv kasnije će obrađivati mnogi pisci znanstvene fantastike. Da spomenemo samo Huxleyevog sljedbenika satiričara Roberta Sheckleyja.

Čitatelj može uočiti sličnost Svjetske države sa Sjedinjenim državama, divljaci su nalik Indijancima... Huxley je posjetio Ameriku 1926. i 1931. godine prije nego što je napisao "Vrli novi svijet". U jednom pismu kaže za Kaliforniju: "Materijalno, to je najdalje učinjen korak prema Utopiji ikada viđen na našem planetu." Ponavljao je svoje žalobno proročanstvo kako je "budućnost Amerike budućnost svijeta".

Huxley se često rugao Wellsovoj utopiji (fantastični "kalifornijski" svijet) "Ljudi nalik na bogove" (1923). Ali nije bio "najveći anti-Wellsovac svih vremena" kakvim ga je proglasio Anthony Burgess, autor antiutopije "Mehanička naranča" i romana "1985", nadahnutog Orwellom. Naprotiv, s Wellsom Huxleya vežu mnoge sličnosti. I Wells je kritizirao stanje u društvu i u svojim izjavama i u svojim djelima.

Huxley je poput inženjera Zamjatina bio znanstveno naobražen. U svom predgovoru romana iz 1946. godine napominje kako "tema Vrlog novog svijeta nije napredak same znanosti, već kako taj napredak djeluje na ljudske jedinke (...) Tehnički i ideološki još smo vrlo daleko od djece iz epruveta i bokanovskijevih skupina poluimbecila. No tko zna što li će se sve dogoditi do šestog stoljeća F. E?"

Nakon pola stoljeća mnogo smo bliže tehnički i ideološki spomenutom nego što je to Hixley mogao i pretpostaviti. Stoga će nam ovaj sjajno napisani roman danas izgledati aktualniji nego ikad ranije. Njegovo objavljivanje u novom prijevodu Stanislava Vidmara u biblioteci "Kronos", urednika Damira Mikuličića, treba pozdraviti kao pravi izdavački poduhvat.