VG: Darko, daj nam za početak reci nešto o sebi što niti u jednom interviewu dosad nisi rekao (znaš ono, na primjer, da si kao mali mučio mačke ili slično)?

DM: Kao mali sam mučio mačke. Ali to je okej, one su mi rodbina.

VG: Kad i kako si počeo čitati SF i zanimati se za tu bjelodano subverzivnu i mračnjačku literaturu, koja dokazano izaziva ovisnost kod malodobnika i od njih stvara nesretne i neshvaćene nikad odrasle starkelje?

DM: Htijući se temeljito pripremiti za nesreću i neshvaćenost, počeo sam kao malodobnik. Sad, godine su malo mutne (tako je to kod staraca), ali pouzdano znam da sam kupio prvi Sirius (što bi ovu priču smjestilo oko dva mjeseca prije mog desetog rođendana) pa onda i idućih pet. Onda je na moju dječju psihu opasno utjecao "Rollerball" u broju 6 (ili ako nije, ja sam ga za posljedice optužio) pa sam se ispovraćao i prestao kupovati Sirius na idućih pet godina. Prešao sam zato na Kentaure i tako to i zakvačio se, izgleda trajno.

VG: Je li istina da se do tih opasnih šarenih knjižica najlakše dolazi kroz loše društvo, ulične bande, lunaparkove s video-igrama i konvencije? Je li istina da drugi ovisnici nagovaraju nedužne prolaznike i malu djecu da ih i oni pokušaju čitati?

DM: Ne, ako je vjerovati mome iskustvu. Za razliku od drugih popularnih droga, na SF se čovjek navuče sam. Tek kasnije, nakon par godina samotnjačke ovisnosti i prebiranja po biblioteci, adikt (i to ne svaki) osjeti potrebu za društvom sebi sličnih. Jednom u organiziranom fandomu (koji, recimo pravo, jedva da okuplja 1% ljudi koji čitaju SF), čovjek se napokon oslobađa ovisnosti i prestaje čitati SF. Ima krasna definicija SF-fana: onaj koji se druži s ljudima što su, poput njega, nekada čitali SF.

VG: A sad, nakon ovih neugodnosti, da se malo opustimo i krenemo s neozbiljnijim pitanjima. Reci nam, što u ovom trenutku radiš, čime se baviš? Što crtaš, što pišeš, i gdje će to izaći?

DM: Upravo tipkam odgovore na pitanja K. G.-a, a kažu mi da će izaći u Via Galactici - kud' ćeš neozbiljnije! Teoretski bih morao raditi na završnim pripremama za strip-album "Borovnice" kojeg bi Školska knjiga trebala objaviti u jesen 1998, i na slijedećim nastavcima scenarija za "Sašu" te "Svebora i Plamenu", stripova za školske časopise. Također je na redu treća epizoda "La Bete Noira", koji još nema izdavača, a i morao bih završiti dječji SF roman koji će Frka serijalizirati u skraćenoj verziji. Onda neki sinopsisi, stripovi, priče i uređivanje iduće SFerine antologije.

VG: Koliko si SF priča dosad objavio, i gdje sve?

DM: Davno sam zadnji put sredio bilješke, ali bit će ih oko trideset. Objavljene su od Siriusa, Večernjeg lista, Modre laste, Plime i Future do Parseka, Emitora, Zvjezdanog navigatora, Politikinog zabavnika i Galaksije. Plus u "Tamnom vilajetu", "Skupljačima snova", "Osluškivanju tišine" i, konačno, u SFerinim zbirkama.

VG: Voliš li osobno više SF ili fantasy? Argumentiraj odgovor, i navedi par djela koja držiš najboljim.

DM: SF, zato što nas tjera da mislimo i da se prilagođavamo i da se preispitujemo, umjesto da nas uvjerava, kao što fantasy radi, da su uloge davno podijeljene i da nas na kraju questa čeka željna djeva s kakvim prikladnim kraljevstvom i happily ever after. Kako sam odgojen na Siriusu i Kentauru, filozofija novog vala me oblikovala pa će mi Ellison, Zelazny, Silverberg, Martin i ta škvadra uvijek biti bliska. Dodaj im, od friških, Iaina Banksa i Grega Egana i imaš neki raspon u kojem mi se ukusi kreću. Bajdvej, da ne bi ispalo da mrzim fantasy, Martin je nedavno objavio "Game of Thrones" koji karakterizacijom i fabulom briše pod s bilo čime drugim - tako je dobar da mu ne mogu zamjeriti ni to što je samo 700 stranica dugačak prolog u pravu frku.

VG: Koliko si stripova dosad objavio, i gdje? Primijetio sam da se baviš i ilustracijama, primjerice za mrežni časopis Net. Reci nam o tome.

DM: Ilustracije radim za pare (lipe, op. ur.) i time je o njima sve rečeno. Stripova sam objavio oko 400 stranica koje sam sâm crtao plus nešto više od 900 stranica za koje sam pisao scenarije. To je objavljivano posvuda, od dnevnih novina do periodike i fanzina, od američkih sveščića i trade paperbacka, preko domaćih albuma do Disneyevih izdanja.

VG: Poznato je da si s Edvinom Biukovićem radio strip za američki Dark Horse. Što je sada s tim? Radiš li to još? Razvezi.

DM: S Eddyem sam napravio šest sveski "Grendel Talesa", koji je jako dobro primljen, nominiran za nekoliko nagrada "Eisner" i Eddyu donio "Manninga" za mladu crtačku nadu. Nakon toga smo nastavili raditi za Dark Horse i druge izdavačke kuće. Prvo smo zajedno napravili Star Wars mini-seriju "X-Wing: The Phantom Affair", a onda je Eddy preuzeo crtanje adaptacije treće knjige Zahnove "Thrawn" trilogije i sada radi na stripu "Human Target" za DC, a ja sam napisao nekoliko Tarzan projekata (dva s Igorom Kordejem), par kratkih Aliens priča i novu Star Wars mini seriju, "Vader's Quest", koja će izaći u proljeće iduće godine, a crta je Dave Gibbons. Pregovaram o još jednoj SW seriji, smještenoj u vrijeme prequela, te o još nekim stvarima, ali o tome ne bih pričao dok ne bude sigurno.

VG: Nedavno si dobio književnu nagradu "Grigor Vitez" za svoju knjigu "Knjige lažu!". Pričaj nam malo o tome, kakva je to knjiga? Misliš li se ozbiljnije prebaciti na pisanje mainstream literature? Namjeravaš u HAZU, a?

DM: Budući da me država friško primila među umjetnike i plaća mi staž i socijalno, moram raditi ozbiljne stvari, a ne zezati se sa sajensfikšnom, ne? Zapravo, ne vjerujem da bih se mogao samo tako "prebaciti", kao program na vešmašini. SF, stripovi i dječje knjige (a i ostali mainstream) dio su mog odrastanja, moje lektire, sve su to mjesta gdje sam "doma". Ne pišem stvari programatski, ne kažem "ja sam dječji pisac" ili "ja pišem SF", jednostavno svakoj ideji pristupam na način na koji će najbolje doći do izražaja: geg-pasica ili strip od 100 stranica, SF priča ili roman matice, haiku, filmski scenarij, drama ili deseterac, sve su to ravnopravne izražajne forme.

"Knjige lažu!" inače je epizodični roman o rađanju i smrti jednog prijateljstva, napisan za djecu i sve koji su za djetinjstvom sentimentalni. Od prvog siječnja ove godine 22% je skuplji, ali vrijedi svaku paru (lipu, op.ur.). Pokusno poglavlje može se dobiti pošalje li mi se zahtjev e-mailom . Hoću reći, ja bih ti rado ispričao o čemu se unutra radi, ali smatram da se onaj koji vodi intervju ipak treba potruditi malo više dok se priprema.

VG: Kh-khm, okej, malo šale, malo okrutne stvarnosti, a sad ćemo po dubiozama, egu i prljavom vešu. Jedno vrlo kratko vrijeme si bio recenzent domaćih priča za Futuru. Zašto više nisi? (Paz’ sad pikanterija…)

DM: Zato što Futuri recenzent faktički i nije potreban. Naime, kad sam se s Bojanom dogovarao o poslu, bilo je rečeno da ću naslijediti Krstu kao urednik za domaće priče. Tako sam i pristupio poslu, naručujući priče od nekih ljudi ili tražeći priče za koje sam znao da postoje. Međutim, pokazalo se da se Bojan s Mihaelom dogovorio drukčije te sam se, radi mira u Futurinoj kući, povukao na položaj recenzenta i otkazao sve narudžbe, budući da ljudima više ništa nisam mogao garantirati. Nekoliko sljedećih mjeseci bio sam recenzent, filtrirajući smeće i prosljeđujući ono što mi se svidjelo. No, kako je komunikacija unutar redakcije uvijek pomalo zapinjala (dok broj ne bi izašao, ne bi se znalo što je unutra), položaj posrednika pokazao se rastuće frustrirajućim - onaj lijep dio posla, razgovor s autorom kojem je priča prihvaćena, otpao je i ostala mi je samo neugodna dužnost da pišem odbijenice i od Kristeka, Banovića i drugih znanaca stvaram neprijatelje. Pored toga, činilo mi se da bi Mihaeli bolje pristajao recenzent koji bi dijelio njezine nazore o tome kakva priča treba biti pa smo se svi složili da se s malom količinom prispjevaka Mihaela može i sama nositi, a ja da ću poći raditi stvari koje me više vesele.

Iz gornjeg bi se odlomka nepažljivim čitanjem moglo shvatiti da se protivim Mihaelinoj politici uređivanja domaćih priča. Žurim stoga dodati da tome nije tako. Premda tu postoje svari i postupci s kojima se ne slažem, oduvijek sam bio veliki pristalica uredničkog totalitarizma i smatram da Mihaela, dokle god preuzima punu uredničku odgovornost, treba Futuru raditi samo na jedan način - posve po svojoj volji. Puno babica rezultiralo bi znamo kakvim djetetom.

VG: Nekako se u posljednje vrijeme (oko dvije-tri godine) čini da SFera nije baš u dobrim odnosima s Futurom. To iz, ehem, provincijalne perspektive djeluje prilično čudno, uzimajući u obzir nekadašnji odnos SFere i blagopokojnog Siriusa. Ti si dugogodišnji član SFere, u ovom trenutku vjerojatno i najpoznatiji, svojedobno i predsjednik. Daj nam reci nešto o razlozima zašto je to tako? Zašto, primjerice, na SFeraKonu nije bilo ni Mihaele Veline, urednice Future, niti Bojana Izdajnika?

DM: Zato što nisu došli. A ove godine su, znam pouzdano, osobno pozvani (poziv je usmeno uručen Bojanu kada je bio u SFeri), iako se, osim nagrađenih osoba i starih članova, na SFeraKon nikad nikoga nije posebno pozivalo. A ove godine, kao i prošle (kada su bili pozvani preko Berislava Lopca), karte su Bojana i Mihaelu čekale na desku. To su činjenice, kako su meni poznate. Nije mi namjera raspirivati ni poticati bilo kakve svađe, ali do njih očito mora doći kad se u ovoj maloj i stisnutoj situaciji svima (Futuri, SFeri) čini da nitko dovoljno ne cijeni njihov trud, entuzijazam i uložene pare (lipe, op. ur.).

Drugo, ne idealiziraj odnos SFere i Siriusa, jer to (osim možda na početku) nije bila neka tijesna povezanost. Da, dio Siriusove redakcije i suradnika (Prćić, Đokić, Antičević...) regrutirao se iz SFerinih redova, ali oni su svoj posao tamo obavljali u svoje, a ne u SFerino ime. Treće, nikad nisam bio SFerin predsjednik - kilav ti je research, novinaru moj!

VG: Aaargh, ubit ću onog… khm-nakašlj, ipak, ne misliš li da je takva situacija zapravo obično traćenje vremena i živaca, i da niti najmanje ne ide na ruku hrvatskom SF-fandomu? Mislim, SFera ima i tradiciju i sredstva kakova niti jedna druga hrvatska SF-udruga nema (niti sve skupa, vjerujem), a Futura je jedini pravi hrvatski SF-časopis, sad već i s višegodišnjim kontinuitetom i neporecivom kvalitetom. Zar ne bi možda trebalo zažmiriti tu i tamo, nakašljati se, lijepo vrijeme danas, jel’te, poraditi na izglađivanju stanja, pa zapeti skupa, drugovi? Tovariši? Druzja? Kameraden? (Mama! Ja bih opet jedan BallCon! - Ne može sine, purgeri se svađaju.) Ha? Jer znaš, ako nećete vi metronapolitanci, mi provincijalci ćemo popizditi i dovesti, recimo, Mikea Resnicka u Osijek. I reći ćemo mu da niti slučajno ne ide u metronapolu, jer da k vama hara kockasta kuga i tvrdoglavitis. Što sad kažeš?

DM: Kažem: samo naprijed! Zašto, konačno, Resnick ne bi došao u Osijek? Provincija nije zemljopisni pojam, ona je u glavama ljudi. Nema toga što Zagreb može, a da Osijek ne bi mogao bolje, ako zapne. Pa ako zapne, možda se i Zagreb trgne. Pa možda Rijeka dovede Dana Simmonsa. Pa kad u Kutinu dođu taborovati Robert Jordan i George Martin, svaki sa svojim mačem od cijevi i gume-pjume, da vidiš! Pa kad Split dovuče Douglasa Adamsa, a Pratchettu složimo jednu turneju svi zajedno! Popizdite, molim vas! Najlakše je nama raditi SFeraKone po inerciji, a vama kukati kako SFera, kao, ima neke silne pare. Popizdite! Niti je Osijek hrvatska provincija, niti je Hrvatska provincija u odnosu na svijet. Autori će otići bilo gdje, ako im se plati što su navikli i ako ih se na vrijeme pozove. I oni su, konačno, ljudi. Pozovite Resnicka, možda nakon "Kirinyage" napiše "Tvrđu"!

I još nešto. Ne mislim, ali zaista ne mislim, da bi profiji (Futura, u našem slučaju) i fandom trebali nešto naročito usko surađivati. Poštovati se, to da, ali jedna lijepa distanca, kao između profesora i studenata, dobro bi došla. Izmjenjivati informacije treba, činiti usluge jedni drugima bilo bi pristojno, ali ako danas budemo zagrljeni obrtali rakije u bircu, sutra ćemo se jednako bratski i počakijati. Distanca, pristojnost i uzajamno poštovanje dovest će nas mnogo dalje.

VG: Ti bokca, ovo je baš bilo odraslo, realno, naturalistički čak. Jedva mi paše u ovaj grozno neozbiljni interview za naš fanzinčić. Ali evo sad odlučnog pitanja na čiji odgovor čekaju horde krivčeve krvi žednih čitatelja: zašto na ovogodišnji SFeraKon nije došla najavljena Lois McMaster Bujold? Osobno mi je poznato da su unaprijed pripremljeni oltar, svijeće, sveta vodica, papamobil i oko pet litri tinte za potpise. Tko je taj nevjernik, svetogrdnik, koji neće dugo živjeti nakon što ovo bude objavljeno, reci? Uperi prstom!

DM: Neven Antičević preuzeo je to obaviti, kao i prošle godine Kaya, jerbo su njegovi interesi tu logični. Kontaktirao je Buđoličina agenta, a ovaj, izgleda, nije kontaktirao nju. Što smo mi doznali jedno dva tjedna prije Kona, zahvaljujući jedino revnosti Milene Benini-Getz koja je e-mailala Buđolicu i doznala da ova o pozivu pojma nema. Što je onda iznenadilo Nevena, i to prilično, s obzirom da je kupio prava i radio na tome da knjige budu vani za SFeraKon. Greška je, daklem, ničija zapravo, zastoj u komunikacijskom kanalu, viša sila.

VG: Za pred kraj, reci da li ćeš osobno doći na EsseKon, ili ćeš nam samo poslati slike da se bez tebe bakćemo s izložbom? Daj dođi!

DM: Kako bi u Zagrebu u te dane trebao biti jedan festival stripa, bojim se da će me moja urođena lijenost nagnati da odaberem kraći od putova. Ali, recimo da ću još vidjeti.

VG: Dobro, dosta je bilo. Hvala ti za odgovore!

DM: Hvala tebi.