X-33: siva odijelca, bijele kutice i skok u svemirsko gospodarstvo

Kruno
(Napomena: tekst je pisan za Futuru.)

Hej, ovo je dobro - ja, prema klevetničkoj usmenoj predaji slabo pritajeni ljubitelj mačeva, vračeva, tračeva i prizemnih horrorčina, pišem za našu omiljenu i jedinu SF mjesečnicu pravi pravcati hevivejt hardsajns tekst prepun laičkih znanstvenih interpretacija, tehničkih nacrta i egzaktnih podataka - nemreš bilivit, sačuvajbože silicijski, toga ima samo u vašem gradu i anarhističkoj prividnoj stvarnosti mrežnog kibersvemira. Dakle, svjestan povijesne zbiljnosti, osobito za tu prigodu obukoh kvalitetnu dugu bijelu kuticu s već izvezenim "Dr." na gornjem džepiću i odlučnim pokretom natakoh naočale s pet centimetara debelim staklima u smeđkastim pravokutnim plastičnim socijalnim okvirima. Razbaruših svoj centimetar kosurine, pritegoh štofene hlače dvostrukim 40-pinskim kablom za čvrsto diskovlje, navukoh rasparene čarape naopako i razuzlah vezice na pohabanom tenisicovlju, tako da mogu na njih nagaziti u odlučnim trenucima. Kvragu, postadoh li introvertirani i stvarnosti nesvjesni čovječuljčić u bijeloj kutici, ili što?

I tako, dok neki, khm, ljudi, posljednje desetljeće naprosto obožavaju nezdrave sportove poput nediskriminativnog klanja svih i svega redom gdje god stignu, neki drugi najozbiljnije razmišljaju o tako prozaičnim sitnicama kao što je komercijalizacija svemira. No, dobro, zasad barem orbitalnog, ali malo po malo, zar ne? I evo nam odmah najvažnijeg pitanja: znate li koliko danas košta poslati pola kile tereta (funtu) u nisku orbitu, koristeći prebukirane kapacitete postojećeg američanskog svemirskog čunkovlja? Ravno 10.000 (slovima: deset tisuća) dolara. I nije nešto, ako ste namislili u svemir poslati svoju sličicu s osobne, ali problem ekstremno narasta ako, recimo, želite postaviti novi geosinkroni satelit ili se na duže vrijeme riješiti punice. Zato su ljudi otporne kože i savitljivih kralježnica, obučeni u besprijekorna bezlična siva odijelca, ponovo odlučili zazvati razbarušene i naoko smušene ljude u bijelim kuticama, i dati im novi domaći zadatak. "Dečki", rekoše im kad su došli, gladeći geometrijske revere na sakoima i bespotrebno popravljajući svjetlucave kravate, "mi bi gore visoko slali satelite i punice, al' kad je fest skupo. Kad bi bilo, recimo, deset puta jeftinije, svi bismo fino živjeli, nama bi birači bili zadovoljni, a vi biste dobili još šuštalica za smišljanje novih sjajnih igrački koje rade biip-zzz-biip. Dajte riješite to, može?" A bijele kutice, škiljeći kroz debela stakla i gazeći se po vezicama tenisica, šmrcnuše kolektivno: "Stvarno dobijemo još novaca za biip-zzz-biip?" "Aha", rekoše besprijekorna odijela. "Onda nema frke, već je urađeno. Stvar se zove X-33."

Kako se ne sjećate, ljetos sam pisao o NASA-inim trulim kapitalističkim namjerama da rasproda postojeće Space Shuttleove i cijeli program posve privatizira, mičući ga iz sfera tzv. "nacionalnog interesa" u jednostavno gospodarske. X-33 operaciju vodi NASA-in Marshall Space Flight Center iz Huntsvillea, Alabama, a osnovna je ideja ravno deset puta smanjiti cijenu lansiranja tereta u nisku orbitu, na svega 1000 (tisuću) dolara po funti, i tako učiniti svemir dostupnim širokom tržištu. Još od 1993. godine tri velike tvrtke raznolikim se idejama natječu za projekt slijedeće generacije višekratno iskoristivih svemirskih letjelica - Rockwell, McDonnell Douglas i Lockheed Martin. Izabran još 1996. godine, naš X-33 Lockheedovo je dijete koje se upravo sklapa i treba biti dovršen ovoga ljeta u njihovim Skunk Works pogonima u Palmdaleu, Kalifornija, a planirano je da tijekom 1999. godine krene na pokusne letove s 40 milja odatle udaljenog mjesta zvanog Haystack Butte, na području Zrakoplovne baze Edwards. Obzirom da je ovo ozbiljan ilustrirani tekst, dotičnoga X-33 gospodičića ovdje možete i vidjeti (jednako kao i njegovu veću buduću posve komercijalnu inačicu, zvanu VentureStar, o kojoj ćemo poslije), doduše računalno izrenderiranog, ali nije nimalo daleko dan kad će stvarno dijeliti slikopisne autograme. Pravi deltoidni plosnati i bucmasti praščić s krilcima, zar ne? Tko bi rekao da mu je pravo ime SSTO RLV (Single Stage to Orbit, Reusable Launch Vehicle), ili u hrvatskom prepjevu, KSRP NDV (Kako Se Riješiti Punice, Na Duže Vrijeme). Iskreno rečeno, konkurentska dva prijedloga letjelica, Rockwellov i McDonnellov, uz njega djeluju posve nezanimljivo - dosadno, već mnogo puta viđeno raketoidno čunkovlje, dok je naši mališan pravi fakin svoje vrste, ono što bi ozbiljni ljudi, kakvih nigdje u blizini, nazvali stvarno revolucionarnim korakom u povijesti astronautike. Odakle početi?

Recimo, od pogonskoga stroja. Pogledajte malo sličice, samo nekakva čudna uglata izbočina na njegovome zadku, zar ne, nigdje notornih raketnih sapnica u obliku zvona. To stoga, jer im je odzvonilo, khm. Novi se klinac u kvartu zove redni zrakovršni pogon (linear aerospike engine), i nije baš tako mlađahan. Smišljen je i predlagan za uporabu još šezdesetih godina od kalifornijske tvrtke Rocketdyne (koja ih i danas pravi, ali je u sastavu Boeinga), ali nekako nije bilo dovoljno igrački koje rade biip-zzz-biip da bi ugledao svjetlo dana u primjeni - sve dosad. Da ne bude zabune, zrakovršni pogon još uvjek kao gorivo rabi dobru staru ekološku mješavinu tekućeg kisika i vodika, ali na sasvim drugačiji način, koristeći slobodan uzduh kao jedan od zidova svoje "sapnice", čega je rezultat nesputana struja izgarajućih plinova kojom se mnogo dobija na propulzivnom učinku, ili bar tako kažu. Uz to je znatno kompaktniji i lakši (čak do 75%), čime zahtijeva manje potporne trupne strukture, te je sposoban za upravljanje smjerom potiska bez posebnih nezgrapnih kardanskih sustava koje su negdašnja 'zvona' trebala. Ma o čemu ja to pričam? Uzmete standardno raketno 'zvono', presiječete ga na pola, izokrenete polovice, spojite ih, razvučete i preokrenete naglavce, i dobili ste dobro preplašenu kokoš na lešo koja u stvarnosti izgleda kao uglata pravokutna struktura bočnog V presjeka, dvostruko viša od čovjeka, u čijem je središtu skoro-pa-klasični raketni motor, a na dva gornja oboda ravni redovi malih potisnika. (O, dobro, pogledajte slike. Nadam se da će ih biti uz tekst.) Samo malo, jesam spomenuo da uz to što je jeftin, strojčić i pere, pegla, čuva djecu i ima preporučeno fine manire? Ne? Sram me bilo.

Slijedeća je velika X-33 novost oproštajni pozdrav s dosadašnjom keramičkom oplatom letjelice, u korist nove metalne slitine iznimnih termičkih karakteristika nazvane Inconel 617. Lakša je, bazirana na niklu, a njezini se izmjenjivi dijelovi-pločice sada sasvim lako održavaju i ugrađuju (bukvalno s četiri zavrtnja), što dalje doprinosi pojeftinjavanju. Razvila ga je kalifornijska BF Goodrich Aerospace/Aerostructures Group, a prema dostupnim podacima, pri povratku u atmosferu Inconel 617 zaštitit će ponosnog deltoidnog praščića sve do temperatura od 1800 stupnjeva Farenheita. Eto ti ga sad, šašavi Ameri, uporno koriste znanstveno besmislene mjerne jedinice - dobro da znam da je to 1255,22 stupnjeva Kelvina. Inače, ovaj odustanak od keramike je po mišljenju prekomjerno mišićavih macho dvometraša, kakvi smo recimo Vanja Spirin i ja, posve u redu - pa pogledajte, zar ne bi bila ubibožna sramota da se budući star vorsi protiv gadnih elijena vode u sisi flotama keramikom oklopljenih letjelica? Zamislite samo, nakon par godina bildanja i pranja Yodinih čarapa krenete u sveti rat sa silama tame, čvrsto stežući svoju svjetlosnu sablju i sigurni da vas nestrpljivo očekuju tata-negativac i kakva obla djeva - a do hepienda morate u nekakvoj vazi!? Bljak! Ovako će kostur letjelice, načinjen od iznimno čvrstog kompozitnog epoksidno-grafitnog materijala, biti dodatno oklopljen kako se i pristoji. Još kad bismo ga mogli obući u poštenu kožnu jaknu... no, pusti snovi.

Treba dalje primijetiti da se X-33 koncept razlikuje od dosadašnjeg svemirskog čunkovlja i po nepostojanju izvanjskih spremnika za gorivo, karakterističnih za Space Shuttle, koji sada čine najveći dio tijela letjelice i između kojih se ugnijezdio tovarni prostor za prijevoz korisnog tereta. Ali vidi ti to, nigdje nema pilotske kabine! Smjerno pretpostavljam da su, uz očito pojeftinjenje i na taj način, Ameri izvukli pouke iz grozne nesreće Challengera 1986. i odlučili ništa ne riskirati - iako ih se po potrebi prijevoza može ugodno smjestiti u tovarni prostor, ljudi će ovaj puta ostati u sigurnosti tenisica na stolu, limenki piva i automatiziranog računalnog upravljanja, ili kako se to obučen u kuticu valjda kaže, avionike. Tvrtka AlliedSignal Defense & Space Systems iz Teterboroa, New Jersey, razvila je tri računala koja će se brinuti o svemu, jedno glavno i dva pričuvna, a znajući da je primjerice zastarjela drtina na kojoj ovo pišem računalno jača od sve elektronike koja se koristila u Apolo programu, možete misliti da tu Intel nema što tražiti. Ujedno treba reći da su sustavi zračenja letjelice, električne instalacije i komunikacijski i termički sustavi isto tako djelo AlliedSignal, dok je mehanički sletni trap jednostavno izravno preuzet s borbenog lovca F-15 Eagle.

Posljednja velika novost je lansirni centar, izgrađen u već spomenutom Haystack Butteu, u koji je Sverdrup Corporation iz St. Louisa, Missouri, do kraja prošle godine utrošila 4000 kubičnih metara betona. Nakon opsežnog testiranja, pušten je u rad početkom svibnja, a tepaju mu da predstavlja modernu viziju i koncept budućih svemirskih luka, velebnih kozmodroma. (Vraga, kao da će se takvi graditi na tlu.) Vjerojatno ste na teveu vidjeli koje od dosadašnjih lansiranja, goleme rakete kako jašu na plamenim buktinjama u sumrak, uzdižuči se k tamno-modrome nebu s mamutskih betonskih bunkera i iz krhkih rušećih struktura potpornih rampi... e, i od toga jedva da je išta ostalo. Lansirni 'kompleks' se ovdje sastoji od 75,7 metara (250 stopala) visokog vodotornja, spremnika za goleme količine tekućih goriva, osobitog hangara na tračnicama za letjelicu, lansirne rampe, 'vatrenog bunkera' i nevelike upravljačke prostorije skrivene u obližnjem kilometar i pol udaljenom brdu. Naše deltoidno bucmasto prasence bit će dovezeno na leđima specijalnog aviona i smješteno u hangar na toj jedva asfaltiranoj kalifornijskoj pustopoljini, gdje će ga u horizontali tetošiti do kauntdauna. Na dan lansiranja, pomični hangar će se jednostavno povući unatrag, ostavivši lansirnoj rampi da uspravi praščića nad 'vatreni bunker', širok devet puta deset metara, metar debelih betonskih zidova. I onda... puf! Ode.

Predviđeno je da od ove godine X-33 obavi petnaestak pokusnih letova, postižući brzine do 13 Machova i dosežući (idiotsku) visinu od 91 kilometar (300.000 uvis poredanih stopala), ali se neće dizati u orbitu niti nositi koristan teret, sve u cilju skupljanja vrijednih znanstvenih informacija, neophodnih za sigurnu izgradnju VentureStarova, te uznemiravanje nesklonih geopolitičkih susjeda. Zatim će ga vjerojatno staviti u onaj NASA-in astronautički muzej, da nam se praunučići imaju čemu podsmjehivati u trenucima dokolice. "Hehe, pradjede", zapitat će kibernetizirani naestogodišnji hahari, žmirkajući kroz živčane bio-projekcije prividnih stvarnosti i žvačući genetski modificirane polužive žvakalice koje stimuliraju moždane valove i pospješuju probavu, "zar ste ovu kantu zvali svemirskim letalom?" "No, pa da", reći ćete im škripavo, priključeni na svoj sustav za održavanje života preko sto pedesete, "uzmite u obzir da je to pokusni prototip, da je tehnologija bila, khm, je li, ne kao danas… a da vam pokažem pravu veliku stvar, VentureStar?" "Sori, djede, već kasnimo na sat skijanja po metanskom snijegu na Titanu, danas popodne. Naš UI instruktor zaprijetio je da će nas tužiti za izgubljeno prividno vrijeme ako ne dođemo, a znaš da njihovi odvjetnici sekundu računaju kao godinu. Ti se nečvrsti uvrijede lakše nego vi žive okamine. Drugi put, može?" Pa ćete VentureStar nostalgično otići pogledati sami, iznova se čudeći toj budućoj današnjoj mladeži... e, u vaše vrijeme... mrmlj-truć, zanovijet...

Da, već odadoh malu tajnu. X-33 je samo prototip, za cijelu polovicu veličine umanjena i daleko lakša pokusna igračka-letjelica, ali u svim dosad opisanim osobinama posve usporediva s budućim standardnim modelom. Iskustvo njome prikupljeno Lockheed će iskoristiti iza izgradnju 'pravog', dvostruko većeg KSRP NDV-a nazvanog VentureStar, s kojim misli pokupiti vrhnje s predviđeno-cvjetajućeg svemirskog gospodarstva na početku dvadeset prvog stoljeća. VentureStar bit će veličinom i tovarnim prostorom približan starim Space Shutteovima, ali kako već rekoh daleko sigurniji i isplativiji, zahvaljujući i standardiziranim spremnicima za teret koji će se samo naizmjence utovarivati kako letjelice budu prometovale do orbite i natrag u preciznom vremenskom rasporedu. Hmm… no, dobro, a sada još tvrdih egzaktnih podataka koje bezuspješno pokušavam izbjeći od početka: X-33 dugačak je nešto malo manje od 21 metar, širok… težak… ma, evo vama usporedna tablica, pa nek' Mihaela i Bojan smisle kako će sve to složiti i isprintati. Kad sam ja mogao preračunavati iz dijelova ekstremiteta i težinskih funti...

Eto, dragi čitatelji, sada sve znate o X-33, a prilično toga i o VentureStaru. Zaključujući ovaj ekstremno edukativni tekst, skromno ću najkorisnijim obavijestima u njemu ocijeniti onu o budućoj povoljnoj cijeni podizanja korisnog tereta u nisku orbitu, te o točnome broju uvis poslaganih stopala broj 42 koje će X-33 dosegnuti, postižući svoj trinaesti Mach. A ako nakon ovoga silnog čitanja još uvijek niste apsorbirali dovoljnu količinu tvrdih znanstvenih informacija, slobodni ste u svako doba otići na slijedeće prividne adrese: http://x33.msfc.nasa.gov/ (za X-33), te http://www.venturestar.com/ (za VentureStar) i vidjeti ima li štogod nova.