Ni Riba Ni Meso gostuje u Via Galactici!

Ann Magill:
Magija u modernim vremenima

Prijevod: Vlatko Jurić-Kokić

W.B. Yeats, u svom eseju "Magija" (iz Ideas of Good and Evil, 1903.) napisao je jednu od najlucidnijih i najtočnijih definicija:

"Magija: Tri doktrine magije: 1) da se granice našeg uma stalno pomiču i da se mnogi umovi mogu pretočiti jedan u drugog, da tako kažem, pa tako stvoriti ili otkriti jedan jedini um ili jednu jedinu energiju; 2) da se granice naših pamćenja pomiču i da su naša pamćenja dio jednog velikog pamćenja, onog same Prirode; 3) da se ovaj veliki um i ovo veliko pamćenje mogu prizvati simbolima."

Naše shvaćanje uma i njegovih granica se promijenilo u zadnjih tisuću godina, pod utjecajem radova ljudi kao što su C.G. Jung, Margaret Mead i Joseph Campbell. Na naše shvaćanje energije utjecalo je naše znanje o elektricitetu, radio valovima i teoriji relativnosti.

Tako je prirodno da su se simboli koje koristimo za prizivanje "velikog uma" i "velikog pamćenja", i kod naših likova i kod naših čitatelja, promijenili. Jednom, prije mnogo godina, pročitala sam u enciklopediji magije da su se čarobni štapići pravili tako da se jasenov ili hrastov štapić omotavao bakrenom žicom i stavljao u staklo. Drevno objašnjenje upotrebe bakra i stakla vjerojatno bi govorilo o raznim duhovnim svojstvima tih materijala i o kojim nebeskim sferama oni odgovaraju. Moderni čitatelj bi prepoznao njihova fizikalna svojstva i primijetio da se pravila antena ili električni vodič.

Zašto je magija važna ljudima u ovim modernim vremenima? Iz istog razloga zbog kojeg je uvijek bila važna. Pomaže nam da imamo veću moć. Ne neizbježno nad drugim ljudima, nego u životu općenito. Sjedinjavajući naše mnoge razdvojene umove u veliki um Prirode, otvaramo sebe čuđenju i strahopoštovanju. W.B. Yeats je napisao u jednom privatnom pismu adeptima Zlatne zore, otprilike u isto vrijeme kad je napisao "Magiju": "On će pomisliti da je poslan među njih da sruši zidove koji ih dijele jedne od drugih i od izvora njihovog života, a ne da gradi nove zidove."

Ovo je posebno istina danas, kad nam stoljeća uništavanja okoliša prijete izumiranjem vlastite vrste, a stare mržnje proključavaju poslije završetka takozvanog "hladnog rata". Još dok sam bila mlađa, uvijek me nerviralo što mag ili čarobnjak (skoro su uvijek muškarci) u pričama živi u vlastitom svijetu, bez ikakve veze s ljudima na koje njegova mgija djeluje. corey Lommand, mag u romanu na kojem trenutačno radim, The Sphere of Bomeni, je umirovljeni arhitekt i fakultetski profesor, dugogdišnji prijatelj i mentor junakinjine majke. Skoro je cijeli svoj profesionalni život pokušavao upotrijebiti svoju svijest o magiji za oblikovanje životnog prostora običnih ljudi. Mislim da je ovo metafora današnjeg duhovnog trenda u ovoj kulturi. Ako i ostavimo "New Age" modu po strani, izgleda da ljudi svih vjera traže načine kako bi inkorporirali svoj duhovni život u svoj svakodnevni život, ne stavljajući previše naglaska na vanjske religijske stručnjake koji bi ih vodili.

Magija koja nam treba danas

Prije tisuću godina, ili čak prije stotinu godina, možda najvažnija magija je bila sprečavanje ili stvaranje bolesti. Ali danas, kad je tako lako dobiti lijekove i kad ljudi u tisućama žive doslovno jedan povrh drugog, mislim da je najobičniji oblik magije stvaranje štita. Stvaranje štita uključuje izgradnju psihičkih filtera i prepreka oko sebe, da se dalje od sebe zadrži neželjenu energiju ili tjelesne ozljede. Za one koji su osjetljivi na to, energija iz ljudskog uma je nalik radio valovima. Ona zagušuje eter skoro identičnim frekvencijama. Ovo je razlog zašto je teško, ali ne nemoguće, izvoditi magiju u gradu.

Ja najčešće koristim magiju stvaranja štita i šaljem tu zaštitnu energiju mojim prijateljima koji je zatraže. Pitali ste za stvaranje glamoura. Postoje ljudi koji kažu da je u tome porijeklo pisanja: glas maga pripovjedača koji priča u slikama tako pažljivo izabrani da mu publika pred sobom vidi ono što on opisuje, a da čak nisu ni svjesni da se radi o pripovjedanju priče. Moderni psiholog bi to nazvao masovnom hipnozom. Meni se više sviđa naziv glamour.

Nisam sigurna da isti odaziv možete dobiti i samim čitanjem. Mislim da je od vitalne važnosti čuti glazbu riječi. Tom sam iskustvu došla blizu kad sam čitala djela kao što su The Narnia Chronicles C.S. Lewisa, A Wrinkle in Time Madeleine L'Engle i The Changeling Sea Patricije McKillip.

Potraga za vizijom u modernom svijetu

Vizije koje se javljaju na potragama dolaze iznenadno, ako uopće dođu. Dolaze kad su naše psihološke i društvene obrane najslabije, preuzmu naša očekivanja i slike o sebi samima, pa ih okrenu naopako. Ja sam odrasla kao jedino dijete u prilično izoliranoj, ruralnoj, atmosferi gdje mi je najbliži susjed bio kilometar daleko. S toliko vremena za sebe, imala sam puno vremena za čitanje. Naročito sam voljela drevne mitologije. Ne vidim puno razlike između vizije koja bi se mogla meni pojaviti i jedne od onih koje je doživio neki moj daleki predak u tim knjigama. Ali baš kad spominjem, meni bi mogla doći vizija putovanja s elektronima u mikro-procesoru.

Današnja vrijednost Grala

Gral je, vjerujem, kristijanizirani paganski simbol smrti i ponovnog rađanja. Međutim, čini mi se da je tu isti slučaj kao i s alkemičarskom željom za pretvaranjem običnih metala u zlato. Filozofski kamen koji su tražili bio je više duhovni nego fizički. Mislim da je takva i potraga za Gralom. Konačno, Gral se ne osvaja kad se otkrije njegova lokacija, nego kad se postavi pravo pitanje. Nakon što junak, Galahad u nekim verzijama, a u drugima Percival, putuje unutra prema duši. Prema tome, mislim da bi se metafora Grala mogla sve češće viđati u modernom fantasyju, kako ljudi kreću u svoje privatne potrage za duhovnim značenjem.

Čini se da je većina modernog fantasyja, bilo onog strogo o arturijanskim legendama ili ne, napravljena po uzoru na romanse sir Thomasa Malloryja i na Mabinogion. Koliko god prekrasne i bogate bile keltska i velška pripovjedačka tradicija, mislim da se, s rastom globalnih komunikacija i kulturne svijesti, pisci okreću vlastitim zemljama u potrazi za metaforom i pričom. Jednog se dana nadam napisati priču smještenu u moj kraj, naseljenu duhovima i silama Indijanaca koji su tamo živjeli u prošlosti, a žive i danas. Neću uvoziti elfe i druga bića s engleskog sela.

Mjesto kralja Arthura u našem svijetu

Kako ne živim u Britaniji, najveći dio onog što čujem o njenim problemima okreće se oko eskapada kraljevske obitelji. Koje, da budem poštena, ne smatram vrijednima Arthurovog vremena i truda. Konačno, današnji skandali blijede uz one Henrika VIII. (smijeh)

Mi bismo se mogli teže priviknuti na Arthura nego on na nas. Uzimajući doslovno ono što legende kažu o njemu i njegovim svakodnevnim susretima s magijom, njemu bi vjerojatno bilo lakše nositi se s pojavama koje bi mu bile tajnovite i možda zastrašujuće: elektricitet i sva njegova djeca, telefoni i jureći auti. Za današnje ljude, koji žive u kulturi kojom dominira religija Znanosti čija je prva postavka: stvari se moraju dokazati racionalnom logikom da bi postojale, povratak kralja Arthura bi okrenuo sve koncepte o stvarnosti i osobi naglavce. Zbog čega se on možda i nije vratio. Ili se možda vratio, u obliku koji se toliko dobro uklapa u naš današnji svijet da ga ne možemo prepoznati. Tko zna?

Velik dio onog što pišem zasnovano je na bajkama i narodnim pričama, naročito ono što sam pisala za malu izdavačku kuću/ kazališnu grupu u Garrisonu u državi New York, po imenu Art Garden (neka vrsta knjižwevnog časopisa za pozornicu, sada "na ugaru"). Pisala sam i za časopis o komparativnoj religiji Universal Thought, koji više ne izlazi. A prošle mi je godine pripovjetka "The Chain" objavljena u vampirskom fanzinu Journal of the Dark. Trenutačno pokušavam napraviti novu igru na ploči, zasnovanu na "pravilima" bajki. I koja bi se trebala objaviti zajedno s kratkom antologijom priča iz cijelog svijeta kao "ilustracijama" za pravila ...

1996. (c) Ann Magill