Stalno upaljeno crveno svjetlo, a na putu niti jednog vozila. Čekao je.

Nije se mijenjala boja. Mogao je čekati do sudnjeg dana.

Koliko je bilo prošlo? Pet minuta? Deset?

Nije imao sat. Čekajući u skloništu bio je izgubio osjećaj za vrijeme.

Zakoračio je.

Semafor je zasvirao. Tiha mala sirena.

Nije se obazirao na upozorenje. Produžio je.

Na pola puta ispriječila se Kutija. Nije se dokotrljala jer nije imala kotače. Kao čarobnim štapićem. On je bio zaboravio da Kutije i postoje.

- Prošli ste kroz crveno - rekla je Kutija. Ili bolje - rekao je. Glas je zvučao kao muški.

- Čekao sam. Crveno nikako da se upali.

- Zeleno je za pješake.

- Znam. Ali nikako da dočekam to zeleno. Semafor mora da je pokvaren.

- Semafor je ispravan. Ne može se pokvariti.

- I što sad da radim?

- Platit ćete kaznu za prekršaj. Ubacite novčani iznos u moj za to predviđeni prorez. Tamo piše koliko se plaća za ovu vrstu prekršaja. Hoćete da vam ja kažem?

- Nije potrebno. Ne mogu platiti. Nemam novaca uza se.

- Vašu osobnu iskaznicu, molim.

- Nemam.

- Pritisnite desnim kažiprstom moje crveno dugme. Na osnovu otiska na ekranu će se pojaviti vaši podaci...

- Slušajte ja sam samo izašao iz skloništa da...

- Izašli ste iz skloništa prije davanja signala prestanka opasnosti! To je još jedan prekršaj!

- Gladan sam. Ne mogu više izdržati. Više nam ne dopremaju hranu...

- I gdje ste mislili pronaći hranu?

- U nekoj prodavaonici.

- Kako ćete kupiti kad nemate novaca uza se?

- Neću kupiti. Uzet ću...

- Ukrast ćete?

- Ovaj...

- To je još jedan prekršaj.

- Možda neće ni biti prekršaj. Možda ništa neću moći pronaći.

- I namjera da se krade, makar se i ne ostvarila, kažnjava se kao i sama krađa!

- Ja sam čovjek. Ne mogu trpjeti glad! - prvi put je povisio glas.

- To nije bitno. Morat ću vas privesti u najbližu policijsku postaju.

- Ima li tamo što za jesti?

- Nema.

- Onda neću ići!

- Nećete?

- Neću.

- Pozvat ću policajca. Čovjeka kao vi. S njim nećete moći razgovarati kao sa mnom. On komunicira samo palicom. To po vas neće biti nimalo nježno!

- Zovnite ga.

- Stići će za pet minuta. Još nije kasno da se predomislite. Upozorio sam vas na posljedice.

- Neka dođe.

Kutija se oglasila. Bio je to signal nalik pištaljci kakav su koristili nekadašnji policajci. Krenuo je na drugu stranu zaobišavši Kutiju.

- Stanite! Ne smijete se micati dok policajac ne dođe! - oglasila se Kutija. - To će biti gore po vas. Tretirat će se kao pokušaj bijega!

- Svejedno mi je. Gladan sam. Hoću jesti. Ništa drugo me ne zanima. Ni ovaj rat. Samo moj želudac. Moram ga nečim napuniti.

- Riječ "rat" ne postoji u mom programu.

- Čudno. Mislio sam da vi Kutije sve znate. Ovo je četvrti svjetski rat. Izginulo je strahovito mnogo ljudi. I, ako nisi znala, mnogo je Kutija uništeno.

- Uništeno? Što znači "uništeno"?

- Za ljude se kaže da su poginuli, za strojeve da su uništeni...

- Ljudi?

- Ja sam čovjek, a ti si stroj!

- Što znači "stroj"?

- Ja imam mozak , a ti imaš program.

- Što znači "program"?

- Dosadna si. Nemam volje odgovarati na tvoja glupa pitanja. Idem po hranu. Gladan sam. Ako ništa ne nađem pojest ću tebe - razvukao je usta. Ali to nije ličilo na osmijeh.

- Što znači "hrana"?

Tada se dosjetio da policajac neće doći. Ima on sada važnijeg posla na nekoj bojišnici. Htio je da potrči. Ali nije imao snage. Kutija ga je slijedila. Pitala:

- Što znači..?

Zastala je. Zaboravili su na nju kao što su zaboravili i na njega.

On pomisli kako će i on tako zastati negdje ako ne nađe hranu. Zastat će negdje i čekati da ga nešto pogodi.

Bolje i to nego umrijeti od gladi.