NO
SF (10)
Davor
Banović
Zna
se dogoditi da se prerano proglasi revival.
Ovo što čitate je Via Galactica broj 14. Nije revival.
Radije bih rekao da smo se prilagodili postmodernističkom
obliku grupnog ispoljavanja interesa posredstvom zajedničkog
medija. Ne prosvjedima koje ću revalorizirati u poznijim
godinama kada usporedim Marxa sa Jeffersonom (e.g.
Antiglobalisti), ne dvostrukim kodiranjem glazbe za
svačiji ukus (e.g. Placebo), nego fanzinom. Napominjem
da je status statusnog simbola fanzin izgubio kao
i Milde Sorte, pa ga slobodno možete čitati i na ulici,
a da vas nitko ozbiljnije niti ne pogleda.
Fanzin
ne može biti Ray Ban za narod iz dva razloga. Prvi
je da ga čita mali broj ljudi, a mali broj ljudi koji
nosi rejbanke je konstanta u ovom društvu od
dana kada su svi slušali Johnnyija. Drugi razlog je
sličan prvome. Malom broju ljudi koji nosi rejbanke
svijet se može činiti drugačiji kad ih nabiju na nos,
ali nemaju što o tome pričati čovjeku koji je zadovoljan
svojim naočalama Police koje nipošto nije preplatio.
Ako se volite kretati varljivim svijetom usporedaba
i alegorija, fanzin usporedite s deponijem. Mnogi
ostave svoj prilog, no rijetki ostave nešto korisno,
a među njima ima i dosta onih koji ostave ono od čega
bi se još nešto dalo i napraviti. Nadopunite alegoriju
koristeći vlastitu maštu, pa sami odredite tip deponija.
Fanzin
ne može biti ni sponzor vašeg boljeg pogleda na svijet.
Ovo osobito vrijedi za fanzine koji se bave znanstvenom
beletristikom. Onaj tko se zavarava idejom da je znanstvenu
fantastiku čitaju nedorasli infanti vjerojatni nije
uspio dekodirati Adamsa, a Gibson mu je bio ili previše
skup, ili mu je bio samo previše.
A
sad malo ona. Via Galactica.
|