provincijski fanzin,
kako se ono zove, Via Galactica..? Pfff…
Zapravo razmišljam bih li trebao prestati s
ovim prikazima - u magazinskom su dijelu ovaj puta moje Vijesti, koje su jednostavno iste
ove s naših mrežnih stranica, kao i tekst o Alienu IV iz Via Galactice #7. Ništa
naročito, ali bi me se možda moglo optužiti za pristranost… pa dobro, neka onda, evo: jesam pristran - utoliko, koliko je
pristran fan koji bez ikakve naknade i iz čistog osobnog zadovoljstva podržava i pomaže
jedini ‘pravi’ profesionalni (za hrvatska mjerila) SF-mjesečnik u državi. Sjećate
li se crne jame ništavila između gašenja “Siriusa” i početka izlaženja
“Future” (1989 -1992)? Nikad se više ne ponovilo…
Priča je ovaj puta šest, nekako
podjednako raspoređenih, opet jedna domaća. Ne bih rekao da sam pristran - opet sam uzeo
kritičariti. Redom:
Michael Swanwick: MAJKA SKAKAVAC
Osobno za Swanwicka imam priličnu
količinu poštovanja sve otkad sam prije nekih desetak godina pročitao Ginungagap.
Nažalost, ova mi se priča ne sviđa iz jednostavnog razloga - ne razumijem je. Neki
je ljudi hvale, ali ja se pitam, što je autor tu htio reći? I čemu pojedine reference
na druge pisce?
Čitajući, isprva sam iskreno uživao u načinu na koji me priča uvlači u svoj svijet,
ali me negdje u posljednjoj trećini sustigao strah da će silna postavljena pitanja na
kraju ostati neodgovorena… što se i dogodilo. Je li to kakav trend, ili što? Čitajte
i prosudite sami.
Sheila Finch: IZ DJEČIJIH USTA
Hmm… nakon što se pročita i izgustira
nekih osamnaest godina SF romana i pripovjetki, teško je izbjeći povremeni okus
prežvakavanja određenih starijih ideja i zapleta. Ne shvatite me krivo. Shakespeare je
reciklirao stare Grke, ovi opet Egipćane, a oni tko zna koga… iako ne dvojim da je ovo
sasvim korektna i našim mlađim SF newcomerima zanimljiva priča, kao što reče
Zdeslav Benzon, puno je ovdje pokojnog Cirila Kornblutha.
Roger Zelazny: THELINDINA PJESMA
Na sreću, dovoljan je broj pravih
pripovjedača u koje se čovjek gotovo u svakom trenutku, odnosno u svakoj priči, može
pouzdati. Jedan je od njih Mihaelin ljubljeni Zelazny, autor-besmrtnik koji bi i meni
vjerojatno bio naj-naj, da se nekim groznim nesretnim slučajem nije rodio J. R. R.
Tolkien... sve sam rekao. Uživajte.
Harlan Ellison: ZLOČIN I KAZNA
Jedan od meni najmilijih autora, srećom
još živa SF-legenda, Ellison nas ovdje nevjerojatnom lakoćom podsjeća tko je i za što
je sve kadar. I ponovo mu uspijeva ono čime se održava na vrhu svjetske SF-scene već
preko trideset godina: pretvara se da piše znanstvenu fantastiku. Pa da, ne čudite se
ovoj izjavi, Ellison po meni oduvijek piše čisti poeovski, ali novovjeki horror,
samo s golemom količinom inteligencije. Brrr…
Ursula K. LeGuin: SAMOĆA
Same legende u ovome broju. Govori li vam
što Lijeva ruka tame? Ili možda Zemljomorje? Ne!?! Sram vas
bilo - trk u kakvu knjižnicu posuditi, pa makar i u bliskoistočnom prijevodu ako
ne čitate u originalu. Gospođa Ursula ovdje nam se predstavlja jednom relativno novijom
pričom, pomalo introvertiranom i ekološkom (naravno), prepunom čvrstih likova,
spekulativne sociologije i interesantnih rješenja.
Zoran Pongrašić: BIJEG
Nekako mi se sve više čini da Zoran sve
svoje priče polako smješta u slično okružje, odnosno jedan isti svijet, pišući
valjda svoju povijest budućnosti. Ili se tu radi o prošlosti? Zapravo, ne znam što da o
ovoj priči kažem - dobro je napisana, stil je besprijekoran, proičitao sam je brzo i
bezbolno, i… ništa.
Da li kupiti?
Od sad pa nadalje, odustajem od ovoga
posljednjeg pitanja. U bijelome svijetu SF-časopisi večinom žive od pretplate,
znate? I onda budu jeftiniji i imaju novca za luksuzne ekskluzivne priloge i honorare
domaćih autora. E, pa…
Kruno.
Futura broj 66
|