U "Oproštajnoj riječi" na kraju ove knjige
(izašle u ZF biblioteci koju uređuje naš poznati pisac znanstvene fantastike Damir
Mikuličić) njezin autor Arthur C. Clarke nas vraća pola stoljeća unatrag, točnije u
godinu 1948. kada je napisao novelu "Stražar". Novela će poslije poslužiti
kao predložak za kultni znanstveno-fantastični film "2001: Odiseja u svemiru"
Stanleyja Kubricka. Na osnovu svog scenarija Clarke je napisao svoj najpoznatiji u
najuspješniji roman koga vjerojatno nijedan imalo ozbiljinji ljubitelj znanstvene
fabtastike nije zaobišao. O suradnji s Kubrickom Clarke je napisao knjigu
"Izgubljeni svjetovi 2001." Uslijedio je 1982. godine također uspješni
nastavak "2010: Druga Odiseja" (film po ovom romanu je režirao Peter Hyams), a
1988. godine - "2061: Treća Odiseja". Tetralogiju zatvara "Završna
Odiseja" objavljena na originalu prošle godine. Još u predgovoru "2061"
Clarke je naglasio kako Druga Odiseja nije izravni nastavak Prve, niti Treća Druge. To
isto, kako nas upozorava, važi i za ovu Četvrtu. One su "varijacije na istu
temu".
Engleskog pisca, publicista i znanstvenika Arthura C. Clarkea
(Minehead,1917.) skoro da je nepotrebno predstavljati. Diplomirao je fiziku i matematiku
1948. godine. Kao radarski časnik tri godine ranije objavio je teoriju o komunikacijskim
satelitima koja je imala veliki utjecaj na svjetsku politiku. Da je svoju ideju patentirao
Clarke se mogao davno obogatiti. Njegove tri TV serije prikazivale su se širom svijeta.
Za svoj znanstveni i književni rad dobio je brojna priznanja. Spomenimo tri Huga i tri
Nebule za znanstvenu fantastiku. Osobno mislim da je Clarke kao pisac najbolji u svojim
novelama (posebice u onima iz zbirke "S druge strane neba"). Za njega se može
reći ono što je Borges rekao za Kafku - romane nije trebao ni pisati jer je u novelama
rekao ono što je mislio reći. Ipak ni jedan ni drugi ne bi danas bili smatrani klasicima
da nisu napisali i svoje romane. Dakako, ne smatram da su Clarkeovi romani loši. Dapače,
izvrsni su.
Frank Pool, dobro nam znani astronaut iz Prve Odiseje, ipak nije mrtav.
Njegovo tisuću godina zamrznuto tijelo oživljeno je. On je probudio nadu budućim
stanovnicima Zemlje u rješenje prastare zagonetke postojanja crnih monolita ključnih u
razvoju ljudske rase. Clarke je davno napisao priču "Buđenje" čijeg glavnog
junaka također ozivljavaju u dalekoj budućnosti, ali ne ljudi. Poola ipak oživljavaju
ljudi, naši daleki potomci, naravno drugačiji nego što smo mi danas. Clarke parafrazira
jednu rečenicu iz Starog Zavjeta, odnosno Petoknjižja. Mojsije je jednom bio stranac u
stranoj zemlji (baš tako glasi naslov znanstveno-fantastičnog romana Roberta Heinleina),
a Frank Pool kaže za sebe: "Stranac sam u stranom vremenu". Trebat će mu mnogo
vremena da se privikne na doba za njega znatno drugačije od onog iz kojeg je potekao. Ali
Clarke s pravom zaključuje da bi veći šok bio čovjeku s početka drugog tisućljeća
naći se u trećem tisućljeću. U svom pogovoru Clarke navodi primjer kako znanost brže
napreduje nego što to pisci znanstvene fantastike predviđaju. Ono što je Clarke
smjestio u budućnost daleku tisuću godina vjerojatno će se ostvariti u narednih
trideset. Tako i ova čudesa iz "Završne Odiseje". Ali tehnologija se ipak
mijenja brže od ljudske svijesti. Za nekoliko stotina godina po Clarkeu ćemo konačno
napustiti sustav tipkovnice QWERTY. A možda ni tada. Još prije pola stoljeća izumljen
je daleko jednostavniji i lakši sustav čiji je izumitelj možda u pravu kad je tvrdio da
je ovaj naš najgori mogući. Njegov pak nije našao širu primjenu. Jedna je muka
naviknuti, a dvije odviknuti!
Clarkea s pravom nerviraju kritičari koji tvrde da su znanstvena
fantastika i humor nespojivi. On je to ranije dokazao svojim "Pričama iz Bijelog
Jelena". Doduše ne baš uspješno koliko Lem i Sheckley. Ali nema sumnje da Clarke
ima više smisla za humor nego, primjerice, Robert Asprin. To je dokazao i ovim duhovito
napisanim romanom. Spomenimo samo sjajnu epizodu o samozvanom proroku ili spominjanje
obimne literaturte o bolestima računala!
Clarke ne zaboravlja ni na sam žanr u kojem je dao ogroman doprinos.
Misli da ni za tisuću godina ljudi neće zaboraviti na "Zvjezdane staze". Na
jednom mjestu Pool se sjeća starih SF časopisa - "nazivali su ih šund, a bili su
tiskani na jeftinom papiru (...) Imali su predivne kričave korice". Clarkeova pak
knjiga izgleda sasvim drugačije, ali i puno je skuplja pa prema tome teško dostrupna
većini ljbitelja znanstvene fantastike.
I ovdje srećemo dvije znamenite Clarkeove opsesije. Prva je planet
Jupiter. Sjetimo ga se iz Prve i Druge Odiseje. U drugoj je Jupiter eksplodirao i
pretvorio se u drugo sunce našeg planetnog sustava - Lucifer. Znamenita je i Clarkeova
novela o Jupiteru "Susret s meduzom". Ovdje Clarke dosta teksta posvećuje
Jupiterovom mjesecu Europa u čijem oceanu se razvija život. Druga Clarkeova opsesija je
religija, o čemu piše u više priča i u više romana. S te je strane posebno zanimljiv
roman "Kraj djetinjstva" (prijevod je također objavljen kod istog izdavača). U
Završnoj Odiseji Bog dobija konkretnije ime - Deus.
Po mnogima najveća tri pisca znanstvene fantastike su Lem, Asimov i
Clarke. Asimov nije više među živima, Lem zadnjih nekoliko godina nije objavio novo SF
djelo. Clarke je i dalje aktivan. Na Odiseju je stavio točku. Ne sumnjam da će još
pisati. U idejama ne oskudijeva. Jednu njegovu ideju razradio je u roman jedan do sada
nepoznati američki pisac. Ipak Clarkeovo ime je stavljeno prvo i znatno krupnijim
slovima. Ime koje ne garantira samo kvalitetu već i dobru prodaju.