Želim kupiti broj 7!

Jack Williamson:

Humanoidi

"Lukom", Zagreb, 1996.

Žarko Milenić

Kao prva knjiga u novopokrenutoj biblioteci "SF & fantasy" objavljen je roman "Humanoidi" Jacka Williamsona. Roman je preveo urednik biblioteke Krsto A. Mažuranić.

Jack (pravim imenom John Stewart) Williamson je rođen 1908. godine. Williamson je najstariji američki pisac znanstvene fantastike, odavno klasik ovog literarnog žanra. U SAD-u Williamson slovi kao jedan od najboljih SF pisaca engleskog govornog područja.

U nas je njegovo djelo nedovoljno poznato. Hrvatski čitatelji su imali priliku čitati Williamsonove priče u odavno ugaslom mjesečniku za znanstvenu fantastiku "Sirius". Pred nama je sada prvo i reprezentatiuvno predstavljanje ovog značajnog pisca. Roman "Humanoidi" njegovo je najbolje, najprevođenije i najpoznatije djelo. "Humanoidi" su klasično djelo, jedno od remek djela znanstvene fantastike.

Jack Williamson je prvu znanstveno-fantastičnu priču objavio još 1928. godine u "Amazing stories", prvom specijaliziranom SF magazinu kojeg je dvije godine ranije pokrenuo Hugo Gernsback. Od tada je objavio pedesetak knjiga (romana i zbirki priča), neke zajedno s Fredericom Pohlom (trodjelna serija "Jim Eden"), te s Jamesom Gunnom. Williamson je i na pragu devedesete još uvijek aktivan. Svake godine objavi po jedan roman. Dobitnik je više nagrada od kojih se izdvaja velemajstorska "Nebula" 1976. godine od strane Udruženja američkih pisaca SF-a (SFWA). Tu je i "Hugo" 1985. i "Pilgrim" 1973. Interesantno je da je Wiliamson diplomirao komparativnu književnost 1953., magistrirao 1957., a doktorirao 1964. godine s doktorskom dizertacijom "H. G. Wells: kritičar napretka".

U pogovoru svoga romana Williamson nam objašnjava:

"Humanoidi su maleni roboti ljudskoga obličja, kojima upravlja i pokreće ih središnji kompjuter na planetu Wing IV. Izumljeni su poslije strašnoga nuklearnoga rata kako bi zaštitili čovjeka od njegove vlastite tehnologije što je izmakla kontroli, da djeluju prema Prvotnom nalogu. Da slušaju čovjeka, služe mu i čuvaju ga od opasnosti."

Ali "njihova ugrađena dobrohotnost ide predaleko". Tako svijet postaje "luksuzni zatvor". U pogovoru svojoj knjizi Williamson se sjeća svoga djetinjstva. Piše o svojoj majci koja ga je kao dječaka koji nije još prohodao držala u ograđenom prostoru. A on je želio puzati. Williamson kaže za svoju majku: "Ja sam je morao voljeti jer je ona voljela mene. A budući da je bila moj uznik, morao sam je i mrziti". U izvrsnoj knjizi "Anti/roditelji" dr. Marijan Košiček nam skreće pažnju na dvije vrste roditelja, na dvije krajnosti. Jedni uopće ne posvećuju pažnju svojoj djeci, dok drugi posvećuje previše pažnje tako da djetetu sve brane. Od ove dvije krajnosti možda je ova druga i gora.

"Humanoidi" su prvi put objavljeni u nastavcima u časopisu "Astounding Science Fiction" pod naslovom "...And Searching Mind" (Tragalački um) 1949. godine. U to vrijeme bilo je nezamislivo da se znanstveno-fantastični romani objavljuju kao knjige. Tako je on tipičan predstavnik takozvane "pulp" znanstvene fantastike. Upravo je to vrijeme kada je Williamson dostigao najveće domete. Prvo je pažnju privukao trodjelnom serijom "Svemirska legija" 1934. godine.

Glavni junak najboljeg Williamsonovog romana "Humanoidi" je fizičar dr. Clay Forester koji se sa skupinom suradnika buni protiv nametnutog pogubnog nadzora čovjekolikih robota i to tako što uspijeva u sebi otkriti skrivene parapsihološke moći. U tome mu najviše pomaže djevojčica Jane Carter čije su parapsihološke sposobnosti vrlo rano otkrivene. S tim motivom je Williamsonu blizak Theodore Sturgeon SF klasik, autor znamenitog romana "Više nego ljudski" (1953). A što se tiče robota nikako ne možemo zaboraviti na klasika Isaaca Asimova.

Williamsonova djela odlikuje dinamična pustolovna radnja što važi i za ovaj roman. S druge strane "Humanoidi" se izdvajaju kao netipični za većinu drugih njegovih djela punih literarnih stereotipa i površne karakterizacije likova. Glavni lik romana "Humanoidi" fizičar Forester nije super heroj već ćelavi pedesetogodišnjak. Tijekom romana Forester zadobija povredu noge i Williamson nam često skreće pozornost na nju. Također i na promrzlost simpatične djevojčice Jane Carter (ne bez razloga Willliamson ističe uz ime i njeno prezime da bi istaknuo kako je treba respektirati kao odraslu osobu.

Roman "Humanoidi" se čita s lakoćom i uzbuđenjem. Mogu ga pratiti i čitatelji bez diplome iako autor znanstveno uvjerljivo potkrepljuje fabulu. Ne sumnjam da će privući pozornost i hrvatskih čitatelja koji se tek sada upoznaju s Williamsonom u pravom svjetlu.

Williamson je tek 1980. godine (dakle trideset godina kasnije) objavio nastavak "Humanoida" pod naslovom "Dodir humanoida" (The Humanoid Touch). Ovaj roman je također izašao u istoj biblioteci, ponovno u prijevodu Krste A. Mažuranića.

Ne smijemo zaboraviti ni na sjajnu naslovnicu Karla Galete kojem je za nju zasluženo pripala nagrada kluba SFera.

Žarko Milenić