Želim kupiti broj 7!

Allan Cole: Čarobnjak vjetrova, Del Rey Books, 1997.

Safar je posjedovao magijski dar još od najranijeg djetinjstva. Ako bi ga kakav sjajni predmet zaokupio, mogao ga je samom voljom prizvati. Gurnuo bi ga u usta i stao žvakati svojim nježnim dječjim čeljustima. Njegova majka i tetke kričale bi u panici i izvukle mu predmet iz usta, plašeći se da ga ne proguta i uguši se. Safar ih je dovodio do ludila takvim lakrdijama, jer koliko god da su dobro sakrile predmet, on bi ga ponovo pronašao i prizvao.

Kad je narastao, koristio je taj svoj talent da pronalazi tuđe izgubljene stvari. Ako bi se zagubio alat, ili odlutala životinja, on bi ih pronašao. Bio je toliko uspješan da ga je obitelj odmah zvala ako bi što nestalo. Safar nije znao kako mu je to uspijevalo, ali se činilo posve prirodnim, toliko da se čudio kako to drugi ne mogu.

Te nevinosti nestade u njegovoj desetoj godini.

Bio je u očevoj radionici, oblikujući malene lonce kao dio svoga naukovanja. Otac je obavljao sitne poslove izvan kuće, pa se Safar ubrzo počeo dosađivati. Jedan je lončić imao nepravilnu izbočinu koja je, po njegovu sudu, sličila kvrgavom nosu seoskog svećenika. Počeo se hihotati, gnječeći lončić ručicama, oblikujući ga u lopticu gline. Tad mu ruke nekako počeše raditi same, i u nekoliko minuta oblikovaše glinu u tanku figuricu čovjeka.

Ispočetka je bio oduševljen, ali onda mu se učini da nešto nedostaje. Sine mu da čovječuljku nedostaje penis, pa mu je oblikovao jednog među nogama. Stavio ga je na pod, misleći što će s njim. Čovječuljak treba prijatelja, mislio je Safar. Ne, treba ženu. Pa je izvaljao još jednu lopticu gline i načinio ženu sa stršećim grudima kakve je imala njegova najstarija sestra, kao i s malom udubinom, gdje je već trebala biti. Opet nije znao što učiniti sa svojim novim igračkama. Onda mu je došla pomisao, ako su već muž i žena, trebaju imati djecu. Spolni čin ne bijaše tajnom za dječaka koji je živio u prirodi, a još manje u Kyranianskom domu, gdje je bilo malo privatnosti. I tako je Safar postavio dvije male figurice u pravi položaj.

“Pravite bebe”, rekao im je. Ali se ništa nije dogodilo.

Pala mu je na pamet dječja pjesmica, čarolija za koju tad niti nije znao što znači. Uzeo je figurice i držao ih skupa dok je pjevušio:

Koža i kost
bjehu jednom glina
dok Rybian ne načini ljude.
Sad Safar ljude pravi,
pa nek’ glina bude koža
i nek’ glina bude kost .

Safar je ciknuo od radosti kad su se glinene lutke zagrijale i počele micati poput mladih ljubavnika koje je jednom potajice gledao u grmlju na livadi.

Tad je ušao Khadji, a Safar je viknuo: “Gle’ tata što sam načinio!”

Kad je Khadji vidio figurice da vode ljubav, pomislio je da ih to njegov sin pomiče, naljutio se i pljusnuo ga.

“Kakva je to prljavština?”, povikao je.

Oteo je lutke iz Safarovih ruku i one su opet postale beživotne. Zatresao ih je prema dječaku.

“Kako si mogao napraviti nešto tako sramotno?” zarežao je. “Bogovi su nas blagoslovili tim zadovoljstvima. Ne smijemo im se izrugivati.”

“Ali nisam se ničemu rugao, tata”, prosvjedovao je Safar.

Otac ga je pljusnuo opet, točno u trenutku kad je stigla majka da vidi što se to događa.

“Što je to bilo, Khadji?” upitala je. “Što je to naš Safar učinio?”

Ljutito joj je pokazao glinene lutke. “Ovaj je prljavi mali dječak napravio ove nepristojne stvari”, snebivao se. “Ponašao se kao pohotni gradski lončar, umjesto kao bogobojazni Timura.”

Safarova je majka blago pogledala lutke. Khadjiju je odjednom postalo neugodno, ubacio ih je u vjedro gline i krenuo opet udariti Safara.

“Dosta je bilo, Khadji”, spriječila ga je majka. “Shvatio je što si mislio. Neće to ponoviti… hoćeš li, Safar?”

Dječak je plakao više od poniženja no od boli. Pljuske nisu bile tako snažne. Ali udario ga je otac, njegov uzor.

“Ne, majko”, brbljao je kroz jecaje. “Neću to ponoviti.” Okrenuo se ocu. “Žao mi je, tata”, rekao je. “Obećajem da više neću biti prljavi mali dečko.”

Najstariji je Timura zagunđao, ali ga je Safar vidio da kima glavom. Dječak se molio svemu svetom da je otac zadovoljan. Zakleo se sam sebi da mu više nikad neće dati povoda za prijezir. Tad ga je majka odvela van. Povela ga je u kuhinju gdje mu je dala da čisti ognjište.

Safar se usrdno prihvatio posla, šmrcajući dok je ribao kamen svom svojom desetorogodišnjom snagom. Šmrcanje je polako prestalo. Pogledao je majku i spazio da ga ona promatra. Ali se nije činila ljutom ili posramljenom.

“Bili su vrlo lijepi, safare”, promrmljala je.

“Dječak nije rekao ništa.

“Tako lijepi, da sumnjam da si mislio zlo. Jesam li u pravu?”

Safar je kimnuo. Umalo je zajecao ponovo, ali se borio i uspio se svladati.

“Dobro, onda”, rekla je ona, “ako nisi mislio zlo, neka te to ne brine. Samo budi pažljiv ubuduće. Hoćeš li mi to učiniti?”

Raširila je ruke i Safar je potrčao u tu toplu luku, sklanjajući se od oluje osjećaja. Ali je od toga dana povezivao magiju s nečim sramotnim - sa stvarima koje rade prljavi mali dječaci. I taj je sram rastao s njegovim moćima i njegovom nesposobnošću da prestane koristiti magiju. Otuđio se od ostalih, dobrih ljudi Kyranije koji su imali smeđe oči i bili sitni kako se pristojilo.

I tako, proklinjući ga kao plavookog demona, stara baba pogodila ga je u otvorenu ranu.

Kad Safar i njegove sestre dođoše do crkve, njihov je svećenik Gubadan već postrojavao djecu za tjelovježbu. Bio je veseo čovječić - s tim svojim velikim kvrgavim nosom koji je uzrokovao Safarovu sramotu. Obilna mu je trbušina napinjala tkanje žute halje, a imao je običaj tapšati se po njemu dok je govorio. Imao je i obrijanu glavu i dugu, vrlo njegovanu bijelu bradu.

Kako se Safar priključio drugima u sporim, posvećenim pokretima i dubokom udisanju, čime su po Gubadanovom naputku osobađali svoje misli od svega što se priječilo učenju, odmah se ogledao za novim dječakom. Razočarao se jer ga nije bilo.

Gubadan je primijetio njegovu nepažnju i zarežao: “Potrudi se, Safare, ili ću te šibom.”

Ostali su se nasmijali, što je uzrokovalo nove prijetnje šibanjem. Ali ih je to samo potaklo da se još više hihoću Gubadanu, dobrom i blagom čovjeku koji bi radije oskvrnuo Felakijin oltar u crkvi nego ih tukao. Iako su vježbe oponašale bojne pokrete Alisarrianovih ratnika, Gubadanu su one više predstavljale pročišćenje duše - sredstvo da ispitaju svoju nutrinu. Jednom su tjedno dječaci upražnjavali iste takve vježbe na bojnom vježbalištu. Tamo ih je pazio pravi iskusni stari ratnik čija je dužnost bila da ih pripravi na obranu Kyranie za slučaj neprijateljskog napada.

Hihotanje je uskoro prestalo i svi zapadoše u trans snenih pokreta vježbi.

Kad je Gubadan pomislio da je dosta, poveo ih je kroz drevne vratnice hrama, ukrašene bakrorezima božice Felakije u svim njezinim obličjima - od ljupke labudice, preko blage majke do prekrasne oklopljene djeve-zaštitnice Kyranije. Crkvica je bila trošna, i uvijek su je morali popravljati nakon olujne sezone. Učionica bijaše sobica pokraj komore s tamjanom, pa je stalno bila ispunjena svetim mirisom koji je i najnemirnije dijete tjerao da se uozbilji.

Iako je Kyrania bila zabačena, a njezini ljudi težaci, to nije značilo da su neuki. Učenje su držali svetom dužnošću i ponosili se svojim sposobnostima da čitaju i razumiju teške tekstove i računaju i pišu jednako dobro kao bilo tko obučavan u najboljim školama Walarije. Posebno su se dičili svojim znanjem jezika, i svatko ih je govorio barem pola tuceta. Tradicija školstva sezala je u legendarne dane Alisarriana, kojeg su držali učenim čovjekom baš koliko i velikim ratničkim kraljem. Legende su govorile da je baš on utemeljio prvu Kyraniansku školu za slijedeće generacije. Istinite ili ne, vještine koje su se naučavale u crkvenoj školi ne bijahu beskorisne. Kyraniancima trebahu gipki umovi i vješti jezici za trgovinu s brojnim karavanima koji su dolazili, inače bi ih prepredeni trgovci već davno bili odrali. Umjesto toga, Kyranianci su bolje prolazili i izvlačili najveću korist u teškome cjenkanju koje je pratilo sezonu trgovine u dolini.

Bilo kako bilo, Safar toga dana nije mogao misliti na učenje. Zaradio je nekoliko Gubadanovih opomena, i posve se zbunio kad ga je ovaj pozvao da imenuje najsjajniju zvjezdanu skupinu proljetnog neba. Znao je da je Tigar, ali se u tome trenutku jednostavno nije mogao sjetiti.

“Jel’ se ti to igraš sa starim Gubadanom, dečko?”, grdio ga je svećenik. “Moj si najbolji učenik. Svi to znaju. Tvoja me obitelj dobro plaća i za dodatne sate. A ti mi se rugaš, dečko. A rugajući se meni, vrijeđaš i bogove koji su te nadarili. Misliš li da si bolji od drugih, Safare Timura?”

“Ne, učitelju”, rekao je Safar, posramljeno pognuvši glavu.

“Kako onda odjednom ne znaš najjednostavnije stvari?”, zaviknuo je svećenik. “Reci mi!”

“Jednostavno nisam mogao misliti, učitelju.”

“Onda si lijenčina!”, viknuo je svećenik. “Što je još gore nego poruga. Ruganje bih i ispričao. Ali lijenost! Nepažnja! Neoprostivo, dečko. A trebao bi biti primjer drugima.”

Safar je htio reći da nije mogao drugačije, da je mislio na odzočnog dječaka čije je ime bilo Protarus - ime kralja iz njegove vizije.

Umjesto toga, rekao je: “Žao mi je, učitelju. Bolje ću se potruditi.”

Pokušao je, ali je dan prolazio sporo i ne baš dobro. Konačno je bio slobodan i odjurio je, trudeći se da ne opaža Gubadanove ljutite poglede.

Otišao je uraditi posao koju mu je dao otac, s olakšanjem što ne mora usput trpjeti zadirkivanje sestara o današnjim događajima u školi. Krenuo je izravno k nalazištima gline, na kojima mu je otac ostavio vjedra da ih napuni i vrati kući. Put ga je vodio pokraj crkve kroz mirisavu šumu, gdje je uživao u čistom uzduhu i hujanju vjetrića.

Upravo je izlazio iz šume prema nalazištu gline na obali jezera, kad je začuo bijesne glasove. Zvučahu mu poznato i nije se iznenadio kad je ljutnja prerasla u viku i izbila prava svađa. Požurio je na brdašce da vidi tko je to.

Izbivši na vrh, ugledao je zamršeno klupko ruku i nogu.

Četiri mišićava mladića oborili su petog na tlo i nemilosrdno ga tukli šakama.

Napadači bijahu braća Ubekian, koje su držali najvećim nasilnicima u Kyraniji. Potjecali su od grube, nečiste obitelji koja je jedne zime dolutala u dolinu, izgladnjela i napola smrznuta, i zamolila milostinju. Ubekiani su tvrdili da su u srodstvu, dalekom, ali dovoljno jakom da nije bilo moguće odbiti ih po Kyranijanskoj tradiciji i zakonima. Na opće negodovanje, obitelj se trajno smjestila u pećinu pokraj središnjeg sela. Uskoro postadoše svima glavni gnjavatori.

Safar je imao više razloga da ne voli braću Ubekian. Neprestano i nemilosrdno su se izrugivali s njegovim neobičnim plavookim izgledom. Zapravo, dok oni nisu došli, nitko nije niti riječi progovorio o tome. Ali su se sada i drugi, kao ona baba na jezeru, usuđivali da ga muče.

Safar je uhvatio i prebio braću Ubekian, jednog po jednog. Više ga nisu vrijeđali - barem ne dok bio on to mogao čuti.

Nije uopće sumnjao da su oni započeli ovu tučnjavu. Njegova nesklonost braći, potpomognuta neugodnostima tijekom dana, učinila je da mu krv uzavri. Sjurio se niz brdašce i bacio u gužvu.

Povici iznenađenja i bola nagradiše njegov napad. Ali se braća brzo oporaviše i uzvratiše mu. U trenutku je bio teško pritisnut, i zaradio udarac u nos od kojeg je vidio zvjezdice sjajnije od onih što su tvorile zviježđe Tigra.

Onda je onaj napadnuti skočio i sjurio se na njih. Sve postade uzavrelo komešanje šaka, koljena, laktova i sudarajućih glava.

Tuča odjednom prestade kako braća Ubekian pobjegoše na brdašce, zastajući samo da spase umirući ponos ispraznim prijetnjama. Ali kad Safar i njegov suučesnik pođoše k njima, braća odjuriše kao zečevi, vičući prostote preko ramena.

Safar se okrenuo da vidi koga je to spasio. Mladić je bio otprilike njegove visine i težine. Onda se zaprepastio kad je vidio da je dečko svjetloput i plavokos, nemirnih očiju i jakog slomljenog nosa.

Crte mu lica bijahu uznemirujuće poznate.

Mladić se nacerio kroz izubijane usne, pokazujući krvave zube. “Stigao si baš na vrijeme”, rekao je. “Još malo pa bih se gadno naljutio i porazbijao im glave.”

Safar se prisjetio. “Kako se meni činilo”, rekao je suho, “izgledao si kao da uopće ne možeš ustati.”

Mladić se nasmijao: “Ma to je zbog moje miroljubive prirode.”

To je probilo led, pa se Safar nasmijao s njim. “Kad slijedeći put sretneš braću Ubekian”, rekao je, “naljuti se što brže možeš. Ili će oni tebi razbiti glavu.”

Mladić je pružio ruku. “Ja sam Iraj Protarus”, rekao je.

Safar je oklijevao, sjećajući se svoje vizije. Ali je mladićevo lice djelovalo tako prijateljski da nije vidio zla.

Prihvatio je pruženu ruku. “Ja sam Safar Timura.”

Iraj ga je čudno pogledao. “Oho… Safar? Sanjao sam o tipu imenom Safar.”

Safar nije odgovorio. Podudarnost mu je smrzla jezik.

Iraju se samo učinilo da je Safar stidljiv. Pretvorio je svoj stisak ruke u pravi zahvat kakvim su se braća rukovala.

“Mislim da ćemo biti dobri prijatelji, Safare”, rekao je. “Vrlo dobri prijatelji.”

Copyright © 1997 Allan Cole.