William Gibson je prvenstveno pjesnik, bard suvremenog SF-a, a tek na kraju dolazi proza. On je Nostradamus čija se proročanstva možda nikada neće ostvariti u stvarnosti, ali zato u fikciji savršeno funkcioniraju.

"Svjetlost prividne stvarnosti" je dokaz Gibsonovog literarnog odrastanja. Nema više cyberspacea, a tako ni nekakvog virtualnog utočišta, ostaje mu samo opipljiva stvarnost i ljudi dobrih motiva. To je djelo savršene vizualizacije, jedno od proročanstava koje će se prije obistiniti nego njegov trio prvijenaca.

Iako učahuren u krimi pozadinu poruke su sasvim jasne, a Gibson ih emitira kroz slike, opise i dijaloge. Njegov je svijet bez srednje klase, lova se vrti u elektronici, čipovima, a u svom tom karuselu korupcije, droge ljudi funkcioniraju i likovi su realni.

"Svjetlost prividne stvarnosti" me uvelike podsjeća na Coppolinu "Apocalipse Now" gdje bizarnost dolazi do izražaja u malim obrocima, u scenama od petnaestak minuta. Gibson u ovome djelu donekle nastavlja tradiciju Neuromancera, škrto baratajući pojmovima o prošlosti i inicijativu, skoro u potpunosti predaje, čitatelju.

Što se tiče samog prijevoda on je dobar, ali, ako je netko od vas imao prilike pročitati roman na engleskom, onda će znati sa čime se prevoditelj suočio prihvativši se prevođenja Gibsonovog romana. Ako to uzmemo u obzir prijevod je čak i vrlo dobar. U svakom slučaju treba pohvaliti Nevena Antičevića što je preuzeo nakladnički rizik i objavio ovo djelo pomalo nesvojstveno širem krugu čitatelja.

Aleksandar Kristek