DANAS MI JE TATA KUPIO VALTA. BILA SAM PRESRETNA KAD SAM GA VIDJELA I IZVADILA IZ ONE GLUPAVE CRVENO-ŽUTE KUTIJE. VALT JE ZAVRIJEDIO MNOGO VIŠE OD TE KUTIJETINE. O, OVO MI JE NAJLJEPŠI ROĐENDAN U ŽIVOTU. DOBILA SAM PRVOG PRAVOG PRIJATELJA. TATA MI JE REKAO DA ZA DVANAESTI ROĐENDAN ZAVREĐUJEM JEDAN TAKO SKUP I DRAGOCJEN DAR KAO ŠTO JE OVAJ ROBOT, KAKO GA JE ON NAZVAO. ALI, ŠTO ON ZNA?

MOJ VALT NIJE SAMO ROBOT, ON JE MOJ PRIJATELJ, JEDINI. ŠTO ĆE MI SADA ONE TUKE, MOJE SUSJEDE, JA IMAM SVOGA VALTA. TATA, HVALA TI. A MAJKA? PA, HVALA I NJOJ, MADA ZNAM DA ONA S TIME NEMA NIKAKVE VEZE. ONA JE PRESTAROMODNA I NE RAZUMIJE ŠTO DANAS JEDNO DIJETE TREBA. MA, TKO NJU I PITA?

Marijana je, pohranivši tekst na disketu, ugasila svoj kućni kompjutor i prekrila ga prevlakom koju je sama načinila. Rado se povjeravala svom dnevniku kojeg je počela pisati još od svoje desete godine. Relativno rano je spoznala koliko je korisno bilježiti i tako ovjekovječiti događaje koji obilježe život. Za svoju Marijanu roditelji su uvijek govorili kako je bistra i pametna i kako je lijepa i inteligentna. Prava mala bistrica. A Marijana je samo stajala ponosito, uspravno, uzdignute brade. Bila je itekako svjesna svoga položaja i renomea. Nije ju smetalo što su je vršnjakinje uglavnom zaobilazile osim ako nisu trebali kakvu njezinu pomoć ili uslugu glede domaćeg uratka. Znala je da je u očima roditelja božica. Pogotvo u očevim očima. Jer, majka nije išla ukorak s vremenom, ostala je prava ženica minulog 20. stoljeća. Zato od početka nije voljela Valta.

Valt je nalikovao kakvoj limenci Coca-Cole, ali je ipak bio lijep, bar u Marijaninim očima. Njegov sivkasti trup oblika valjka granao se na uske ručice i nožice te na glavu kuglasta oblika. Kretao se uvijek istom brzinom, valjda je tako programiran, na rukama je imao dva prsta kojima se služio za hvatanje bilo kakvih predmeta, ali ne većih ili debljih od kutije Cedevite. To je sve što je znao, osim govora. Ispod okruglih, crvenih očiju nalazio se omanji zvučnik oblika ljudskih ustiju. Iz toga zvučnika dolazio je njegov jednoličan, ali umiljat glas, ni tih ni bučan, ni ružan ni osobito lijep, ni muški ni ženski - robotski.

Ali, za Marijanu, on je bio čovjek, njezin najbolji i jedini prijatelj. Ni sa kime nije mogla razgovarati kao s Valtom, nikome nije mogla reći ono što je govorila njemu i nitko je nije saslušavao dokraja kao dobri prijatelj Valt.

"Valte, jesam li ja lijepa?", pitala ga je jednoga kišovitog jutra, tek ustala iz kreveta. Valt je stajao u kutu pod prozorom, ne veći od metra.

"Jesi, Marijana. Lijepa si." Bila mu je naredila da je oslovljuje isključivo imenon.

Njegov odgovor iznudio je osmijeh na djevojčinu licu. Poljubila je robota među oči, kao svakog jutra, i otrčala u kupaonicu. Pogledala se ondje u zrcalu i raskošno se nasmiješila.

"Stvarno sam lijepa i pametna".

"Mama, zašto Valt nikada ne jede?", pitala je toga istoga jutra majku, za vrijeme doručka.

"Dušo, ti vrlo dobro znaš da je on samo robot, običan stroj. On se hrani baterijama, a ne hranom, kao ti, ja i tata." Majčin glas bio je blag i umiljat, kao loša imitacija Valtova glasa.

"Valt nije samo običan stroj, on je moj prijatelj."

"Tvoji su prijatelji vani, na ulici. Otiđi se lijepo nakon doručka s njima igrati..."

"Neću! Oni nisu moji prijatelji!" Marijana je u znak protesta prekrižila ruke na grudima.

"Želim da Valta zoveš mojim prijateljem, a na strojem!"

Majčin se dlan u tren oka našao na Marijaninu obrazu.

"Bezobraznice jedna, tako razgovaraš s majkom! Odmah natrag u krevet! Odmah, i da te ne vidim do ručka! To će te naučiti kako se razgovara s majkom!"

Marijana je uplakana otrčala u svoju sobicu i bacila se na krevet. Suze su joj potekle u potocima, a obrazi crvenili poput jabuka. "Sve ću ovo reći tati kad se vrati s posla!"

"Da te nisam više čula!", opet je povikala mati. "I nosi ovoga glupoga robota odavde!"

Valt se sam polagano odgegao do Marijanine sobe i stao u svoj kutak pod prozorom. Marijana je jecala, licem zabijena u jastuk. Valt je samo šutke promatrao svoju mladu gospodaricu.

Za ručkom ipak nije rekla ni riječocu. Znala je da bi bilo uzaludno. Otac je previše volio staromodnu majku. Nikada ne bi otvoreno stao ni na čiju stranu. Ali, bar je volio Valta. Možda samo zato što se nije trebao ustajati iz fotelje da bi uzeo novine ili bilo što drugo što bi mu zatrebalo. Ali, bar je volio Valta. Kako li je samo mogao spavati s takvom ženom, pitala bi se Marijana. Ona ništa ne razumije. Ona u onoj bagri na ulici vidi društvo za svoju kćer, u Valtu vidi običnog robota, a stalno čita neke stare knjige, i to papirnate, još iz prošlih stoljeća, kao da nikad nije čula za tako lijepe nove knjige koje se mogu čitati preko kompjutora. Majka zaista nije znala što je tehnologija, samo ju je prezirala. I zato je Marijana prezirala nju.

Pred spavanje, opet se povjerila dnevniku.

OVA MOJA MAJKA JE GLUPAVA. OPET ME OTJERALA RANO NA SPAVANJE, A MOJA OMILJENA TV-EMISIJA JE NE PROGRAMU KASNO U NOĆ. REKLA MI JE DA JE TO KAZNA ZA SVE ŠTO SAM DANAS UČINILA. ZABRANILA MI JE I DA DOVODIM VALTA U KUHINJU. TATA ME HTIO OBRANITI, ALI OPET NIJE USPIO PROTIV MAJKE. TAJ TIRANIN VLADAO JE KUĆOM!

"Valte, kakva je moja majka?", pitala je robota, digavši pogled s monitora. "Ne razumijem pitanje, Marijana."

"Nema veze. Laku noć, Valte."

"Laku noć, Marijana."

Ujutro se oglasio telefon. Bio je to poziv za Marijanu. Zvao ju je prijatelj iz razreda, ako bi se uopće mogao nazvati prijateljem.

"Što želiš, Joško?", osorno je u razgovor ušla Marijana.

"Ja, ovaj... " Dječak se zbunio. "Pitao bih te za onaj domaći uradak iz matematike od jučer..."

"Glupane jedan! To ne znaš?! Bolje ti je da negdje sebi kupiš mozak, nego da mene stalno zivkaš!" Poklopila je ljutito slušalicu.

"Zar se tako razgovara s prijateljem?" Opet majka, opet taj tiranin.

"On nije moj prijatelj. Valt je moj prijatelj. Je l' tako, Valte? Ti si moj prijatelj?"

"Točno, Marijana", javio se Valt iz prikrajka.

"Marijana, slušaj me", majka ju je uhvatila za ramena, "Valt je samo stroj. Izvadim li mu baterije, on više neće biti više ništa doli obična limenka. Upamti to, Marijana. Ta dovoljno si pametna, hvala Bogu, da to shvatiš."

"Ne, ne i ne! Valt je moj pravi i jedini prijatelj. Ti ne razumiješ, ti si staromodna..." Pokušavala je pobjeći majčinim rukama, ali su je te snažne ruke čvrsto držale.

"Marijana, stani. Ti ne razumiješ..."

"Ti ne razumiješ, staromodna... GUSKO!"

Uslijedila je kanonada majčinih udaraca. Po prvi put, mati joj je svukla gaće i pljeskala po goloj guzici. Marijana je plakala, i dalje vrijeđajući majku.

"Valte, pomozi mi!", zavapila je djevojčica dok joj se stražnjica cvenila i žarila pod majčinom rukom. Valt je samo nepomično stajao u svom kutu.

"Sada bježi u krevet!", rekla je ljutito majka na kraju. "A Valta ću isključiti!'

"Ne, ne! Nećeš, tuko!" Novi joj je udarac doletio. Uz vrisak, srušila se na krevet. "Valte, ne daj joj da te ubije! NE DAJ!"

Ali, ostavši bez baterija, Valtova se svijest ugasila. Marijana je, glasno plačući, zurila u svog 'umrlog' prijatelja, držeći se za užarenu stražnjicu. Njegove oči učinile su joj se sada tako beživotne i, po prvi put, neljudske.

"Ubila si ga, ubila! Ubila si moga prijatelja!" Gologa dupeta, i dalje plačući, otrčala je u dnevni boravak i počela obarati knjige sa polica. "Sve ću ti ovo rasparati, sve!"

"Derište jedno pokvareno", začula je majčin glas iza sebe. Grubo ju je uhvatila za ramena i odgurala na postelju. "Skroz si podivljala zbog toga vražjega robota."

"Ja ću ga opet oživjeti! Ukrast ću baterije i..."

"Samo preko mene mrtve", procijedila je majka i izašla iz sobe.

Marijana odlučno ustane i krene za majkom. VALTE, OPET ĆEŠ BITI ŽIV, SPASIT ĆE TE SADA TVOJA MARIJANA. Na prstima je ušla u kuhinju. Zgrabila je kuhinjski nož i otišla tražiti majku. Majka je skupljala svoje ljubljen knjižurine, čućeći. SADA ĆU TE OŽIVJETI, VALTE. Nož zari u majčina leđa. Krv štrcne po Marijani. PREKO TEBE MRTVE, DA!

Dva-tri sata kasnije, vratio se otac s posla. "ženice, Marijana, došao sam!" Dotrči mu u susret nasmijana Marijana i zagrli ga. Za njom se dogega Valt, govoreći:"Dobar dan, gospodine."

"Zdravo, Valte. Marijana, gdje je majka?"

Djevojčica ga umiljato pogleda. "Mama je bila zločesta."

"Kako to, srce?"

"Htjela je ubiti Valta. Ali ja joj nisam dala." Otac se na trenutak zamisli.

"Dobro, dobro, o tome ćemo kasnije. Ja sam strahovito gladan."

Otac se zaputi udnevni boravak, držeći Marijanu za ruku. U oči mu odmah upadnu neke nepravilnosti.

"Marijana, gdje su majčine knjige?"

"Bacila sam ih u smeće."

"Zašto? Zar ti je mama to dopustila?"

Djevojčica pogne glavu. "Nije. Ali, tata, sada će sve biti mnogo bolje. Bit će nam lijepo. Tebi, meni i Valtu."

"Ali,...", otac se zbuni, "gdje je majka? Gdje...?" Kao da ga je stresla struja.

Ugledavši tamnocrvenu lokvu ispod police za knjige, shvatio je sve. Nije vjerovao, ali je shvatio. Uspostavljen je nov poredak u kući.

Porazno je oborio pogled na nepokretnog robota koji kao da se smijao. Možda se uistinu smijao. Zatim je pogledao svoju djevojčicu. Svoju bistricu.

"Jesi li sretan, tatice? Jesam li dobro postupila?"

Marijana se smijala.

Toni Matošin